KOMENTAR DANA: Kakva bi bila politička slika u TREĆEM?

MOSTAR - Kada bi jednoga dana u budućnosti (trenutno hipotetski postavljenoj bez namjera da se poziva na krvoločno cijepanje teritorija) koja je ionako neizvjesna nastao hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini ili hrvatska teritorijalna jedinica nekog drugog naziva, nebitno nalazila se u sklopu općeg federalnog ili konfederalnog uređenja, pod pretpostavkom da se ostvari mirnodopskim putom i dogovorom, nije moguće da svi Hrvati budu u njemu osim ako se ne dogodi nekakva razmjena stanovništva. Nešto što se već dogodilo u dobroj mjeri sredinom devedesetih kada su Hrvati jednostavno iseljeni (protjerani) iz Posavine pa danas imamo, na primjer, nemali broj ljudi koji su banjalučku adresu i ognjište zamijenili preseljenjem u Knin.

Nije naodmet spomenuti da su isto tako i Srbi iz Knina masovno napuštali grad uoči Oluje. Ali je činjenica da je pokojni Franjo Tuđman javno, pred domaćim i međunarodnim očima i ušima, pozvao sve ljude da ostanu na svome jer tko nije radio zločine i pokušao uništiti ustavni poredak RH, nije morao napustiti svoj dom. Čak i oni što jesu radili zločine, imali su jamstvo suđenja prema točno utvrđenim i prihvaćenim pravilima pravne struke. To što je postojala propaganda s druge strane i sijanje straha usmjereno prema svojima od strane samih Srba uz naputke da treba bježati „jer će nas Ustaše sve poklati“, druga je stvar. Hrvate kao i Bošnjake u Posavini nije nitko pozvao da ostanu jer je u, recimo Prijedoru baš kao i drugim mjestima današnjeg RS-a, već postojala provedbeno-uhodana masovna čistka.

No, da se vratimo… U toj možebitnoj hrvatskoj teritorijalnoj jedinici u BiH u budućnosti,opet naglašeno, ako bi nastala dogovorom i mirnim putom, nebi bilo moguće da bude isključivo i sto posto hrvatska jer bi u njoj, isto tako na svojim ognjištima, moralo ostati pripadnika druga dva konstitutivna naroda i onih koje neumjesno danas zovemo „ostali“.

Ako bi postojala osnova da se mir (kao najvažnija komponenta) očuva u cijeloj BiH, mir i ravnopravnost, konstitucionalnost sviju svugdje, ne bi bilo ni potrebno da svi Hrvati žive u tom entitetu ili federalnoj jedinici, isto kao što nije moguće i nije slučaj danas da svi Srbi žive u RS-u ili svi Bošnjaci i Hrvati u Federaciji. Ono što bi bilo zanimljivo vidjeti u toj još uvijek hipotetskoj budućnosti jest kako bi izgledali prvi, možda drugi ili treći, opći izbori u tom nedosanjanom i od politike puno puta spomenutom neostvarenom TREĆEM.

Realna slika današnjeg stanja u Bosni i Hercegovini zorno svjedoči omasovljavanju hrvatskog biračkog tijela pred opće izbore ukoliko se osjeti ugroženost. Kasnije se ono manifestira i za lokalne izbore pa dolazimo do situacije u kojoj je HDZ BIH najveća, najjača i zapravo jedina kontinuirana relevantna politička komponenta Hrvata u BiH.

U sredinama gdje su Hrvati manjina i institucionalno ugroženi, a pod terminom ugroženi misli se na političku nemogućnost osvajanja čelnih političkih funkcija (načelničkih ili gradonačelničkih pozicija kao i većeg broja mandata u općinskim ili gradskim vijećima) poželjno je da Hrvati nastupaju kao jedno političko tijelo. Unutarnji razdori i nepostojanje dogovora (raspodjela funkcija) dovoljno su puta stajali Hrvate izbornog poraza. Nešto je se nabolje promijenilo na posljednjim općim izborima kada su politički kreatori uvidjeli da je ipak bolje dijeliti sa svojima nego prepustiti drugima. Nažalost, u ovakvoj državi je ovakva ocjena prisutna pošto ne postoji ravnopravnost i nisu svi jednaki pred moralnim obvezama da se svakome građaninu u svakoj sredini, bez obzira na nacionalnu pripadnost, omoguće jednaka prava na život, zapošljavanje i slično.

Ništa čudno jer to ne postoji ni u jednonacionalnim sredinama. I ondje gdje žive samo Hrvati postoje jednaki i jednakiji kada se radi o preraspodjeli dobara, čestica što život znače. U tim uvjetima jedni iseljavaju a drugi za njima „plaču“. Pa svako malo imamo predočene brojke od strane medija koje govore o tome koliko je Hrvata u BiH manje danas u odnosu na prošlu godinu ili na prošlo desetljeće. Možda samo pojedini crkveni vjerodostojnici iskreno žale za brojkama i emigrantima jer oni što ostaju su možebitna politička prijetnja i potencijalno konkurentsko biračko tijelo.

Kako to? Evo, ovako. U trenutnom političkom uređenju u kojem su Hrvati manjina, u praksi neravnopravni u teoriji ravnopravnom entitetu, i oni koji po vokaciji ne pripadaju biračkom tijelu HDZ-a BIH daju glas HDZ-u BIH pod izlikom i potrebom što glasi – oni su svakako najjači i jedini koji mogu nešto. Kada bi postojala hrvatska teritorijalna jedinica, entitet, vjerojatno bi zaživjela i hrvatska oporba u tom entitetu jer bi se brojni glasači oprijedijelili za druge stranke, političke pravce, pošto bi u „našem“ entitetu svakako svi glasali za „naše“. Ne bi postojala nacionalna ugroženost, majorizacija, neravnomjerna raspodjela javnih dobara, prihoda od poreza i sve ono što danas najjača stranka Hrvata detektira kao najveće probleme i u čemu se slažu i svi Hrvati koji joj daju glas jer zbog nemoći same oporbe u nemogućnosti privlačenja ravnodušnog biračkog tijela, ne postoji politička alternativa u ovakvom uređenju.

Istina je da je zbog svega navedenog HDZ BIH kao političko hrvatsko tijelo, u ovako (ne)uređenoj BiH i pojedinačno Federaciji, brojnim Hrvatima zapravo, pomalo grubo rečeno, ljuta potreba. Tako to vide mnogi birači koji su sami rekli veći broj puta – a za koga ću drugog glasati. Ali čak i s ovakvom političkom snagom, s postojećim biračkim inženjeringom ili samo običajem da se za HDZ glasa, zabluda je da bi i u eventualnom hrvatskom entitetu u kojem bi se za vlast borile samo hrvatske stranke, HDZ BIH mogao biti tako lako neprikosnoveni vladar. Najjači da ali… Politika ne bi bila monopol, to je sigurno.

Problemi bi mogli nastati jedino u međusobnim odnosima Hrvata i među hrvatskim strankama u TREĆEM kada bi zaživio. Tada ne bi postojao zajednički „politički neprijatelj“. A kakva je to politika u kojoj nema neprijatelja?