RAZVOJAČENI FRANJEVAC: Što fra Martin Planinić pita pokojne, a što žive biskupe?

Fra Martin Planinić hercegovački je franjevac duboko involviran u Hercegovački slučaj. Mogli bismo ga nazvati i izravnom žrtvom Hercegovačkoga slučaja. Široj javnosti je poznat po knjigama s tematikom iz Drugoga svjetskoga rata pa su ga neki nazivali NDH nostalgičarom.

Razgovarali smo s njim o Hercegovačkom slučaju i njegovom sadašnjem statusu. Na samom početku fra Martin nam je rekao da ne smijemo, zbog zategnutosti između između biskupijskih svećenika i franjevaca u Hercegovini zaboraviti i na veliku međusobnu ljubav.

-Čuo sam od starijih fratara da se u vrijeme nestašice dijelio zadnji zalogaj. Čuo sam i da je svjetovni svećenik znao na leđima donijeti vreću brašna u mostarski samostan u doba nestašice. Svake godine bila je izmjena čestitki za Božić i Uskrs između franjevačkih i svjetovnih bogoslova. Svjedočim za to. Jer, to je bilo i u doba moga studija, kazuje fra Martin u uvodu svoja lijepa sjećanja iz rane mladosti žaleći što se ovi lijepi primjeri još više ne potenciraju.

Kada ste vi čuli za Hercegovački slučaj?

– Za studentskih dana. Počeo sam studirati u Visokom 1961., a nakon vojske nastavio sam sa studijem u Sarajevu od 1965. do 1968. Čuo sam još u Visokom da je u tijeku ostvarenje onoga što je biskup dr. Petar Čule započeo 1942., kada je postao biskup mostarsko-duvanjski i administrator trebinjsko-mrkanski, i obnovio 1958. nakon svoga izlaska iz zatvora. Budući da je biskup Čule otišao u zatvor 1948., odgođen mu je plan za punih deset godina. Došao je, nakon zatvora, u Mostar 1958. i ubrzo je počeo s davno započetim planom da neke župe pripadnu biskupijskom svećenstvu. To su: Blagaj, Crnač, Čapljina, Čitluk, Gradina, Grljevići, Grude, Klobuk, Kongora, Jablanica, Mostarski Gradac i Nevesinje. U nevezanim razgovorima čulo se da ga je provincijalov zamjenik fra Jerko Mihaljević pitao o toj njegovoj namjeri i da je dobio odgovor kako to treba prepustiti budućnosti. Budući da je došla u javnost informacija da se rješava problem župa u Rimu, jer se počelo ostvarivati što je biskup Čule pokrenuo, fra Jerko je htio provjeriti točnost te informacije pa je uputio biskupu pismo. Biskup mu je doslovce odgovorio 31. ožujka 1962: “Mnogopoštovani! Zar je potreba, da se brukamo pred Svetom stolicom iznoseći nepotrebno sve ove stvari? – Nama treba odmah još najmanje 100 svećenika, uzevši u obzir da imamo i staraca i bolesnika. Ako bi slučajno došlo da se uvede još i vjeronauk u škole, trebali bismo odmah toga momenta 150 svećenika, a to je broj, koji mi nećemo postići ni kroz 30 godina, budući da će mnogi sadašnji svećenici i umrijeti. Naša dakle generacija neće imati prilike, da traži nove pozicije, nego samo da popuni i održi već postojeće, pa stoga pustimo tu brigu novoj generaciji, kad već budemo u grobu.” To je biskup Čule od riječi do riječi napisao fra Jerki Mihaljeviću dok je iza leđa u Rimu i bez dogovora s fra Zlatkom Ćorićem, onodobnim provincijalom, radio na ostvarenju svoga plana. Još se čulo da je ispred Svete Stolice poslan beogradski nadbiskup gospodin Gabrijel Bukatko da snimi stanje na terenu. Prema toj informaciji koja je kružila među nama, Bukatko nije dolazio u mostarski samostan na razgovor s fratrima nego je prenio Svetoj Stolici samo ono što je čuo od biskupa Čule.

Kada ste čuli da treba predati neke župe?

– Čuo sam to od fra Leonarda Oreča 1967., kada nas je došao u Sarajevo posjetiti. U nevezanom razgovoru o svemu i svačemu nabrojio nam je župe koje treba predati: Crnač, Gradinu, Grljeviće, Grude i Mostarski Gradac. Nije se znalo ni kada ni dokada. Čuli smo negdje u studenom 1967. da ih treba predati u roku šest mjeseci. Početkom 1968. doznali smo da to treba provesti u nedjelju 12. svibnja 1968. U nedjelju 12. svibnja sam bio u Konjicu i kada sam se vratio u Sarajevo, čuo sam od bogoslova da je buna u svim župama. Zapanjujuća je vijest bila da je svećenik iz Crnča odvezen i da je u Grudama zazidana crkva.

Tada su vam oduzete dvije župe?

– Točno! To su Grljevići i Gradina, moja rodna župa. Ne znam što je bilo u Grljevićima. Znam što je bilo u mojoj rodnoj župi Gradini. Don Srećko Majić, imenovani župnik, rekao je da neće ući u obijenu kuću. Straža je to povjerovala pa se povukla. U međuvremenu, on se nastanio u kući Ivana Cvitanovića iz mog sela i iskoristio prigodu kad su njegovi suradnici obili župni stan. I on je ušao u obijeni stan. To je činjenica. Uz tu činjenicu vezane su i namještene pucnjave i krađa jezička sa zvona da bi ljaga pala na fratarsku rodbinu. Tomu u prilog donosim dvije činjenice: Paščara otišla u zrak, a pas ostao živ. Jezičak, što ga je tobože ukrala fratarska rodbina, nađen je u ogradi blizu crkve. To su činjenice. Uskraćujem tumačenje.

Gdje sežu korijeni Hercegovačkoga slučaja?

– Budući da je Austro-ugarska htjela germanizirati Bosnu i Hercegovinu, zatražila je od Svete Stolice da uvede u Bosnu svjetovno svećenstvo, ne bi li odvojila narod od franjevačkog utjecaja. Ne znam ni kako ni kojim smjerom je to išlo, ali znam sigurno da je papa Leon XIII. uveo u Bosnu redovitu hijerarhiju svojom bulom „Ex hac augusta“ 5. srpnja 1881. Držim da je Sveta Stolica mogla uvesti redovitu crkvenu hijerahiju u Bosni samo od svećenika franjevaca, bez svjetovnih svećenika. No, to nije učinila nego je omogućila dolazak svjetovnom kleru. Ovo moje mišljenje ne kosi se s generalom fra Konstantinom Koserom koji je u jednom broju Glasa koncila (nisam siguran ili je to bilo 1970. ili 1971.) kazao da franjevci kao redovita hijerarhija mogu imati svoje metropolije i sufragane biskupije. Prije toga, dobro se sjećam da je fra Rufin pričao kako mu je kardinal Aggaginian (Agađinian) rekao: „Što se borite toliko za župe u Hercegovini? Idite u misije i dat ću vam gotove nadbiskupije i biskupije u jednom misijskom području.“ Na to sam dobacio: „Do dolaska Austrije“, na što se fratarski skup grohotom zasmijao.

To se odnosi na Bosnu, a nas zanima Hercegovina?

– Nemoguće je govoriti o Hercegovačkom slučaju bez kratkog osvrta na uspostavu redovite hijerarhije u Bosni, jer je tim činom Sarajevo postalo nadbiskupija s dvije sufragane biskupije – Mostarom i Banjalukom. U sklopu uspostave redovite hijerarhije nije se mogla zaobići ni Hercegovina. Morao je onodobni biskup fra Paškal Buconjić podijeliti župe između franjevaca i svjetovnih svećenika u zapadnoj Hercegovini. On je odredio da istočna Hercegovina pripadne njima, a zapadna franjevcima, ne samo s postojećim nego i s budućim župama. Tomu se usprotivila Austro-ugarska pa je biskup Buconjić morao dati neke župe svjetovnom kleru, praktično nepostojećem.

Kakva je uloga biskupa Čule u Hercegovačkom slučaju?

-On je iza leđa franjevacima radio na opozivu Dekreta iz 1923. i uspio je. Budući da je bez dogovora s franjevcima to radio, uradio i to netaktično provodio pa je izazvao protiv sebe i hercegovački puk i hercegovačke franjevce. I, eto, to bi bila srž Hercegovačkog slučaja, reakcije na neprimjerenu akciju biskupa Čule.

Budući da se nije naziralo rješenje, Sveta Stolica je izdala dekret Romanis pontificibus u kojem nam je dala samo tri župe od njih jedanaest. Nije samo to njezina pogreška nego i to što je rezidenciju u Čapljini dala svjetovnom svećenstvu u trajni posjed bez ikakve fratarske nazočnosti u Čapljini. Budući da franjevci nisu pristali na to, produžio se Hercegovački slučaj u novi nedogled.

Koliko nam je poznato general K. Koser nagovarao vas je na pristanak?

– Da. Nagovarao nas je. No, čuo je i naše razloge.

Dolazio je i isusovac o. Vlado Vlašić, brat fra Vlade Vlašića?

– Da. Dolazio je kao apostolski vizitator i provoditelj Dekreta. Razgovarao je s nama skupno u svakom distriktu i poslije osobno sa svakim fratrom i svjetovnim svećenikom. On je dao svoje izvješće o neprovedivosti Dekreta pa se časno i pošteno povukao.

Je li onodobno starješinstvo uputilo svoj stav Svetoj Stolici?

– Da, uputilo je svoj glasoviti „Non possumus“. U tom dokumentu iznesene su zapreke što stoje na putu izvršenju Dekreta. Ubrzo je ispred uprave Reda poslan fra Andrija Bonni obaviti „sječu knezova“. Nakon njegova odlaska nastupila je pravna blokada koja još traje. Ne zamjeram Svetoj Stolici ustrajnost na izvršenju Dekreta. Zamjeram joj što nije pobila razloge našega „non possumus“. Po svaku cijenu tražiti izvršenje Dekreta niti je taktično niti je pošteno niti služi na čast Crkvi, u kojoj je takva okrutnost više stoljeća žalosna svagdašnjica. Mora se rečeno izvršiti pa makar cijeli svijet propao. Cijeli svijet nije propao, ali je Crkva među nositeljima visoke vlasti rastrgana kao janjeća mješina među zvijerima. To je rezultat crkvenog terora, ozakonjena u Srednjem vijeku i današnjega terora komu se kraj ne nazire.

Što je bilo nakon toga?

– Pred kraj svog biskupovanja biskup Čule je potvrđivao naše promjene i uveo kakav-takav red u biskupiji. Isto to nastavio je i njegov nasljednik biskup Pavao Žanić. Biskup, pak, dr. Ratko Perić, umjesto da tako nastavi, pošao je pošto po to i to doslovce provesti Dekret, ne uvažavajući proteklo vrijeme i njegovo novo breme. On je dugo s fratrima razgovarao i kao papiga ponavljao latinsku frazu “ad literam” = “doslovce”. To njegovo “ad literam” bacalo je u aut sve franjevačke prijedloge.

Jesu li svjetovni svećenici imali ijednu župu u zapadnoj Hercegovini prije izbijanja Hercegovačkoga slučaja?

– Da! Imali su šesnaest današnjih župa. Navest ću ih ne razlikujući gotove od osnovanih: Glavatičevo, Drežnica, Bijelo Polje, Sutina, Kruševo, Gabela, Studenci, Šipovača-Vojnići, Jare, Polog, Ledinac, Vir, Vinica, Rašeljke, Grabovica i Prisoje.

U pregovorima je navodno franjevcima garantirana polovina vjernika?

– Tako je na papiru. A u stvarnosti je drukčije. To je proširenje istočne Hercegovine na zapad. A poznato nam je da je u istočnoj Hercegovini bilo srbljenja preko pravoslavlja i turčenja preko islama. Budući da je istinita narodna izreka: „Tko tuđe prisvaja, njegovo pusto ostaje“, i da su svjetovni svećenici stalno prisvajali franjevačko, tjerajući ih pred sobom, po ustaljenoj praksi, opet ćemo sve dijeliti napola kada im izmakne ono njihovo. Budući da se oni neće vraćati u Drežnicu, izgubljeno će nadoknaditi, oduzimajući naše. Mogao bi biskup mirne duše po tom načelu, kako bi dobio izgubljenu polovinu vjernika, osnovati župu i u Rodoču i u Jasenici, a nas zbiti u mostarski samostan. U čudu pitam: Je li itko od braće rekao prigodom diobe, da mu je osigurana polovica od očeva imetka, kad on, ne bitno kako, izgubi nešto od svoga dijela?

Vi niste bili akter u Hercegovačkom slučaju ni na početku ni na nepotpunom završetku. Kako to da ste se odlučili na neposluh biskupu i otišli iz župe Veljaci na problematičnu župu Tepčiće?

– To bih osvijetlio jednom šaljivom zgodom. Kad smo na Humcu imali svoj službeni skup i došli na ručak, svatko je bez nekih posebnih kriterija zauzimao zadnje mjesto. Tako sam pomičući se prema vrhu došao skoro do sama vrha. Kad mi je netko šaljivo dobacio da sam se visoko popeo, uzvratio sam: „Uzvisila me bratska poniznost.“ Dok je fra Rufin štitio fratre svojim ugledom i svojim umijećem, bilo ih je koji su se isticali kao borci. Kada je nestalo fra Rufina i njegove zaštite, nestalo je i “hrabrih boraca”. Nije htio nitko i nije imao tko pa je zapalo mene. Pošao sam kada je trebalo poći i došao jer je trebalo doći.

Jeste li prije dali do znanja da bi se to moglo s Vama dogoditi?

– Da. Ne samo usmeno na javnim skupovima, što može potvrditi videoteka fra Marka starijeg Dragićevića, nego i pismeno, što može potvrditi crkvena pismohrana. Razgovarao sam s Peterom Schorrom na Humcu 1997.  godine i u razgovoru mu dao do znanja da ću se i ja uključiti u borbu, ne bojeći se nikakve crkvene kazne, spreman za Crkvu žrtvovati sve što sam od nje primio, poput vojnika koji je spreman dati u ratu za domovinu sve što je od nje primio. Čudim se što fra Peter Schorr nije upozorio svoje sukolege na opasnost. Pred sami dan predaje župa, 19. veljače 1999., htio sam predati pismo generalovim delegatima. Nije mi pismo primljeno nego mi je fra Stephan Ottenbreit odvratio: „Pošaljite to u Rim. Znamo mi što ćemo učiniti.“ Reći ću da nisu biskupi bez svoga udjela u ovome mom koraku. Pitam sve biskupe, članove BKJ i pokojne i žive. Pokojne pitam: Kako ste glede mene prošli na Božjem sudu?, a žive: Kako ćete glede mene proći na Božjem sudu?

Upit je prilično smion! Vi ste do kraja uvjereni u svoju ispravnost?

–  Svakako! Kada je na početku svog pontifikata odredio sarajevski nadbiskup dr. Marko Jozinović da uskrati ređenje franjevačkim bogoslovima Bosne Srebrene, pismeno sam ga ukorio. Prvo mi je pismo bilo koliko-toliko blago, a drugo i dugo i oštro. Prvo sam pismo poslao na uvid samo Provincijalatu Bosne Srebrene, a drugo 20. listopada 1978, i „Tajništvu BKJ u Zagrebu“ s popratnim svojim pismom: „Da bih zadovoljio zahtjevima svoje savjesti u ovo vrijeme, napisao sam pismo dr. Marku Jozinoviću, sarajevskom nadbiskupu. To pismo šaljem i Vama na uvid, spreman primiti pouku pa i ukor.“

Je li Vam stigao odgovor od BKJ?

-Ništa! Ni pouka, ni ukor. To je njihova pogreška i njihova sramota.

Kako gledate na crkvene kazne izrečene protiv vas?

– Girolamo Savonarola se nije bojao lomače, a ja da se bojim zapaljiva papira, neovisno o napisanom sadržaju. Nije na odmet znati: Kad je kardinal “izvršitelj odluke” pape Aleksandra VI. u slučaju Savonarola, rekao pred razbuktanom lomačom Savonaroli da ga lišava i vojujuće i slavodobitne Crkve, on je odgovorio: „Ove možeš, a one ne možeš.“ Parafrazirajući Savonaroline riječi i ja već sada izjavljujem: Nitko me ne može lišiti ni sadašnje Crkve. Crkva je Isus – pravi trs s vjernicima lozama. Samo Otac siječe neplodnu, a čisti plodnu. Taj posao je samo Očev i ničiji više. Kroz svoj svećenički život trudio sam se biti vjeran Isusu Kristu. Izjavljujem da me je ta vjernost dovela na župu Tepčiće i da sam spreman, vjeran Isusu Kristu, biti bačen na povijesno smetljište i, poput psa lutalice, crknuti na cesti.