Najzanimljiviji Opelovi trkaći automobili svih vremena

Evo jedne marke kojoj ne poklanjamo dovoljno pozornosti. A trebali bismo. Jer Opel usprkos određenim „hendikepima“ iza sebe itekako ima bogatu povijest utrkivanja i neke vrlo interesantne automobile s kojima su se vozači na stazama utrkivali, piše Automobili.hr.
Stoga krenimo s listom…

07. Opel Adam R2
Iako Adam R2 slovi kao jedan od najnovijih, najmanjih i najslabijih trkaćih automobila s Opelovim potpisom, to svejedno ne znači da nije zanimljiv u bilo kojem smislu. Jer to ni približno nije tako.

Opel je s ovim malenim i simpatičnim automobilom po tko zna koji puta pronašao svoje mjesto pod suncem i unutar sveprisutne i razvikanije konkurencije pokrenuo jednu sasvim svoju priču. Jer simpatičnijeg trkača od Adama jednostavno nije bilo. I to je oko Adama skupljalo fanove.

Unutar pravilnika vezanog uz nastupe Adama unutar R2 kategorije natjecanja, Opel Junior Team sastavio je 190 konja jaki motor s 1.6 litara zapremine i 16 ventila. S tim motorom i u kombinaciji s pero-lakom karoserijom, Adam je mogao konkurirati bilo kome i bilo gdje. Ali uzastopna testiranja i tek sporadična pojavljivanja na utrkama od Adama R2 napravila su automobil koji se zapravo nikada nije dokazao kako treba.
Smještaj na listama pobjednika i luzera nije donio neke pamtljive brojke. A da i jest, u moru 32., 44., i ostalih dvoznamenkastih mjesta to najvjerojatnije nitko ne bi pretjerano isticao.
No usprkos tome se i dalje radi o automobilu koji je bez srama nastupio gdje god su za to postojali uvjeti.
I ako već ništa drugo, onda barem zato zaslužuje biti dijelom ovog podsjetnika na Opelove trkaće velikane.

06. Opel Kadett E 4S
Nakon što su Ascona i Manta 400 odradile svoj dio priče o Opelovom utrkivanju unutar svjetskog prvenstva u Rallyju, stigao je red i na Kadett.
Pokrenuta je priča o Kadettu D koji je s oznakom D-400 trebao biti odabrano oružje za „Grupu B“. Ali onda se ta ista „Grupa B“ odjednom rasprsnula poput balona s helijem i Kadett D-400 je otišao na policu. A onda i u zastaru.

No tijekom idućih mjeseci je od strane FIA-e krenula priča oko „Grupe S“ u kojoj su se trebali naći još veći monstrumi od onih koji su do 1986. godine fascinirali milijune ljudi i fanova Rallyja. Stoga su se u Opelu ozbiljno primili posla i odlučili Kadett E učiniti jednim od najnenormalnijih trkaćih automobila svih vremena.
U toj je maniri stvoren Opel Kadett GSi Rallye 4×4, odnosno automobil s 4 pogonska kotača. I kako je stvoren, tako je ubrzo i zaboravljen. Jer receptura za taj automobil nije dozvoljavala hrpetinu konja pod haubom, pa se Cosworth zajedno s tvrtkom Zakspeed ispočetka primio posla.

Automobil koji je nastao kao plod suradnje između Opela, Coswortha i Zakspeeda nazvan je kratko, jasno i sažeto: Kadett E 4S. Bila je to jednostavna složenica s kojom se svijetu trebalo pojasniti o kojoj se generaciji Kadetta radi te koliko je pogonskih kotača u igri i za koju je kategoriju natjecanja ovaj automobil zamišljen. A receptura je konačno bila ona prava, jer je uz minimalnu kilažu Cosworth uspio izvući nekih 500 konja iz (pazite sad: zamaskiranog Fordovog) motora, dok je Zakspeed sve to lijepo oplemenio vrhunskim mjenjačkim sklopom. I sve je to na kraju zaokružio X-Trac pogon na sva četiri kotača.

Ali prevrtljivi Jean-Marie Balestre ubrzo se predomislio i od „Grupe S“ na kraju nije bilo ništa, pa je samim time Opel s Kadettom E 4S samo izgubio hrpetinu novaca i vremena nizašto.

05. Opel Omega 3000 24V DTM
Godina je 1990. Opel se dvije godine zaredom muči od Kadetta GSi napraviti automobil koji bi u domeni Deutsche Tourenwagen Meisterschafta (odnosno DTM-a) barem nazivno konkurirao Mercedesu i BMW-u. Ali od svih tih napora nije bilo pomaka unaprijed. I zato je 1990. godine unutar domene DTM-a predstavljena Omega 3000 24V.

Na papiru je receptura bila savršeno ispravna: 6 cilindara, zapremina motora od 3 litre, 360 konja i 380 Nm maksimalnog okretnog momenta (buraz) pri 6,000 okretaja u minuti uz nenormalnih 8,500 okretaja u minuti do kojih se motor mogao vrtjeti. Sve je to rezultiralo s nekih 5,5 sekundi do stotke i maksimalnom brzinom zbog koje se Opel nije morao stidjeti. Ali u praksi je ipak ogromna 4,7 metara dugačka karoserija bez ikakvih aerodinamičkih dodataka jednostavno nije dorasla izazovu.
Iako je bila nekih 30-ak konjskih snaga jača, sa svojih je 1,130 kilograma težine Omega bila i nekih 150 kilograma teža od puno kompaktnijeg BMW-a M3. A to je pak značilo prelijevanje iz zavoja u zavoj, veliku potrošnju goriva i još veću guma te podupravljanje po kojem su Opelovi modeli ionako (bili) poznati.
I zato ova predimenzionirana limuzina nikada nije uspjela fascinirati štovatelje DTM-a. Barem ne onako kako su to u Opelu inicijalno zamišljali.

No usprkos svemu tome nipošto ne bi bilo fer previdjeti sav trud koji su Opel i njihovi partneri uložili u razradu Omege 3000 24V, ne bi li ista barem nazivno mogla konkurirati bilo kome tko nije zadnji. I zato je ovaj automobil itekako vrijedan spomena unutar kuloara priče o trkaćim automobilima iz nekih danas minulih vremena.

04. Opel Manta 400
S obzirom na to da je legendarna „Grupa B“ tek uzimala dah i polagano kretala u smjeru najluđe automobilističke discipline svih vremena, Opel se našao u vrtlogu cijele te ideje. I to s Mantom 400 koja se kao plod kolaboracije između Opela, Irmschera i Coswortha već dokazala kao ozbiljan i sposoban automobil za jurnjavu po prljavim i prašnjavim stazama i putevima svjetskog prvenstva u Rallyju. Ali s obzirom na stražnje pogonske kotače i ogromna financijska sredstva koja su bila potrebna da bi Manta kad-tad konkurirala Audiju, Peugeotu i Lanciji jednostavno su ispala nedosanjanim snom.

Uz taj hendikep vezan uz „samo“ dva pogonska kotača, tu je bio i kronični nedostatak snage koji je Mantu 400 u usporedbi s monstrumima poput Quattra i Lancie Rally 037 činio anemičnom. I zato se Opel Manta zadržala na skromnim rezultatima zabilježivši 3. mjesto kao ono najbolje unutar ukupnog poretka svjetskog prvenstva u Rallyju.

Izuzev tog brončanog trenutka je Manta 400 ostvarila još i 4. mjesto u ukupnom poretku 1984. godine te 8. mjesto 1985. godine, kada je „Grupa B“ već bila u punom jeku.
Uglavnom, do tada je Manta 400 kao Rally-automobil već bila mrtva i pokopana i Opelove su munje razmišljanjima krenule u drugom smjeru.

Prema nekim povijesnim podacima, Opel je svojevremeno nakon Mante u obliku Kadetta D-400 imao u planu proizvesti novo čudovište koje bi se moglo uključiti u prepucavanje tko ima većeg s kojim su se tih dana bavili Audi, Peugeot i Lancia. A Onda je „Grupa B“ ionako naprasno prestala funkcionirati, pa za takvog što odjednom više nije bilo potrebe i projekt D-400 jednostavno odlazi u povijest nakon prvih službenih testiranja.
…i tako sve dok kuloari bliski FIA-i i stričeku Balestreu nisu počeli šuškati o „Grupi S“…

03. Opel Calibra V6 4×4 DTM
Ovo je automobil koji na neki način savršeno dokazuje koliko liberalnost u pravilnicima može donijeti fascinacije. Jer početkom 1993. godine konkurencija bila je do krajnjih granica iziritirana zbog Audijevih manipulacija s pravilnicima i guranja Quattro-pogona u sve pore „Grupe A“ tadašnjeg DTM-a. Zato je „Oberste Nationale Sportkommission für den Automobilsport“ kao upravljačko tijelo DTM-a donijelo novi pravilnik i novu kategoriju nazvanu „FIA Class 1 Touring Cars“. I cijela je priča bila kudikamo liberalnija nego je to Uglavnom, za Opel je sve to nakon svojevrsne sramote s Kadettom i Omegom došlo kao naručeno…

Predivan i aerodinamički ultra-sposoban model Calibra ispao je bazom za novog Opelovog trkača. Cijela je priča oko dizajna i tehnologije djelovala kao da je bolid Formule 1 odjednom dobio krov i Opelov logotip. Pa iako snaga od 420 konja nije nešto ogromno za današnje pojmove, način na koji je do te snage dolazilo i dan-danas jest. Jer ova se Calibra inicijalno vrtjela na 11,650 okretaja u minuti i tim okretajima hranila tehnološki ultra-napredan mjenjački sklop i naposljetku i sva četiri (pogonska) kotača.

Uz toliko napredan, predivan i poseban automobil, činilo se kako je Opel stvarno zajašio munju. Tim više što je BMW naglo odustao od DTM-a, dok je Audi otišao plakati u kut poput djeteta kojem je netko uzeo lizalicu, a Mercedes-Benz nije imao gotovi trkaći automobil s kojim bi mogao konkurirati bilo kome i bilo čemu unutar prve klase novokomponiranih DTM-bolida. Jedino je Alfa sa svojom 155-icom TI V6 DTM bila dovoljno brza i razvila automobil kako treba, pa je Opel upravo Alfu i imao na nišanu.
S vremenom (i nastupima na utrkama) ipak je ispalo da Calibra nije dovoljno konkurentan automobil. A onda su uslijedili i kvarovi, sudari i izlijetanja zbog kojih je tek neznatna količina bodova stizala u Opelov tabor.

Evolucijom ovog Opelovog trkača došlo je do suradnje s tvrtkom Joest Motorsport, a cijelo je vrijeme bila prisutna i tvrtka Cosworth, pa je unutar samo godinu dana Calibra V6 DTM stigla do motora snage preko 500 konja koji se vrtio na punih 12,000 okretaja u minuti. Ali niti to nije pomoglo cijeloj priči i globalnom uspjehu, jer je do tada Alfa već osigurala dominaciju unutar top-klase u DTM-u, a Mercedes je sa svojom C-klasom svako malo prijetio s druge strane.
No usprkos tome Calibra V6 4×4 DTM i dalje biva jednim od najluđih trkaćih automobila svih vremena. Točka.

02. Vauxhall Cavalier (Opel Vectra) BTCC
Opelova britanska podružnica oduvijek je prisutna u sklopu portfelja ove slavne marke. Ali krajem osamdesetih godina se Vauxhall istaknuo kao respektabilna sila. Jer 1989. godine Vauxhall Cavalier, odnosno Opel Vectra A ulazi u konkurenciju tadašnjeg British Touring Car Championshipa (odnosno BTCC-a) i kreće borba za prevlast. I to samo takva borba.

Pravila su bila jasna koliko i striktna: Dvije klase (A i B), maksimalna zapremina motora od 2 litre, karoserija s 4 vrata i minimalno 2,500 cestovnih primjeraka kako bi se zadovoljila homologacija. Uz to je i graničnik za okretaje u minuti bio postavljen na 8,500, a blok i glava motora isto kao i komponente ovjesa morali su biti vjerni onima s kakvima cestovni automobili dolaze u prodajne salone.
Tih je dana BTCC već ionako bio opako popularan među zaljubljenicima u svijet automobila. A kao razlog tome se često navodi sva sila proizvođača automobila čije su modele s jedne strane fanovi gledali na stazi, dok su s one druge u njihovim civilnim izvedenicama dolazili kućama. Uglavnom, na stazama se uz Renault, Alfa Romeo, Volvo, BMW, Toyotu, Nissan i još neke nalazio i Vauxhall. I svi su ti proizvođači automobila zajednički osiguravali hrpetine suludih poteza, naguravanja, sudara, izlijetanja i brzina s kakvima se čak i neki današnji trkaći automobili ne mogu pohvaliti. A Cavalier se u svemu tome itekako isticala. Pogotovo u rukama Johna Clelanda koji je kao veteran u BTCC-u ostvarivao zavidne rezultate.

Tijekom čak 6 godina nastupanja u BTCC-u, ovaj je britanski Opel svako malo zasjenio puno razvikanije marke i njihove nazivno sposobnije modele. Od premijernog nastupa 1989. godine do posljednje utrke na kojoj se pojavio 1995. godine, razni vozači su za volanom ovog automobila ostvarili preko 20 pobjeda. A John Cleland je upravo te za Cavalier finalne 1995. godine uzeo i titulu prvaka u BTCC-u. I time ovaj automobil zauvijek ostaje jednom od legendarnih trkaćih automobila.

01. Opel Ascona 400
Priča o Asconi u svijetu Rallyja traje od 1979. godine, kada Opel sa staza miče dotadašnji Kadett GT/E i pokušava unutar prvenstva ostvarivati što je bolje moguće rezultate. Inicijalno je planirano iskoristiti motor od spomenutog Kadetta i ugraditi ga u Asconu. Ali s obzirom na limitiran broj konja koje je iz tog motora bilo moguće izvući, Opel se dogovorio s ekipom iz Coswortha i tu je krenula suradnja iz snova. U početku je Ascona imala nekih 230 konja, ali do kraja razvoja motora i komponenata, snaga je narasla na čak 340 konja. Ali uz ozbiljne probleme s trajnosti, pa se na tu opciju najčešće nije išlo.

Uglavnom, od te 1979. godine, kada je ova trkaća Ascona predstavljena svijetu kreće jedna od onih priča koje stvaraju legende, jer Ascona marljivo skuplja bodove i zaljubljenike pri svakom svojem nastupu na Rallyju.

Godine 1982. kreće „Phase 2“ za Asconu 400. Motor je još malčice poboljšan, a u Opelu su odlučili karoseriju i šasiju sastaviti od što je maksimalno moguće većeg broja kompozitnih materijala. A onda se u cijeloj priči na popisu vozača našao jedan-jedini i neponovljivi Walter Röhrl i pokazao što se sve za volanom ovog Opela može napraviti. Jer upravo ta Rally-legenda u kombinaciji s Asconom 400 na cilj u većini utrka održanih 1982. godine stiže ispred Audija i time za stričeka Waltera osigurava titulu svjetskog prvaka. U automobilu s dva pogonska kotača manje od onog s Audijevim logotipom na nosu.

Time je Opel Ascona 400 postala posljednji automobil s motorom naprijed i pogonom odostraga koji je svom vozaču osigurao titulu prvaka svijeta. Pa ako već ni po čemu drugome, eto jednog velikog razloga za odavanje počasti ovom automobilu. A vrijedi spomenuti i početak sezone 1983. godine, kada je Ascona 400 svima uzela mjeru na Safari-Rallyju i time upisala svoju posljednju i strahovito napornu i tešku pobjedu na jednom od Rallyja kakve današnji vozači ne mogu ni zamisliti.

U današnje vrijeme poput mnogih drugih automobila iz „onih dana“ i Ascona 400 najčešće spava. Ali kada se probudi i nastupi na nekom od Rallyja s klasičnim automobilima u fokusu, nije rijetkost da upravo ovaj Opel preuzme dominaciju nad konkurencijom. A to pak osigurava da se priča o legendi u obliku Ascone svako malo osvježi i prepriča ispočetka te iz 1982. godine prijeđe u vječnost.