Nikada me neće prisiliti da (ne) budem naš čovjek

Natakario se lik na moj djelić kisika, kvadratić sobička, mrvicu intime i samoće. Sprema se dogodine u vlast, pa istražuje svakakve spodobe i njihove ideološke orijentacije, da se“ upotpuni spoznajama za svoju kampanju“. Njegovo osnovno pitanje: “Jesi ti naš ili njijov“, razbilo bi i Dalaj Laminu nirvanu a kamoli moj krhki, prisiljeni životni smiraj.

Odlučih prekinuti tu smrdljivo lijepljivu komunikaciju.

„Jesi li svijestan, da ti takav kakav jesi, uzimajući vlast u svoje ruke, uzimaš oružje kojim uništavaš čovjeka, pa i svoju djecu“? – Upitah ga.

„Ma ti si komunjara i polubalija“! – odgovori mi on i ode u svoju dugu mračnu noć.

Briga njega za svu skupljenu i izgubljenu baštinu ljudskog i duha svetog. Ode on u nekakve turobne početke koji još nisu završili, niti im se nazire kraj. Samo tko to ovdje, u ovoj zemlji, stvari vraća na početke? Tom zlu se mora suprostaviti, na način da se dotuče, a ne mu dopustiti da se skrije i nekoliko desetljeća pritaji u nama, a onda se razbudi kao zadrijemala, krvoločna zvijer. I bum, bum.

Ja ostadoh u svome mraku i načas mi se opet učini da sam na kraju svog tunela. Ma kakvi, samo prokleti Sizifovski osjećaj. Uvijek kada mi se takvo nešto pričini začujem pjesmu pa nagli muk. Možda ipak postoji samo takva pjesma ali ne i pjevači. Pa opet, ako sam ja izgubljena ptica, negdje mora postojati i moje jato. Ali on me pita, jesam li naš!?

Kako god u jedno sam siguran – nikada me neće prisiliti da mrzim rudara iz Raspotočja. Onog koji sa zrnom duše ulazi i dugo putuje do zemljine utrobe, gdje kopa i udiše crnilo svoje muke, za koru kruha svagdašnjeg. Jer ja nemam prava nikoga krstiti niti smiještati lijevo, desno. Ako bih mrzio čovjeka koji vjeruje u nekog drugog, onda bih se zasigurno zamjerio onome u koga vjerujem ja, a to je Isus Krist. I to je ta sjecišna točka između Isusovog učenja i nauka proroka Muhameda, koja odbacuje razmicanje ljudi pod izlikama „obrana“, njih i njihovih učenja. Zar je to nemoguće razumjeti?

Hoću svoje olakšavajuće okolnosti, kada po tko zna koji put priznam svoje grijehe i zablude. One mi pripadaju po svim evanđeljima i zašto bi ih se odrekao. Da se život da ponoviti, na to nebih pristao ni pod kakvim okolnostima. Stoga ja preuzimam svaku odgovornost za riječi koje smijem i nesmijem napisati, a meni pripada odabir jata u kojem ću letjeti.

Ali on se vrati i reče: “Iđi ti njima gorikar, pa se poturči“.

Pa neka me konačno ubije taj zid tvrdoglavosti, ali ću ga i dalje probijati glavom, tražeći kompromis. Koliko god da su te riječi istrošene, dosadne i gnjecave, one ipak imaju svoj korijen u dobroj energiji. Uostalom one su vječna brana prema toj jednostavnosti loše energije, koja stvari razmiče u samo dvije boje, crnu i bijelu.

Nisam bio pošteđen niti od Bošnjačkog intelektualca u vehabijskom filmu, koji me tuče mailom, kao da sam ja iz „bijele kuće“.

„Vi ste ipak nevjernici i morate ići odavde, jer to je zakon od proroka“!

Niti taj stvor s bradom i poluhlačama, neće me prisiliti da crtam ili bilo kako vrijeđam proroka. Radije ću pokušati biti mudar i tražiti poveznice između mene i njega. Ako se takve poveznice tolerancije i snošljivosti ne postave, onda je ishod Balkanskog života, nestanak.

„Pa što hoćete vi Hrvati…hteli ste veliku Hrvatsku s braćom Muslimanima, pa eto vam je!“

A to Ravnogorsko čudovište s naoštrenom kamom nekako se naučilo „mejlati“, kao i onaj prethodni. Što drugo, nego mu se nasmijati kao što se nasmijem hodži, popu, fratru koji jednog boga zovu različitim imenom, baš kao što se Bošnjak, Srbin, Hrvat zovu jednim imenom…čovjek.

Kao da se usred sunčanog dana orijentiramo po mahovini, tražeći je na Južnoj strani ove nesretne zemlje.

A tako je sve vidljivo i čujno. I kada se u lažnoj pijanskoj, kumskoj atmosferi kucaju, grle, troljube, Milorad i Dragan, braća po križu i krstu – “Krst je križ je krst…jeli tako kume? Bosna je naša…tako je kume… Tako je kume“! I kada Bakir očajno priziva Tursku protutežu, zanemarujući i stoljeća i da osmanlija-konjanika više nema, a Erdogan nije niti sjena Sulejmana veličanstvenog.

A nesretni narod bi nekako živio. U rudarskim jamama, ljevaonicama visokih peći, na njivama, uz stada, kupeći sekundarne sirovine i po minskim poljima….samo da živi u miru i radu, uz nekakvu plaćicu. E kada bi mu bilo dopušteno da se orijentira i progleda. A on mene pita jesam li naš!?

Mene neće navući na zaborav jučerašnjih okrutnosti, kada su se nosile nanizane ljudske krvave uši, kao trofeji s nekih ratnih igara. Igrao se nogomet s odrubljenom ljudskom glavom, i živi se spaljivali. Neće me prisiliti da potpišem njihov bjanko povijesni papir, u kojem će oni glorificirati ono što oni smatraju da je naše. Neću doći ni na jedan simpozij gamadi, a kamoli im se dodvoravati za prijem u čopor „naših“. Radije idem po putevima hodoljublja, a da se fizički i ne mičem od svog doma, jer ako ne zazireš i ne bojiš se drugog i drukčijeg, onda gdje god kreneš, već si tamo. Bez ikakve fobije, nelagode ući ću u džamiju, manastir, sinagogu i još se i pomoliti onako kako se moli gost, koji gostuje u drukčijoj vjeri.

Ostati ću ovdje na ovom pragu i to po naređenju unutarnjeg glasa, na kojem sam neizmjerno zahvalan nekom i nečem. I to je ono najvažnije od svega što sačinjava čovjeka, to samoodređenje nakon kojeg on počme slijediti svoje srce i samo tako može umrijeti, a da je prije smrti doista živio.

A čiji sam ja? Naš ili njihov?

Ništa iznad ili ispod bića osuđenog na ljudsko prokletstvo da pokušava steći, namaknuti, raditi ono što mu ne treba i što ga neumitno, u većoj ili manjoj mjeri, odvede u grijeh. Obični ili iskonski, svejedno. Dakle ambicija, hormonske eksplozije, idiotska mjerila okoline… i eto i mene u blesavim šemama. Ti koji si veliki naš, eto, jebala te moja propala investicija. Ta hrpa željeza i betona, koja je samo materija i koja nema nikakvog značenja u mojim sustavima životnih vrijednosti. Eto napravio sam spomenik svojoj gluposti. Jeli ti to dovoljan odgovor? Bio bih bezvrijedna kukavica da sam dozvolio da poslovni neuspjeh bude moj doživotni duhovni Alcatraz. A ne, život je ustajanje nakon padanja. Ipak taj hotelčić i nije posve promašena budalaština, jer me otrijeznio od budalastih ambicija i naučio kako zastati i osvrnuti se i kleknuti. A svete knjige pišu da se baš tako ponašaju naši.

Naš sam, naš ali ne na način da me ti (ili bilo tko drugi) primaš među „naše“.

Naš sam i na mojim rukama nema ni jedne tuđe kapi krvi i suze. E taj fakat je moja ulaznica i članska iskaznica kluba „Naši“.

Vrijeme je da se i ti zgroziš nad samim sobom, jer to mora svaki čovjek. Dakle snažan si, mlad i zdrav, a ipak „radiš“ na udobnoj stolici i brojiš novce. Njegovan si, dotjeran i zdravo uhranjen. Mjesto ti je sigurno, a s njim i egzistencija i to je vrhunac tvoje svrhe bitisanja na ovome svijetu. Uspio si.

Jesi li ikada pomislio, to mjesto ustupiti nemoćnoj, gladnoj, invalidnoj osobi, koja po svojoj poslovnoj sposobnosti može obavljati samo takav lagani posao? Da budeš katolički muškarac, primjer Hrvatske empatije, domoljublja? Lik koji samilosno štiti svog bližnjeg, nemoćnog, nesretnog, hendikepiranog. Da to uradiš, postao bi veliki NAŠ, a meni, niti bilo kome, nebi više postavio to idiotsko pitanje.

A hoćeš kurac! Neka tebi tebe.

Naravno da nećeš kritizirati ruke koje su te smjestile u tu „udobnost“, pa onda radije noću broji zvijezde i prešućuj sebi sebe, a, ako ikako možeš…i mene.