Treba li (znati) čekati?

"Treba znati čekati"... Valjda je nešto ili nekoga ta naša pjesnikinja, Diana Burazer željno čekala, kada je iz nje izletio ovaj mudrosni stih. Neznam točno kada ali bijaše to davno, jer, na mojoj ćelenki bilo je još crnih vlasi i tada sam još, sa svojim "veliki Gatsby"planovima, slatko nasmijavao dragog boga. Ipak se sijećam te pjesme kao poetskog prikaza pjesnikinjine osobne ratne drame izbjeglištva, iz njenog grada. I ja sam se tada stišavao od tuđih percepcija životnih uspjeha, pa mi je taj stih došao poput kapi mrzle vode, blago prskanih po vrućem mozgu i vreloj krvi.

Ali, vraga! To prokletstvo genetskog bunta, ubrzo me natjeralo na svađu s tim stihom. Morao sam “zumirati” taj stih na sociološko-političku anamnezu ove zemlje. Prokletstvo, moram pa moram!

…znati čekati!? Kao da nam je životni vijek zagarantiranih tisuću godina, pa od toga možemo odvojiti kojih dvijesto-tristo za podnošljivost svega što nas objektivno ugrožava.

Zar mi nismo narod koji može zakoračiti nadohvat onog što očekuje i priželjkuje? Znači pokrenuti se iz jalove zasjede ,jer nam ništa neće doći samo od sebe.

Cijei svijet ima na raspolaganju čip, a samim time i mogućnost da i bez kolektivno-svijesnih gibanja zauzima stav prema konstruktivnom i smislenom, ili pak prema destrukciji.

Što onda čekati? Dobitak na lotu, kojeg nismo ni igrali, ni uplatili.

Što smo to tako znali čekati kroz pusta stoljeća? Jednoumlje, rat, jednoumlje, rat.Baš kao sunce, kiša, sunce, kiša.

Što se sada u ovoj zemlji može čekati i što treba znati čekati? Da dođe bolje vrijeme? Da dođu tisuće djedica božićnjaka? Možda se desi neka magija i skoče plaće, mirovine, svatko se zaposli i besplatno liječi.

Nemamo mi života za njihove mandate. Nemamo mi vremena čekati protoke bilo kakvih zala.

Isus Krist je imao smisleni cilj koji se nikako nemože poistovjetiti s pasivnošću, čekanjem i beskrajnim strpljenjem, nego s aktivnošću čovjeka, koja će ga pokrenuti ka totalno drukčijem duhovnom stanju od egocentričnog. I to bijaše nemoguća misija i za sina božijeg. “Natjerati” ljude u svijest koja će ih osloboditi od blokada i predrasuda. Nakalemiti čovjeka da bude božje stvorenje koje izvršava svoju svrhu postojanja i probija se do boga. No Judejci nisu razumijeli ama baš ništa od tog nauka i nisu krenuli u susret ničemu, doli sebi.

Takav je i današnji čovjek.

Stoga se ne treba čuditi niti gubitku vjerodostojnosti kršćanske vjere, a čemu je najviše doprinijelo čekanje, koje je stvorilo vjernike bez autentičnosti, sljedbenike osobnih egocentrizama i ciljeva, a koji po pukoj navici njeguju tehnički pobožni žargon, kao da ne mare za vrijeme i stanje u kojem se nalaze,nego egoistično čekaju “pretplaćeno” kraljevstvo nebesko.

A tko zapravo zna čekati?

Nevenka, Zora, Ante…ljudi stari i bolesni čekaju i osluškuju, hoće li se napokon začuti i pojaviti žuti motor “prdavac” Mije poštara i donijeti im tu mirovinicu od tristotinjak KM, kako bi mogli odahnuti desetak dana. Oni ne znaju čekati.

Oni su prisiljeni da čekaju.

Čekati znaju samo oni koji su pogrbljeno infiltrirani u sustav trenutne ideološko-državne sigurnosti. Tehnički, oni nemaju razloga za bilo kakvu žurbu ili djelovanje. Vlast je vlast, služba je služba i to stanje ne treba mijenjati, jer se tu živi udobno. Oni čekaju u sigurnosti, stoga im čekanje dođe kao posao u kojem nema umora, a ima plaće.

Radnik mora čekati, iako nezna čekati. On mora čekati bolja vremena, a može i poći prema njima.

Što su čekali Vukovarci i Srebreničani? Sanadera, Prku, Izetbegovića…?

A što mi danas čekamo?

Kraj procesa porobljavanja naših umova i imovina. Čekamo formaliziranje naših robovskih statusa. A ne, neće nas nitko okivati lancima, bičevati i prodavati na tržnicama. Mi smo fini, elokventni i sofisticirani robovi. Nas se s bizarnom ljubaznošću dovede u stanje nelikvidnosti, da nam se kredit s valutnom klauzulom i mi robujemo. Ili još jednostavnijim načinom naša vlast, koja zna čekati, čeka da se formira i da sve stoji u statusu quovnarskom, a mi tamo gdje nas očekuju Bilderberski scenaristi, na bauštele jeftine radne snage koja radi i ždere njihovo GMO smeće, puni njihove trezore i progresira njihov BDP.

Da, gledamo stvarnost. Gledamo je i slušamo zdravim osjetilima. Pa nismo mi ljudi koji i u ovo doba moraju živjeti filozofijom Morločke hajdučije, izdvojeni u interesne sfere nekolicine naših gadova. Naši potomci će oplakati ovo vrijeme, u kojem nam je potrebno tako malo,da ta činjenica postaje iluzionistički nevjerojatna.

Zašto niste uredili vlastiti finansijsko-kreditno-razvojni sustav?

Zašto niste finalizirali autohtono resursne industrije, kao što su farmaceutska, eko-prerađivačka, duhanska, turistička, obnovljivo energetska.

Zašto ste sve to pustili u pustare neinventivnosti, a imali ste talentirane tehnologe i gene radinosti?

Zašto ste bježali odavde i pustili da vas ovrše tako lako i jeftino?

Pa dobro sve, ali zašto niste prodali ničiju imovinu i napravili nešto od toga? Pa za boga miloga, kako ste mogli te generacijske mukotrpne tvorevine besplatno dati gadovima i mirno promatrati njihov bankarsko-hipotekarni masakr nad istim? Pa samo što je od vaše zajedničke imovine dato za Severininu guzicu, moglo je napraviti bar pristojnu ambulantu i defibrilacijsku službu, da ne umirete na putu do Mostara!?

Kako ste mogli dozvoliti da i dalje vladaju loše maskirane komunističke kreature?

Pitati će nas oni koji se tek rodiše… ovdje ili u Njemačkoj.

Mi smo čekali!Odgovorit ćemo, blesavo-skrušeno.