POD VELOM TAJNE: Život u ruskim zatvorenim gradovima

OZJORSK - U sovjetsko vrijeme su osnovani zatvoreni gradovi u kojima su pod stražom čuvani najvažniji strateški objekti. Ti gradovi u Rusiji postoje i danas. U njih se ne može ući bez specijalne propusnice.

Prvi zatvoreni gradovi pojavili su se u Sovjetskom Savezu krajem 1940-ih. Po Staljinovom naređenju pokrenut je projekt razvoja sovjetskog nuklearnog oružja. Na udaljenim mjestima Rusije nikla su supertajna naselja koja nisu bila ucrtana na karte.

Opasna skrivena nauka

Nuklearni reaktori, fabrike za proizvodnju komponenata atomskih bombi, naučni centri za proučavanje nuklearne energetike – sve se to nalazilo u „zatvorenim administrativno-teritorijalnim tvorevinama”. Vremenom su takve „tvorevine” počeli da stvaraju i Ministarstvo obrane i konstruktori svemirskih brodova.

U sovjetskim zatvorenim gradovima su živjele tisuće ljudi, ali ti gradovi ipak službeno nisu postojali. Ako je netko od stanovnika izlazio izvan grada, njemu je bilo strogo zabranjeno da govori gdje živi. Bilo je nemoguće dospjeti na teritoriju zatvorenog grada bez specijalne propusnice. Žitelji su zbog tako surovog režima dobijali kompenzaciju u vidu 20% dodatka na plaću. Pored toga, snabdijevanje je bilo daleko bolje u zatvorenim nego u običnim gradovima. Na primer, u cijeloj zemlji je bila nestašica kobasice, ali to nije važilo za zatvorene gradove.

Poslije raspada Sovjetskog Saveza ruske vlasti su skinule pečat državne tajne sa zatvorenih gradova, ali su mnogi od njih faktički i dalje ostali zatvoreni. Sada u Rusiji ima preko 40 gradova koji žive u režimu zatvorenog grada.

„Oko grada je podignuta visoka ograda, ima samo nekoliko mjesta na kojima se može ući“, priča Konstantin, bivši stanovnik zatvorenog grada Ozjorska u Čeljabinskoj oblasti (1.443 km istočno od Moskve).

Ozjorsk je živopisan grad podignut 1940. godine. Nalazi se između četiri jezera na Uralu. U njemu postoji veliko poduzeće za proizvodnju nuklearnog oružja i izotopa.

Komunizam u zajedničkom stanu

Slični su uvjeti i u drugim zatvorenim gradovima. Straža propušta samo ljude sa propusnicama. Irina, stanovnica zatvorenog grada Sarova (373 km istočno od Moskve), kaže: „Ja znam za tri vrste propusnica: jednokratnu, privremenu i stalnu“.

Stalnu propusnicu mogu da dobiju oni koji su rođeni u zatvorenom gradu ili rade u poduzeću zbog koga je grad i zatvoren. Druge dvije vrste propusnica se dobijaju poslije mnogih provjera u Službi sigurnosti, i samo ljudima koji su bliži rođaci nekog žitelja zatvorenog grada ili odlaze na službeno putovanje u taj grad. Vrlo je teško i gotovo nemoguće da u grad uđe običan turista, i utoliko prije stranac.

U životu stanovnika spomenutih gradova ne postoje nikakva druga ograničenja, o kojima kolaju priče. „Internet nitko ne blokira i nema policijskog sata“ – demantira Konstantin mitove o zatvorenim gradovima.

Stanovnici zatvorenih gradova smatraju da je sigurnost jedna od prednosti života u takvom gradu. „U djetinjstvu je riječ ’grad’ bila sinonim nečeg zaštićenog. U naš grad nisu mogli da dođu ljudi sa strane, uključujući i bivše zatvorenike, prevarante i prosjake. Kad sam imao 6 godina posjetio sam s porodicom drugi grad i prvi put sam vidio prosjaka. Za mene je to bio pravi šok“, kaže Konstantin, žitelj Ozjorska.

Pored toga, u zatvorenim gradovima mogu da se školuju i rade oni koji su vezani za lokalnu industriju. Na primjer, Sarov je u sovjetsko vrijeme bio centar razvoja atomskog oružja i sada je ostao jedan od važnih gradova koji imaju značaj za rusku nauku. „U mom rodnom gradiću nije bilo visokoškolskih ustanova, a Institut u Sarovu me je privukao time što se tamo uči fizika i matematika koje sam voljela“, priča Irina.

Po završetku Instituta Irina je ostala raditi u Sarovu, u najvažnijem gradskom poduzeću koje je vezano za korporaciju „Rosatom“. Spomenuta korporacija se bavi projektima u sferi nuklearne energije.

Prednosti i nedostaci

Pojedini žitelji smatraju da je život u zatvorenom gradu dosadan, i da je to jedan od nedostataka. „U Severomorsku, na primjer, nema što da se radi u slobodno vrijeme“, kaže Roman koji je živio u tom zatvorenom gradu (baza Sjeverne flote Ratne mornarice Rusije, 1.496 km sjeverno od Moskve). Roman je uvjeren da zatvoreni status grada predstavlja smetnju za razvoj biznisa i zato bi želio da Severomorsk postane otvoreni grad. Po njegovom mišljenju, tako bi bilo daleko lakše komunicirati s rodbinom i prijateljima, a grad bi u ekonomskom smislu od toga imao koristi.

Međutim, mnogi žitelji zatvorenih gradova ne misle tako. Ankete pokazuju da većina stanovnika ovih gradova podržava poseban status. Konstantin iz Ozjorska također je protiv „otvaranja“ svog grada. „Iz nas progovara naš mentalitet, neki naš mali ponos. Ako se žiteljima drugih gradova postavi pitanje da navedu stvari bez kojih neće otići izvan grada, oni će spomenuti telefon ili sat, a u Ozjorsku će svako sa ponosom odgovoriti da su to osobna iskaznica i propusnica“.