POTRESNA PRIČA LEGENDARNOG IGRAČA HAJDUKA: Živi na rubu egzistencije!

BAČKA - Lijepo je je u pravoj poplavi ružnih, tužnih i tragičnih vijesti čuti lijepu, humanu, ljudsku vijest, gestu, namjeru…

Uskoro će Noć muzeja, tradicionalna priredba u Hrvatskoj kada svi dobronamjernici mogu posjećivati muzeje besplatno. Tako je i s Hajdukovim muzejom, ali na tu noć će navijači Hajduka organizirati jednu mini humanitarnu priredbu za svog nekdašnjeg nogometaša, velikana među stativama, golmana Ivana Budinčevića koji u teškim uvjetima živi u Bačkoj, u Vojvodini.

Prikupljati će se sve, dakako i novac i na društvenim mrežama mnogi Hajdukovi navijači, napose oni stariji jedva čekaju pomoći Ivanu kojem su nekad pjevali: ”Naš je golman Ivan sveti, u njega smo svi zakleti”. Samo vas podsjećamo, Budinčević je bio članom šampionske generacije 1979. godine kada je momčad vodio Tomislav Ivić.

Budinčević je neki dan, 27. siječnja proslavio 64. rođendan. Živi na rubu egzistencije, vele njegovi prijatelji da je jednostavno takav tip, naivan i vrijedan, nesnalažljiv i stidljiv. Torcida mu je poželjela pomoć, već je to učinila jednim, prije osam godina na stogodišnjicu Hajduka, kada je i pozvan u Split a navijači su ga čekali s njegovim dresovima na plećima.

Evo malo i cijele njegove povijesti. Vratarsku karijeru je počeo u “Bačkoj”. Nastavio je u “Spartaku” iz Subotice, a potom je našao veliki angažman. Otišao je u splitski Hajduk, s kojim je osvojio naslov prvaka u sezoni 1978/79. Poslije je branio u Sloveniji, u ljubljanskoj Olimpiji, a zatim se vratio u Hrvatsku, gdje je pet godina branio u Dinamu iz Vinkovaca sve do 1988., kada je uslijed teške ozljede nastale preoštrim startom igrača bugojanske “Iskre” skoro ostao zauvijek paraliziranim, a i sam život mu je bio u opasnosti. Naime, protivnički igrač je naletio na njega i koljenom ga udario u glavu, od čega je Budinčeviću pukao vratni kralježak. Zbog tih očitih razloga, a radi izbjegavanja ugrožavanja svog zdravlja, Budinčević je u svojoj 33. godini prekinuo karijeru.

No, zbog egzistencijalnih problema i potrebe da netko zaradi novac za obitelj, Ivan Budinčević se samo tri godine poslije reaktivirao i već 1991. nastavio braniti, uglavnom po niželigašima iz Vojvodine. Branio je do 2000. godine, kada se u 45. konačno ostavio igračkog nogometa. Bio je tehniko nogometna reprezentacija hrvatske manjine iz Vojvodine na 2. EP hrvatskih nacionalnih manjina. Danas živi u Bajmaku,.

Još kad je bio u Splitu prije osam godina pričao nam je;

“Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. I bez zdravstvenog osiguranja. U kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika kao najamna radna snaga”. Samo ga nagovarate vam skromno kaže:

”Sve što čujete o meni je istina. Svi su me zaboravili, a ja skoro gladujem! Bez dinara sam prihoda i ikakve ušteđevine. S tim da odmah moram reći da je to socijalno, a ne nikakvo nacionalno pitanje. Zbog toga što sam Hrvat mene ni u najgorim danima rata ovdje nije nitko ni krivo pogledao, a kamoli da su mi činili bilo kakve neugodnosti. Ne! Supruga Ruža i ja smo godinama nezaposleni, pokušavamo sve nebismo li se negdje zaposlili, radili bismo bilo što samo da zaradimo za kruh, jedini prihod koji imamo je mirovina moje punice Marije koja iznosi 140 eura mjesečno. Od toga živimo nas troje, zasad bez ikakvih izgleda da se to stanje popravi. Čekam proljeće da bih zaradio koji dinar. Ali ostario sam, teško je raditi”.

Ne, nije Budinčević probisvjet, da ne biste to pomislili. Vrijedan je, međutim, nemamo svi istu sreću:

”Eto, nakon što sam bio profesionalni nogometaš, trgovački putnik, nakon što sam radio u free shopovima, konobario, trenirao vratare u subotičkom klubu “Bačka2, u kasno proljeće, ljeti i u ranu jesen zaradim nešto radeći poljoprivredne poslove: kopam, orem, sijem, sadim, berem, radim kod zemljoradnika doslovno kao najamna radna snga. Nemam ni zdravstvenog osiguranja, više se i ne javljam na Zavod za zapošljavanje. Nema koristi. Po zanimanju sam stolar, ali nema posla koji ne bih radio. Zaludu mi je”.

O Hajduku i dalje ima samo riječi hvale, kao i o njegovim navijačima koji se svakih nekoliko godina pobrinu za njega:

”Danas mi je neugodno spominjati nogomet, svoju vratarsku karijeru, godine provedene u Hajduku, naslov prvaka osvojen s „bijelima” 1979. godine… A Hajduk je najljepša epizoda u mom životu! Pogotovo sezona 1978./79. kad smo osvojili naslov prvaka. Posljednji Hajdukov naslov državnog prvaka u bivšoj Jugoslaviji. S tim da su i u Hajduku čuli za moju tešku, groznu financijsku situaciju, ali nisu reagirali. Valjda moji “bijeli” imaju svojih problema, a ne brinuti o svome nekadašnjem vrataru kojega su valjda mnogi i zaboravili… No, zato su tu navijači, kad osjetim tu ljubav ja zaplačem”.

Budinčević živi od svoje sirotinje. Nikome nije dužan, samo teško živi, a stisle su godine.

”Meni su mnogi klubovi ostlai dužni, nisam se znao izboriti za svoje. Tu ne mislim na Hajduka koji mi je isplatio do zadnjeg dinara koji mi je trebao isplatiti, ali ostali su mi dužni ljubljanska Olimpija i vinkovački Dinamo, današnja Cibalia. Jedni i drugi zajedno oko 50.000 njemačkih maraka. Da taj novac sad imam”…

Ajmo sad ovako, tu je Hajduk uistinu kao klub morao pomoći. Kao što je minhenski Bayern pomogao Gerdu Mulleru, svom legendarnim napadaču kad su ga našli sirotog i pijanog u jarku. poslali ga na lijepenje i dali mu posao. I danas je glavni stručnjak za napadače u Bayernu. Ili kako se Dinamo pobrinuo za Ismeta Hadžića koji je neuspješno prodvao povrće po Zagrebu i spavao u automobilu stojadinu.