14. Februarska nagrada kao vjesnik nekog novog proljeća!

MOSTAR - Mediji su objavili kratko priopćenje kako je Slavo Kukić, Akademik, dobio „14 februarsku nagradu “ koju mu je dodijelio Predsjednik UABNOR-a (udruga antifašističkih boraca narodno oslobodilačkog rata) Grada Mostara Sead Đulić. U svojim kratkim priopćenjima mediji su naveli kako je: “nagrada otišla u prave ruke“.

Ukoliko mlađa populacija ne zna kakva je to 14 februarska nagrada UABNOR-a grada Mostara koja je dodijeljena Slavi Kukiću, odnosno kakva je to 7. februarska nagrada koja je svojevremeno prije Domovinskog rata u Gradu Širokom Brijegu, tadašnjoj Lištici, dodjeljivana zaslužnim građanima Mostara i Lištice (Širokog Brijega) ovim tekstom ćemo pokušati toj mlađahnoj populaciji koja se često na portalima zna „šegačiti“ s ustašama i partizanima-četnicima, jer su za njih svi isti, jer se u to vrijeme oni ne žele vraćati jer žele živjeti a prošlost treba ostaviti iza sebe navodeći često: “j….i vas ustaše, četnici i partizani“, pun vam je Mostar i Široki većih lopova od njih“, a ta jadna omladina uopće nije svjesna što baljezgaju jer su površni, i zato što ne žele čitati i nešto naučiti o svojoj povijesti, kulturi, vjeri i domovini pa ih njihovo razmišljanje vodi u sunovrat izgubljenih nada, iluzija i očekivanja. Zbog te zaludjele omladine i niče ovaj tekst koji izvire iz srca i duše nekog bezimenog čovjeka koji jako dobro zna što su to 14 i 7 februarske nagrade, komu su konačno dodjeljivane i što one u stvari predstavljaju.

ŠTO SU U STVARI 14 I 7 FEBRUARSKE NAGRADE?

07.veljače (februara) 1945. godine pao je ili kako to vole govoriti komunisti-antifašisti što je isti k…c samo različito lopovsko pakiranje “oslobođen“ Široki Brijeg, tadašnja Lištica kojom prilikom su pobijeni svi hercegovački franjevci franjevačkog samostana na Širokom Brijegu, njih 12 koji su zatečeni u samostanu, dok je narednog 08.veljače 1945. odvedeno njih još 9 fratara koji su se zajedno s 30 učenika sklonili u fratarsku mlinicu kako bi spasili živu glavu, ali su i oni na putu prema Vrgorcu svirepo likvidirani što je nezabilježeno u povijesti da netko pobije sve franjevce jednog samostana tako da se u spomen na pobijene franjevce služi sveta misa u franjevačkom samostanu svake godine 07.veljače (februara). Tjedan dana kasnije 14.veljače (februara) pao je, odnosno“oslobođen“ Mostar po istoj recepturi jugo-komunističkih zlikovaca. U spomen na njihovo “oslobađanje“ tih gradova svake godine do izbijanja Domovinskog rata u BiH i demokratskih promjena ustanovljena je „7 i 14 februarska nagrada“ najzaslužnijim građanima ta dva grada.

Tu nagradu nikada u povijesti od 1945. godine do izbijanja Domovinskog rata i tzv. “demokratskih promjena“ tamo 1989. (90)ne mogu točno sa sigurnošću reći kada je zadnja dodijeljena, nije mogao dobiti građanin koji nije istu „zaslužio“. A zaslužiti ju je mogao samo pojedinac koji se „naročito“ istakao u promicanju jugo-komunističkih ideja na bilo kojem polju svog djelovanja, pa bio on profesor, liječnik, glazbenik, sportaš, službenik, svećenik, privatni obrtnik, ili obični građanin ta dva grada. Nitko od dobitnika tih nagrada od 1945. do demokratskih promjena u RH i BiH se nije istaknuo u promicanju velikohrvatskih ideja, rodoljublja, domoljublja, ili zaštite tradicionalnih, kulturnih i vjerskih vrednota hrvatskog naroda već naprotiv. Nitko od navedenih dobitnika nema čiste ruke već su svima one krvave, s kojih se i dan danas cijedi krv nevinih hrvatskih uznika, rodoljuba i domoljuba koji su zbog njihove veleizdajničke komunističke ideologije završili u jugo-komunističkim kazamatima u sadašnjoj BiH, RH, Srbiji, Sloveniji, diljem SFRJ, gdje je dosta njih izgubilo svoje živote, ili su u izuzetno teškim nečovječnim uvjetima proveli najbolje godine svog života stigmatizirani za cijeli život, ali i članovi njihovih obitelji koji su dijelili sudbinu svojih najmilijih koji su direktno odgovarali za tzv. “zločine“ koji su im prišiveni a s kojima nisu imali blage veze. Dobitnici 7 i 14 februarskih nagrada su bili direktni ili indirektni krvnici hrvatskih žrtava jer su im direktno sudili ili su ih ocinkali na za to odgovarajućim mjestima.

TKO JE U STVARI SLAVO KUKIĆ?

Sada dolazimo do Slave Kukića dobitnika 14 februarske nagrade UABNOR-a Grada Mostara za 2018. godinu, koja je, kako navode mediji “dopala u prave ruke“. Tko je taj ako se uopće može nazvati čovjek i koga on u stvari predstavlja?

Internet kao jako moćno oružje današnjice pruža ljudima poglavito u najbržem mogućem vremenskom periodu dobivanje traženih informacija pa se tako o Slavi Kukiću između ostalog navodi slijedeće: Taj sredovječni čovjek, markantna izgleda, godine nisu bitne, jer je taj lik vjerojatno duboko u sebi narcisoidna osoba, najvjerojatnije i podvojena ličnost, da ne bismo citirali uvaženog kolumnistu portala Dnevno.ba Josipa Šimića-Đinđića koji za Dalidu Burzić (glavnu tužiteljicu KS) svako malo navodi kako je „izrazito promiskuitetna“ što se ne bi Slavi Kukiću moglo prišiti bez obzira na njegovo aristokratsko i gospodsko držanje, je sveučilišni profesor na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, ali i izvanredni profesor na mnogim fakultetima u BiH i RH, dopisni član Akademije nauka i umjetnosti u BiH, expert EK na pitanju lokalne samouprave, svojevremeno je ispred stranke SDP BiH bio kandidat za Predsjedavajućeg Vijeća Ministara BiH. Taj dr., mr.sce i što sve ne još je napisao niz knjiga, stručnih publikacija, analiza a svako malo je gost na nekom javnom mediju u BiH na kojima redovito napada stranku HDZ BiH i dr.Dragana Čovića i njegovu politiku zastupajući stavove stranke kojoj suštinski i dubinski pripada i srcem i dušom a ona je SDP BiH, odnosno bivši SKJ ili KPJ.

Taj lik zagovara ideje građanske države BiH što je ideja velikomuslimanskih ili velikobošnjačkih političkih elita čije su perjanice DF, SDP, Naša stranka te još neke manje političke muslimansko-bošnjačke stranke iz BiH, a čiji politički stavovi su u suštini kompatibilni odnosno identični političkim stavovima i svih drugih muslimansko-bošnjačkih stranaka u BiH, SDA, SBB, BPS-Sefer Halilović koje zagovaraju taj koncept kojemu je glavni cilj majorizacija odnosno diskriminacija hrvatskog naroda u BiH jer hrvatski narod u BiH je stoljećima opstao upravo iz razloga što je očuvao svoju vjeru, tradiciju i kulturu, dok bi konceptom stvaranja građanske države u BiH potpuno nestao. S obzirom kako Slavo Kukić kojeg promuslimanski ili probosanski mediji časte titulom “uvaženi Akademik Slavo Kukić“ zagovara koncept građanske države on bez ikakvih problema dobiva prostor u tim medijima gdje nastavlja započetu velikomuslimansku odnosno velikobošnjačku politiku nestanka Hrvata iz BiH a apsurdna je činjenica kako Slavo Kukić živi u Posušju, srcu ŽZH, koje je prema popisu iz bivše SFRJ najčistiji grad s Hrvatima – 99,9% stanovnika se izjašnjava kao Hrvati.

Kako taj “uvaženi Akademik“ Slavo Kukić predstavlja politiku koja je bila najpogubnija za hrvatski narod u bivšem totalitarnom-komunističkom sustavu pa i u Domovinskom ratu, jer iz svake dlake i pore tog “uvaženog Akademika“ viri SFRJ, potpuno je jasno zašto se on priklanja konceptu građanske BiH jer je ona čisti nastavak zločinačke tvorevine SFRJ gdje smo svi takoreći “jednaki“ i gdje nema Boga, nema jednakopravnijih od drugih, nema privatnog poduzetništva već treba zagovarati i štititi socijalistički-samoupravljački model i koncept u kojemu je radnička klasa ta koja odlučuje, i gdje sve one koji razmišljaju drugačije treba po “kratkom postupku“, odnosno spremiti ih na Goli otok, Lepoglavu, Zenicu i sl. Treba štititi sustav u kojemu trebaju postojati samo “odabrani“ po principu “ja tebi-ti meni“ što se bez obzira na demokratske promjene u RH i BiH dogodilo a najočitiji primjer toga je svepojavnost tog “uvaženog Akademika Slave Kukića“ u svim prigodama. Bilo koji TV kanal u BiH da otvoriš Slavo Kukić je gost gdje u tzv. “javnim diskursima“ blati dr.Dragana Čović i HDZ BiH, prosipljući demagogiju kako su upravo dr.Dragan Čović i HDZ BiH isključivi i glavni krivci za egzodus naših mladih iz BiH i nestanak Hrvata iz BiH što popušiti može samo omladina koja ne želi čitati i učiti i kojoj su jednako krivi ustaše, partizani i četnici, a istina upravo leži na drugoj strani, u liku i djelu uvaženog “Akademika Slave Kukića“, organizatora dodjele 7 i 14 februarske nagrade u Širokom Brijegu i Mostaru jer su upravo organizatori takvih zločinačkih manifestacija siva eminencija sveg zla koje mori hrvatski narod od 1945. godine do dana današnjeg.

REZOLUCIJE VIJEĆA EU O OSUDI SVIH TOTALITARNIH SUSTAVA PA I KOMUNISTIČKOG

Vijeće EU je nizom svojih Rezolucija osudilo sve totalitarne sustave pa tako i zločinački komunistički sustav koji je najgori od postanka svijeta, i koji je od završetka II svjetskog rata poubijao preko 150 milijuna ljudi i gdje je naloženo svim bivšim socijalističkim državama, članicama EU da u svojim državama sprovedu lustraciju što jedino nisu učinile RH i Slovenija.

A lustracija ukoliko naša zaludjela omladina ne zna znači “čišćenje od grijeha prošlosti“ jer bez čišćenja od grijeha komunističkih zločina nema budućnosti ni za koga a poglavito za našu omladinu kojoj su isti: ustaše, partizani i četnici. Slijedom Rezolucija Vijeća EU sve države osim RH i Slovenije su sprovele lustraciju koja u suštini znači slijedeće: Svi oni koji su u bivšem totalitarnom komunističkom sustavu „okrvavili“ svoje ruke na ovaj ili onaj način trebaju biti maknuti iz javnog, kulturnog ili vjerskog života pa bili oni političari, profesori, liječnici, novinari, svećenici, sportaši, gospodarstvenici, obrtnici, ili obični građani. I ne samo to: Ni njihovi supružnici ukoliko su u braku a ni njihova djeca u novom sustavu ne mogu obnašati nikakve javne funkcije.

Što se dogodilo konačno u RH, Sloveniji, BiH, odnosno svim državama bivše SFRJ? Likovi poput „uvaženog Akademika Slave Kukića“ su samo preodjenuli svoje „uniforme“ i nastavljaju gaziti hrvatski narod na svim poljima u ime „tobožnje demokracije“ i demokratskih promjena u koje se svako malo kunu a trebali su početkom tih demokratskih promjena u BiH i RH nestati s lica zemlje. Nije ih trebalo pamtiti ni mjesto njihovo. Zbog neprovođenja lustracije događa nam se “uvaženi Akademik Slavo Kukić“, partizansko groblje u Mostaru, proslava AVNOJA, Milorad Pupovac, dr.Dragan Čović, Željko Komšić, egzodus naših mladih i nestanak Hrvata iz RH i BiH, odustajanje hrvatske dijaspore od ulaganja u RH i BiH a sve iz razloga što su na vlasti likovi poput „uvaženog Akademika Slave Kukića“ koji s najnovijim tipom Audija ili čega li još defilira ulicama Posušja, ŽZH, BiH i državama EU prosipljući svoju zločinačku demagogiju u tzv. “javnim diskursima“ sa svojim istomišljenicima iz reda muslimansko-bošnjačkog naroda u BiH.

Putuje i nesmetano djeluje jer mu može biti. Jer ga ruka istinskih demokratskih promjena nije sustigla. Ni njega ni tisuće drugih pravnih i svekolikih drugih sljedbenika zločinačkog totalitarnog komunističkog sustava odjenutog u neko novo ruho nazvano “antifašizam“. A upravo zbog Slave Kukića i takvih naša dijaspora ne želi uložiti niti jedan US$ a ni EUR u naše krajeve jer su oni upravo zbog takvih kao što je Slavo Kukić i tisuće takvih napustili svoja vjekovna ognjišta kako bi spasili živu glavu, a oni zapravo vladaju nad nama od završetka Domovinskog rata na ovamo.

Najgore od svega je što se pisac ovih redaka po inerciji lako može zateći u nekom kafiću, a mnogo teže u restoranu gdje „uvaženi Akademik Slavo Kukić“ okružen svojim istomišljenicima prosipa demagogiju po svojoj uhodanoj špranci naučenoj iz onog sustava kao javni službenik SO-e Posušje (Skupštine općine Posušje) i nije ga briga što njemu i svima oko njega 99,9% stanovnika općine Posušje ili bilo koje druge općine ili grada u kojima su Hrvati većina psuje majku ili sve po spisku.

Kao što je svima poznato prije nekoliko godina taj “uvaženi Akademik Slavo Kukić“ je u svom uredu pretučen bejzbol palicom što nije nikako način kojim se treba s nekim obračunati bez obzira na njegove grijehe, premda u svima nama gori ta želja da mi to učinimo sami. Ali naš kršćanski nauk nam to ne da pa prepuštamo milosrdnom nebeskom Ocu da umjesto nas sprovede pravedan sud prema svima pa tako i prema Slavi Kukiću. Konačno prema svim drugim „Slavama Kukićima“ koji još nisu oprali svoje krvave ruke okrvavljene nevinom krvlju hercegovačkih franjevaca ili svakog desetog stanovnika Širokog Brijega nakon 07.veljače 1945. ili 14.veljače 1945. u Mostaru gdje su se dodjeljivale do početka demokratskih promjena u BiH 7 i 14 februarske nagrade najzaslužnijim građanima tih gradova.

Usrdno se molimo kako će ovozemaljski sud biti pravedan prema svim Kukićima, Pupovcima, Mesićima, Josipovićima, Teršelićkama ,Stazićima, Pusićima, Puhovskima, te mnogim drugim znanim i neznanim protivnicima hrvatske suverenosti i samostalnosti u RH i BiH. Na nama je samo čekati i moliti i ponekad nešto poduzeti ali ne bejzbol palicama jer one nisu vrijedne grijeha u nečijoj glavi. Čak je i bejzbol palica namijenjena za nešto plemenitije od prebijanja nečijih kostiju.

A 14 februarska nagrada dodijeljena tom „uvaženom Akademiku Slavi Kukiću“ lako može postati vjesnik nekog novog proljeća o kojemu tisućljeće sniva hrvatski narod, jer je ona konačno razobličila lice i naličje svega onog što ona i Slavo Kukić u stvari predstavljaju.