DNEVNO.ba: Red siktanja, pa kap otrova

MOSTAR - Dok su mu rane bile još nezarasle, papa Ivan Pavao je zagrlio, poljubio i oprostio svom islamističkom atentatoru Aliu Agci. Dali je papa, tim činom, stao u red poturčivanja?!

I u crnim vremenima, kada se plaćaju ogavne i bespomoćne misli, javi se bjelina istine koja briše opasne obmane i obasja svu prazninu iz koje dolaze riječi mržnje, zaodjevene u prozirni plašt zle energije, a koja bi trebala diskreditirati čovjeka.

Taj medij, već poprima obilježje riznice otrovnog svevida i obnevida, u jeftinoj službi manipulatora i njihovih taktičkih mitova iz kojih se više nemože iscrpiti čak niti blesava kleveta.

“RED TURČENJA, RED HRVATOVANJA”!? Tekst na portalu “Poskok info”, kojim robovi skučenosti, ograničenja ruralnog primitivizma, “odmjeravaju i analiziraju” svu “pogubnost” priznanja “Ahdname”, a koje je ove godine između ostalih dodijeljeno i gospodinu Martinu Ragužu.

Primiti to priznanje, po autoru najnebuloznijeg teksta kojeg ikada pročitah, je vrlo opasan čin s kojim se priznaje vlast Turskog sultana i pristaje na kmetstvo, harač i poturčivanje.

Tu nacio-vjersku grešku pored Raguža napravio je i papa!? Ali prije njih i mnogi Hrvati i katolički svećenici.

I ode “Poskok”, siktati u petnaesto stoljeće, ode do Zvizdovića…

I vrati se u 2015-u, ovu godinu, s fotografijom na kojoj neka djeca, valjda igraju kolo i to, bože mi oprosti, na nekoj livadi i na ćilimu.

Ne vidi se ni sultan, age, begovi, osmanlijski ratnici, a niti fra Zvizdović. Kamera nije snimila ni novopoturčene, Raguža i papu Franju. Kasnije su “poskokovi” istraživački novinari otkrili da obojica nisu mogli osobno nazočiti ceremoniji dodjele, zbog ranije planiranih obaveza.

Valjda je sultan poslao ferman kojim naređuje skromniju svečanost ovogodišnje ahdname, zbog razloga nedostatka sredstava u carskoj riznici.

Uzgred, eto nama našeg pape u subotu. Dolazi svima, a ponajviše radi Hrvatskog naroda, koji je u fazi tihog egzodusa. Njega i prateću Vatikansku diplomaciju, prije svih, će neposredno dočekati HDZ-e, na čelu sa velikim vođom Draganom Čovićem. Sve se nešto molim za taj dan, koji bi nam mogao, ako ne mnogo, onda nešto manje olakšati život. Nama preostalim Hrvatima u BiH. Naime snažni papinski utjecaj  bi mogao doprinijeti da se zaustavi naš egzodus, u sabirne centre Njemačkih bauštela i to na način da se HDZ-eov zulum zamjeni onim iz Zvizdovićevog vremena. Vremena “Ahdname”.

Nama koji nismo na Čovićevim parazitsko-državnim jaslama i koji nećemo da prijeđemo na njegovu novčanu vjeru i vjeru u njega kao jedinog…na ovoj zemlji.

Daće bog!

Papa ipak živi u Vatikanu, a Martin Raguž ovdje u našoj stvarnosti, kao političar realnosti, sa svojom percepcijom političkog ponašanja, u okolnostima nepoznatog i još uvijek neutabanog BiH političkog terena. Svoju politiku deklarira i provodi u zemlji multietničkih, vjerskih blokada koje smo sami podigli i koje su nas paralizirale, a što je najgore odsjekle od naših vlastitih autentičnih potencijala.

“Tragaj za onim što tražiš-ali nemoj tragati tamo gdje tražiš”, .sv Augustin.

U potrazi za politikom koja nije fiksacija, niti upakirana u varljivu ambalažu, Raguž je shodno ovim Augustinovim riječima na tragu iste. Ta politika sazrijeva svakim danom toliko vjerodostojno da je “ubire” sve više Hrvata, ali i pripadnika drugih naroda. Dali je onda on “krivac” za taj višestruki politički legitimitet kojeg očito ima i koji se svakodnevno osnažuje?Dali on treba reći: “Molim Bošnjake i Srbe da ne daju podršku mojoj politici, jer će me moji politički protivnici optužiti za manjkavo Hrvatstvo”.

Sada više nitko nemože osporiti tu grimiznu nit njegovog političkog ispoljavanja, a koja obiluje mirom, strpljivošću i blagošću. To je problem i jedina brana Čovićevom totalitarizmu.

Ići protiv Raguževog političkog integriteta, prizivanjem etničkih predrasuda u dvadeset i prvom stoljeću je očajni autorov subjektivizam, u koji ni on sam ne vjeruje, jer je valjda toliko pismen da u polivalentnom svijetu može imati i vlastiti ilustrativni materijal za sebe i za druge.

Bez obzira na cijenu tih škrabotina o poturčivanju, autoru bi moralo biti neugodno, jer je ipak svijestan tog obrasca koji nije samoprocjena, nego tek puki skriptualni zadatak plaćenog pljuvanja.

Takvo medijsko djelovanje je samo jedan dijelić tog pakosnog biča našeg vremena i naroda, u kojem mnogi sebe drže zaštitnicima nacije i vjere, na način da isto osporavaju onima koje oni iracionalno mrze i stupnjevaju njihovo sudjelovanje u etno-vjerskom životu.

“Ako već ne možemo biti braća da bar jedan drugom svjetiljku u mraku na tren pridržimo…”, Vesna Parun.

Politika Martina Raguža odavno drži tu svijeću, svima.

Jeli to poturčivanje!?