Kako se Šemsudin Mehmedović bogatio, druge nelegalno naoružavao i mudžahedine dovodio!

TEŠANJ - Šemsudin Mehmedović, rođen je 1961. godine u Lepenici, općina Tešanj, gdje je i stalno nastanjen, po nacionalnosti Bošnjak, oženjen, otac jednog ženskog djeteta, VSS - dipl. ing. strojarstva, trenutno je zastupnik SDA.

Osnovnu je školu završio na Tešanjci. Strojarski fakultet završio je Banja Luci. Tijekom studija bio je aktivni član organizacije Mladi muslimani, zbog čega je bio praćen od tadašnje službe SDB i vođen u operativnim evidencijama, ali nije bio procesuiran.

Prvo uposlenje dobio je u RO Prečistači Tešanj, OOUR Filteri, gdje je radio kao strojarski tehnolog sve do prvih višestranačkih izbora. Radeći u navedenoj RO organizirao se s grupom inženjera (Rasim Bedak, Skopljak, Ramović) koji su u to vrijeme htjeli smijeniti Hakiju Užičanina. Kao organizator „urote“ bio je suspendiran na niže radno mjesto i od tog trenutka nije u dobrim odnosima s Hakijom Užičaninom (sadašnji načelnik općine Tešanj).

Nakon prvih višestranačkih izbora, kao kadar SDA postavljen je na mjesto načelnika SJB Tešanj. Odmah po dolasku na navedenu dužnost smjenio je Ivu Babića, a zatim i zapovjednika Ivu Katića i na njegovo mjesto doveo Antu Bonića (u to vrijeme člana HDZ-a). Na mjesto načelnika SJB Tešanj Mehmedović je došao na prijedlog Senada Hodžića, koji je poginuo prije rata u prometnoj nezgodi, a bio je načelnik sektora javne sigurnosti u CSB Doboj. Nakon 3-4 mjeseca rada u policiji već je počeo za sva vozila potpisivati putne naloge i vrbovati djelatnike da s njim idu u džamiju na klanjanje i sl. Dobio je potporu Nedžada Karajlića, Muhidina Alića, Nusreta Sole, Fadila Bašića i dr. Zabranio je djelatnicima odlazak u kavanu Plehara kod SJB Tešanj (iako je to bilo stalno okupljalište policije), a posebno je zabranio konzumiranje alkoholnih pića. U službenim prostorijama bio je uveo vjerski pozdrav kao obvezan.

U jesen 1991. godine kupio je novo m/v marke Golf tip II, crvene boje, a posjedovao je i m/v marke Audi tip A6.

Dana 20.9.1991. godine, u dogovoru sa SDA i Smailom Smailbegovićem, cijeloj policiji uveo je ratni raspored, te je mobilizirao službena vozila RO za potrebe obrane. Povećao je brojnost pričuvnog sastava policije i u istu doveo većinom pripadnike svoje stranke. Za osobne tjelohranitelje angažirao je hodžu Nuriju Čemana i njegovog brata Mehmeda Čemana iz Jelaha, koji su bliži rod Hazimu Čemanu, tajniku općine Tešanj. Navedena dvojica Čemana bili su naoružani heklerima i stajali su ispred njegovih vrata u uredu tajnice. U tom razdoblju u njegov ured su sve češće počeli dolaziti stranački dužnosnici SDA.

Za tajnicu je imenovao udovicu Senada Hodžića (Fatu Hodžić), koja mu je kasnije postala javna ljubavnica. Nakon rata, tajnicu Fatu Hodžić instalirao je u veleposlanstvo BiH u Turskoj, gdje se vrlo vjerojatno i danas nalazi.

Početkom 1992. godine aktivno je naoružavao stranačke istomišljenike preko Dervente i Slavonskog Broda. Jednom prilikom Muhidin Alić i Nedžad Karajlić bili su zarobljeni od strane Hrvata u Derventi, gdje se Anto Bonić osobno angažirao i iste oslobodio. Izbijanjem rata na spomenutim prostorima, 01.5.1992. godine imao je 100 pripadnika pričuvnog sastava policije koji su bili naoružani dugim cijevima.

Iste je obučavao zamjenik zapovjednika Jašarević (bivši kapetan JNA). U tom razdoblju formirao je SDB (državna bezbjednost) čiji su članovi bili Amir Ahmić, Husein Duraković, Sead Kokić, Zahira Hadžalić i Fadil Bašić. Policiji je zapovjedio da oduzima oružje od osoba koje bježe iz Doboja, a posebno od Hrvata.

Svojedobno je bio razvio takav sustav da je prisluškivao sve telefone uglednih osoba u općini Tešanj, iste je privodio, prijetio im i na sve načine im dokazivao da je on „glavni“, da se oko njega sve mora okretati i njemu polagati računi. Osoba od njegovog povjerenja u policiji bio je Nusret Solo, kojeg je posebno cijenio, čak mu je dozvolio da pije u njegovom prisustvu, a bio je zadužen za vožnju Ante Bonića, od kojeg je izvlačio informacije uz konzumiranje alkohola.

U akciji zarobljavanja četnika iz autobusa, prilikom čega je jedan ubijen, od istih je oduzeto naoružanje s prigušivačima. Mehmedović je zapovjedio tehničaru uposlenom u SJB Tešanj (Hrvatu) da napravi nacrte prigušivača, što je ovaj odbio. Na zahtjev Andrije Bjeloševića iz Doboja oslobodio je zarobljenog četnika, a prigušivače je radio u tvornici u kojoj je ranije bio uposlen. Sve Srbe koji su ostali na području općine privodio je, te im oduzimao novac i zlato.

U tom razdoblju na slobodne prostore dolazilo je dosta mudžahedina iz arapskih zemalja, koje je Mehmedović osobno prihvaćao. Isti su njemu ulazili u ured bez najave, nosili su policijske motorole i bili su naoružani. Policiji je govorio da je to bratski narod i da im žele pomoći u obrani od četnika i „krsta“. Dolaskom mudžahedina u vršenju vjerskih obreda uvodi se novi red tzv. „Derviški red“. Mudžahedine je smjestio u mjestu Jablanica, općina Tešanj, gdje im je napravio centar za obuku. Protiv toga čina bunili su se Mustafa Ceravac, dr. Članjak i drugi ugledni ljudi, ali je iste ušutkavao tako što im je u postrojbe slao svoje ljude na odgovorna mjesta. Muhidina Alića postavio je na mjesto glavnog šefa Vojne obavještajne službe.

Sredinom 1992. godine kada su mudžahedini na crti obrane zarobili pripadnike VRS-a, njemu su kao poklon donijeli odsječenu glavu mladića starosne dobi oko 25 godina, a istu su „šutali“ po gradu.

Uz Čengića i Mahmuljina, Mehmedovića se smatra glavnim operativcem i vezom za suradnju s muždhedinima. Bio je organizator izdavanja dokumenata mudžahedinima (putne isprave SFRJ, a kasnije BiH). Putne isprave su bile kod njega, a iste je izrađivala tajnica Fata Hodžić i Jasna Mešinović, osobe od njegovoga povjerenja. Prema saznanjima, imenovani je primio najviše mudžahedina u BiH državljanstvo, poticao je udaju domaćih djevojaka za mudžahedine, a za svaku obitelj koja je imala domaćeg mudžahedina osiguravao je novčanu potporu.

Poznato je kako su se mudžahedini na prostor Bočinje doselili u vrijeme kada je Mehmedović bio ministar MUP-a ZE-DO županije. Također je poznato, u stanu koji je Mehmedoviću bio dan na korištenje od strane općine Zenica, prilikom pokušaja uhićenja mudžahedina, jedan od njih je ubijen u pucnjavi sa policijom.

U vrijeme kada je Mehmedović obnašao dužnost ministra MUP-a ZE-DO županije, na prostoru županije izvršeno je više terorističkih djela, čiji počinitelji nisu otkriveni. Na području općine Zenica 1997. nestao je Hrvat iz Novog Travnika Mirko Franjga, a još uvijek nije razjašnjen njegov misteriozni nestanak. U Kaknju su 1996. ubijeni civili Ivo Knežević i Jelka Vazgeč, početkom 1997. samostan u Kraljevoj Sutjesci je oštećen projektilom iz Ručnog bacača od strane «NN» počinitelja, te podmetnuta eksplozivnih naprava pored Crkve u Kaknju, kao i pod tri objekta u vlasništvu Hrvata i Srba, niti za jedno od navedenih djela nisu otkriveni počinitelji.

Mehmedović je posebnu pozornost skrenuo na svoje policijsko djelovanje kada je izdao zapovijed da policija silom rastjera radnike zeničkih Rudnika koji su organizirali štrajk, u kojem su tražili isplate zaostalih plaća i poboljšanje uvjeta rada. Nakon pritisaka javnosti isti je podnio ostavku na navedenu dužnost, te nakon tog postao ministar prometa i veze ZE-DO županije. Nakon deblokade putova 1994. godine imenovani se počinje naglo bogatiti. U početku na način što je uzimao postotak od svih osoba koje su se bavile trgovinom, a kasnije mu je glavni izvor primanja dolazio od trgovine naftnim derivatima. Udružio se s braćom Ahmetlić (Izudinom, Fahrudinom i Hajrudinom) kojima je omogućio izgradnju benzinske crpke na Krndiji u Tešnju i na raskrižju putova na Karušama (općina Doboj Jug), čiji je suvlasnik.

Po završetku rata ušao je u poslovodne odbore poduzeća „Prečistači“, odakle je istjerao Hakiju Užičanina (razlog je najvjerojatnije raniji sukob). Postao je suvlasnik benzinskih crpki „HIFA“, a u Lepenici je izgradio obiteljsku kuću. Svake nedjelje odsjedao je u hotelu „AA“ u Jelahu sa svojim istomišljenicima.

U vrijeme dok je bio načelnik CSB Tešanj, u suradnji s Ademom Mujčićem osnovao je „Camel banku“ i „Camel osiguranje“. Na građane je vršio pritisak da se vozila registriraju jedino u „Camel osiguranju“, a drugo osiguranje MUP Tešanj nije priznavao. Odlaskom na mjesto ministra MUP-a Ze-Do županije financijski je ojačao svoju moć, a sa izvjesnim Ćorićem iz Jelaha kupio je prostor bivše samousluge i otvorio slastičarnicu „Europa“. U suradnji s Irfanom Ljevaković osnovao je „ABS banku“ u Jelahu, u kojoj je Ljevaković dioničar 60 % kapitala.

S izvršnim odborom SDA radi na formiranju i jačanju „Vakufske banke“, koju dovodi u Tešanj i koja im koristi za ostvarivanje ciljeva u procesu privatizacije i kreditiranja. Zajedno sa skupinom inženjera iz RO „Prečistači“ (Rasim Bedak, Ramović i Šemso) kupio je tvornicu alata u Bugojnu.Tijekom vršenja funkcije ministra za promet i komunikacije u Ze-Do županiji, posao zimskog održavanja bez tendera je dao izvjesnom Hajdiću iz Maglaja koji je radio u njegovom osiguranju, odnosno bio njegov vozač. Koristeći svoj politički utjecaj u Tešnju, u suradnji s Hamzom Pilavom, u privatizaciji je kupio autobusni kolodvor Tešanj i „Autoprevoz“ Tešanj.

U krugu tvornice „Borac“ Travnik posjeduje poduzeće za uvoz i izvoz metala- čelika. Na području Županije SB radio je veći privredni objekt.

Vrlo je bio blizak s Alijom Izetbegovićem, a skupa s Mirsadom Ćemanom, Osmanom Brka i Fuadom Šišićem predvodi tzv. tešanjski politički lobi u SDA. Na političkoj sceni u Tešnju još ima veliki utjecaj (izglasavanje nepovjerenja trenutnom načelniku općine Tešanj koji nije iz SDA).U njegovoj organizaciji, a uz pomoć„Tešanjskog lobija“ Amir Ahmić je od strane Alije Izetbegovića imenovan časnikom za vezu s Hagom. Amir Ahmić Mehmedovića informira o svim događanjima koja su bitna za rad suda u Hagu, i on mu je bio glavni izvor informacija. Poznat je po eliminiranju osoba koje mu više ne mogu koristiti, a što su najbolji primjer Muhidin Alić, te braća Nurija i Mehmed Čeman.

U razdoblju od 1993. do 1995. godine na području općine Tešanj nelegalno je podijeljeno oko 50 komada pušaka tzv. „Hekler“. Nositelj ovih aktivnosti bio je tadašnji načelnik PU Tešanj, Šemsudin Mehmedović, a naoružanje je dijeljeno osobama od njegovog povjerenja. Uglavnom se radi o članovima SDA, te djelatnicima specijalne policije i PU Tešanj koji su bili odani Mehmedoviću. Nikada nije sačinjena službena evidencija o podjeli navedenog naoružanja.

Među ostalima, naoružanje su dobili :

• Nedžad Karajlić, tadašnji bliski suradnik Šemsudina Mehmedovića, a od strane IPTF-a oduzet mu je policijski certifikat, uz zabranu rada u policiji na području cijele BiH,
• Muhidin Alić, bivši djelatnik PU Tešanj, bivši ministar za izbjegle i raseljene osobe u ZD županiji. Bio član Stranke za BiH,
• Senad Ćehajić iz Novog Sela, radio u PU Tešanj, i radio kao pomoćnik zapovjednika PU Usora,
• Ibrahim Salkanović zv. Huso iz Medakova, blizak suradnik Šemsudina Mehmedovića, radio u PU Usora, gdje je utvrđeno da nema odgovarajuću stručnu spremu, koristio je falsificiranu diplomu. U vrijeme dok je Mehmedović bio ministar MUP-a u ZD županiji, Salkanović je bio jedan od čelnih ljudi u županijskom MUP-u. Salkanović je od arapskih državljana na poklon dobio m/v marke «Toyota Jeep», registriran na njegovo ime (koji je prodao u Posavinu, lovačkom društvu) i radio stanicu, koju je držao u svojoj kući u Medakovu.

Mehmedović je zagovornik teze da BiH mora biti država muslimana, ili Bosanaca jer „Hrvati i Srbi imaju svoju državu“. Da mu je ovo cijelo vrijeme bila vodilja u političkom životu pokazuje i veliki broj incidentnih situacija naspram Hrvata. Njegovu moć i dosljednost u provođenju te politike najviše su osjetili Hrvati sa prostora ratne enklave Usora, odnosno dijela bivše općine Tešanj, a sadašnje općine Usora. Iako Hrvati na tom prostoru nisu ratovali sa bošnjačkom A BiH, nego su im cijelo vrijem čuvali značajan dio zaleđa spram Srbima, to nije bio dovoljan razlog da ih vrh SDA okupljen oko Mehmedovića smatra „prijateljima i partnerima“, nego su bili izloženi sustavnim pritiscima i omalovažavanjima.

Iako je trebao biti jedan od suoptuženih u najvećoj kriminalnoj aferi „Pandora“, ipak, zahvaljujući tužitelju Dubravku Čampari, bratu Aljoše Čampare (SDA), pošteđen je od svake vrste kaznenog progona.