KOMENTAR DANA: Dan RS-a je jednom godišnje a zločin u Buhinim kućama svaki dan do procesuiranja

MOSTAR - Generalno govoreći, spremni smo isticati tuđe mane i vlastite vrline. I u našim očima su naše vrline i tuđe mane zorno vidljive, a vlastite mane i tuđe vrline vidimo malo teže, ili ih, po viđenju, ignoriramo, pridajemo im manju pažnju i značaj. Tako je generalno govoreći jer imamo primjera gdje rušilačkom metodom pojedini pripadnici određenih skupina u narodu ili političkom miljeu ističu samo negativnosti u vlastitim redovima, često čujemo kada netko kaže da „kod nas“ ništa ne valja. Tako kritiziranjem prisustva Dragana Čovića na obilježavanju dana RS-a, i neki hrvatski mediji koji nisu rame uz rame s HDZ-om, a ima i takvih, hrvatski su i za njih pišu Hrvati, mogu biti svrstani na stranu tzv. dežurnih „sarajevskih“ medija koji podupiru „sarajevske“ političke opcije i nacionalnu stranu Bošnjaka u svemu. Jer je prema jednom teoretskom zaključku, izgleda, svrha pisanja o Draganu Čoviću i ostalim Hrvatima prisutnima na danu RS-a samo skretanje pažnje od obljetnice zločina u Buhinim kućama koji se dogodio na isti datum kao i stvaranje RS-a. Mi prema toj ocjeni, dajući značaj Čoviću u Banjaluci, pripadamo strani koja ignorira zločine nad našim narodom.

To je šokantno. To je kao da kažemo da je Dragan Čović radije bio u Banjaluci nego u Vitezu, na okruglom stolu na kojem se govorilo o ovom događaju, kada su pripadnici bošnjačke vojske potpomognute odredom mudžahedina bezdušno pobile 27 hrvatskih zarobljenih vojnika i civila među kojima je bilo i niti dvogodišnje dijete. Pribilo bi nas na križ da damo takvu ocjenu. A ocjena da mediji koji pišu radije o danu RS-a nego o Buhinim kućama, stoji, jer je iznesena s „prave strane“.

Naravno da je zločin uvijek zločin i zahtijeva procesuiranje. Tko je god uradio zločin, trebao bi odgovarati. Za Buhine kuće nije odgovarao nitko. Stoga, odmah treba reći da ovaj zločin pripadnika tzv. Armije BiH i mudžahedina najprije ignoriraju pravosudni organi ove države, a ne mediji koji pišu o Draganu Čoviću u Banjaluci. Koliko god mediji pisali o nekim neprocesuiranim zločinima, njih se ne može okriviti što su ti zločini takvi, neprocesuirani. Ali istina je, treba konstantno napominjati na zločine, s naglaskom na one za koje nitko nije odgovarao. I treba napominjati na nelogičnosti u samom procesuiranju zločina, suđenjima po dvostrukim pravilima za pripadnike Armije BiH i HVO-a, i treba nam pravda za učinjeno u prošlosti da bi se okrenuli budućnosti i treba nam situacija da svačija majka koja je izgubila sina, svatko tko je izgubio nekoga, na bilo kojoj strani, dočeka pravdu i pokuša mirnije nastaviti živjeti. Da za svaki zločin svatko odgovara prema istim pravilima i zakonima. Da jednoga dana ne gledamo na svoje tužne dane i obljetnice kao na tragedije, a na tuđe tužne dane i obljetnice kao na nešto što su zaslužili. I zločin je zločin, i osveta za zločin je, u ratu, također zločin.

A mi nismo krivi što je zločine s hrvatske strane lakše i nekako zgodnije riješiti i osuditi, nismo krivi što je nad cijelim narodom optužba za nekakav udruženi zločinački poduhvat, i nismo krivi što nitko od pripadnika bošnjačke vojske nije odgovarao za Buhine kuće i nismo krivi što je Dragan Čović ovog devetog siječnja bio u Banjaluci pa makar to bio istinski i pravi politički potez u cilju pomirbe, kako ga ocijeni.

Kada pravosudni organi ove države prestanu ignorirati zločine i počnu ih procesuirati prema istim pravilima, neće biti više važno što pišu mediji. A svrstavanje na jednu stranu i optužba da je pisanje o Čoviću u Banjaluci skretanje pozornosti s Buhinih kuća, jednostavno boli, jer obilježavanje dana RS-a koja je nastala 1992. je jednom godišnje, a na zločin u Buhinim kućama, koji je se dogodio tog 9. siječnja 1994., i za koji nitko nije odgovarao, može se napominjati i 15. travnja, i 31. srpnja, i 14. rujna, svaki grebeni dan dok duša ne uvene i oči ne presahnu, jer taj zločin se i događa svaki dan, i događat će se dok ne bude procesuiran.

Nije točna ni ocjena Vjekoslava Bevande kada kaže da na njegov i Čovićev(i ostalih Hrvata) posjet Banjaluci reagiraju „sarajevske“ stranke i mediji, da su samo oni u fazi napada na njihovo prisustvo na danu RS-a, jer i hrvatski mediji i hrvatski političari drugih predznaka osim HDZ-a iznose svoje ocjene o (s dozom rezerve reći ćemo, možebitnoj) bespotrebnosti tog posjeta. Ako se sve one koji su vidjeli naznaku negativnosti u cijelom posjetu i priči, naziva „sarajevskim“ igračima, onda se samo nastavlja retorika od prije koja kaže da su svi drugi Hrvati u Bosni i Hercegovini, koji nisu HDZ BiH, „izdajnici“, no srećom to nije retorika niti stav svih ni u HDZ-u. Jer Hrvatima kao najmalobrojnijem narodu takve ocjene ne trebaju te nikakav politički savez s Dodikom nema smisla ako su Hrvati u BiH između sebe razjedinjeni. Revan je borac za jednakopravnost Hrvata u BiH i Pero Barbarić – Pepi, koji je također reagirao na ovu temu, pa da je znati tko se to usudi njega javno prozvati „sarajevskim“ igračem?

A oni mali novinarčići čije komentare nitko i ne čita a koji će za svoje hrvatstvo staviti glavu na panj, naviknuli su na svakakve objede te to više i ne smeta, dok nam kroz prazne džepove vjetrovi prolaze, i družimo se s golubovima i sirotinjom, a drugi revni Hrvati debelih novčanika uredno godinama svoje hrvatstvo i naplaćuju.

Ako nam je kao najmalobrojnijem konstitutivnom narodu u ovoj državi potreban savez čak i sa Dodikom, da bi očuvali konstitutivnost i spriječili njeno ukidanje, da bi spriječili unitarizaciju BiH, da bi spriječili stvaranje jednonacionalne države po modelu jedan čovjek – jedan glas, može li se ta suradnja i taj savez djelotvorno sprovesti i bez sudjelovanja na onakvim manifestacijama? Kao da bi bilo prvi put da političari u Bosni i Hercegovini rade i dogovaraju se iza zatvorenih vrata. A ako je svijetu potrebno pokazati da smo saveznici s Dodikom, da jedino tako možemo opstati, onda nam je svakako loše, jer svijet i Europa odnosno razne međunarodne organizacije nas ni ne gledaju ako nemaju nekog svojeg interesa, a nadalje ništa bolje nije niti će biti ni onome koji u 21. stoljeću jednom narodu želi ukinuti prava. Ako je dualizam u BiH potreban da bi se spriječila ekspanzija političkog monopolizma treće strane, onda nam ostaje vidjeti što donosi neizvjesna B-H budućnost i stvarnost, stvarana rukama i djelima političara koji tvore odnose što se prelijevaju na ljude. Pazite i mudri budite, konačno.