KOMENTAR DANA: Ne postoje dva Mostara nego dobri i loši ljudi

MOSTAR - Kamenovanje automobila s hrvatskim registracijskim oznakama u mostarskom naselju Vrapčići, automobila koji su bili na povratku iz Vukovara s obljetnice pada grada i horora koji se dogodio te 1991. godine, kamenovanje koje je čin bezumlja, ne pokazuje tek da još uvijek postoje dva Mostara, kako je jedan kolega novinar primijetio, nego pokazuje da na ovom svijetu žive loši i dobri ljudi.

I u jednom dijelu Mostara kao i u onom drugom, s obje strane rijeke Neretve, na tom „istoku“ i „zapadu“, žive ljudi kao pripadnici homo-sapiens vrste. Što se događa u glavama pojedinaca ili grupa, to je njihov problem. Čijim se mržnjama hrane, ne bismo voljeli znati ni osjetiti. Kakvim se povodima vode, jasno je kao dan. Vode se mržnjom i osvetama. Prema kome? Tko im i danas želi zlo? Takvi žele zlo svima a potaknuti su radnjama istih kao što su oni. Sve što čovjek može napraviti jest reći, pogledati se u zrcalo i reći sam sebi: „Ja neću tako! Mislim, briga me što je netko napravio ljudima i automobilima na povratku iz Vukovara, ali ja neću poduzeti iste metode i neću kamenovati nikoga tko ide u Srebrenicu ili neko drugo slično stratište ljudskog roda i uma.“

Jer s druge strane postoje oni koji svake godine hodočaste miru, spomenu, molitvi da se ne ponovi i napomeni što je ljudski rod, homo-sapiens vrsta, spremna učiniti. Hodočaste automobilima, ili čak s biciklima, između Vukovara i Srebrence. Njih zajedno bi možda kamenovali u onom trećem dijelu, ne Mostara, ali države zasigurno. Jer i u tom trećem dijelu postoje dobri i loši ljudi, ako ne ljudi u onom duhovnom dijelu, onda pripadnici homo-sapiens vrste koji mrze. Jadni ti su!

Mržnja prema nevinoj duši koja nema te porive je kao prevelika kiša koja pada na suhu zemlju. Isprva zemlja podnosi i „popije“ ogromnu količinu vode, ali ako kiša uporno i u velikim količinama pada, zemlja neće imati više mjesta, nastupit će prelijevanje, poplava.

Tako i čovjek koji posjeduje dušu, isprva nevinu i željnu mira, ako na vlastitoj koži iznova i iznova osjeća preveliku navalu mržnje, može se dogoditi da i on počne mrziti kao znak nemogućnosti podnošenja tuđe mržnje na vlastitoj koži, prema sebi i sebi sličnima. Ako ti pripadnici ljudskog roda, homo-sapiens vrste koji zapravo nisu ljudi u onom izvornom smislu riječi već vojnici Zloga, ako ti prerastu u većinu, loše nam se piše. A dobro nam se piše ako još postoji većina koja razmišlja na sljedeći način: Iako osjećam mržnju, ne želim osvetu, i neću kamenovati nikoga tko ide obilježavati svoje tužne obljetnice, jer tamo gdje su stradali ljudi, tamo idu ljudi da bi odali počast stradalome.

Razlike između Vukovara i Srebrenice su u demografskoj slici, u reljefu, dijeli ih određena kilometraža udaljenosti od jednog do drugog mjesta. Sličnost u mračnom dijelu povijesti ovog dijela svijeta ne treba previše objašnjavati. Onaj koji odaje počast jednome a likuje nad sudbinom drugoga, neka kamenuje i ruga se, ionako ne zna što čini. Žalosno. „Jest, ali i oni su vikali nož, žica…“ Ma koga brigaju mrzitelji? Neka brigaju organe reda i mira, jer ljudi koji ne mrze bi voljeli da se barem zakoni poštuju, pa neka se institucije pozabave takvima. A sudit će nam svakako svima Bog prema djelima na zemlji. Na ovoj suhoj zemlji na koju pada ogromna količina kiše da prijeti prelijevanjem i poplavama.