Mario Stefanov: Turci i Rusi – pravi pobjednici rata za Karabah

Autor: dnevno.ba

Nakon uspješne ofanzivne operacije koja je dizajnirana i provođena kao potencijalno dugotrajna i iscrpljujuća za protivnika Azerbajdžan je pobijedio u drugom ratu za Gorski Karabah. Izložen novoj vrsti rata s masivnom primjenom dronova i s mogućnošću dugotrajnog sukoba, a u završnom dijelu rata i opasnošću opkoljavanja glavnine svojih snaga, armenski ratni stroj kratkoga daha morao je izvijestiti svoje političke čelnike kako nastavak takvog rata vodi u totalni vojni poraz nesagledivih posljedica za Armeniju.

Brojčano i tehnološki slabija Armenija je morala pristati na prekid vatre i povući svoje snage s azerbajdžanskog  teritorija oko samog Gorskog Karabaha kojeg je osvojila u prethodnim ratnih sukobima. Azerbajdžan je tako postao pobjednik u ratu koji je dizajniran kao dugotrajan, a pobjedu je donio brzo. Upravo ta briljantna strategija Azerbajdžana nametanja dugotrajnog rata radi postizanja brze pobjede bila je pun pogodak  koji je omogućio pobjedu nad kvantitativno i tehnološki inferiornom  armenskom vojnom silom koja nije imala potencijala sudjelovati u dužem ratnom sukobu. Azerbajdžan kao nesumnjivi pobjednik rata nije uspio preuzeti Gorski Karabah, ali je  pobunjenu armensku enklavu doveo u vojno katastrofalan položaj. Prema svemu sudeći zauzimanje cijelog Gorskog Karabaha nije niti bio politički cilj rata, nego upravo postignuti vojni učinci – dovođenja enklave u šah-mat poziciju i otvaranje vrata novom pokušaju političkog rješenja. Istovremeno su stvorene pretpostavke za uspješni nastavak vojnog djelovanja u slučaju potrebe.

No, Armenija i Azerbajdžan čiji vojnici i civili su krvarili na bojišnici i u pozadini,  samo su najuži geopolitički krug aktera rata za Gorski Karabah.

Kroz sukob i rat prelijevaju se interesi mnogo moćnijih regionalnih sila, Rusije i Turske pod čijim pokroviteljstvom su zapravo ratne operacije i pokrenute, vođene i okončane, pri čemu je svaka od tih sila odigrala svoju ulogu. Stječe se dojam da su Rusija i Turska čak djelovali u velikoj mjeri usklađeno, uz uobičajeno blefiranje međusobnih nesuglasica, ali se o tome može samo špekulirati jer ne postoje nikakvi javno dostupni dokazi.

Ipak, teško je ne primijetiti da je priprema i pokretanje  rata od strane Azerbajdžana otvoreno podržano  od strane Turske i da je rat savršeno odgovarao njenim geopolitičkim interesima u regiji Južnog Kavkaza, a da je pak, prekid vojnih operacija dogovoren posredništvom Rusije koja također ima razloga biti zadovoljna onim što se zbivalo,  poglavito  svojom ulogom u dogovaranju prekida vatre.

Pored svega, operaciju nadzora poštivanja prekida vatre prema međusobnom dogovoru Moskve, Bakua i Erevana provodit će ruske vojne snage raspoređene na terenu praktički u ulozi snaga za održanje primirja, a nadzor operacije će se obavljati iz zajedničkog rusko-turskog nadzornog centra na teritoriju Azerbajdžana. Uostalom, posve je sigurno kako nikakav dogovor na relaciji Azerbajdžan-Rusija uz raspoređivanje ruskih snaga ne bi mogao biti ostvaren bez izričite suglasnosti Turske koja je stajala iza Bakua u ovom sukobu.

Turska politika ratom koji su vodili Azeri i Armenci ostvarila je znatne geopolitičke probitke. Rat je Azerbajdžan, uz neskrivenu potporu Turske, pokrenuo neposredno pred puštanje u pogon Transjadranskog plinovoda – TAP, za Europsku uniju najvažnije komponente tzv. Južnog plinskog koridora, kojim će u Europu stizati plin iz azerbajdžanskih plinskih polja. Južni plinski koridor pored TAP-a, koji je indikativno otvoren i pušten u komercijalnu upotrebu neposredno nakon potpisivanja prekida vatre, 16. studenoga, sačinjava i ranije izgrađeni Transanadolijski plinovod – TANAP. On se proteže sjeverno od zone sukoba,  trasom od Azerbajdžana preko Gruzije do Turske gdje se na njega spaja novootvoreni ogranak TAP. Puštanje u puni komercijalni pogon cijelog Južnog plinskog koridora umanjit će ovisnost Europske unije o ruskom plinu koji sada pokriva 35 posto ukupnih potreba EU za uvozom plina. Osim izgrađenih LNG terminala Europska unija računa na TAP kao značajni pomak prema diversifikaciji opskrbe plinom. Južni plinski koridor dug je 3,5 tisuća kilometara sa polazištem na azerbajdžanskim nalazištima u Kaspijskom moru. Njime se planira godišnje isporučivati gotovo 16 milijardi kubičnih metara plina, od čega 6 milijardi za Tursku i 10 milijardi za Europu. Plinovod će Tursku uvesti u veliku igru opskrbe Europske unije plinom i u direktnu konkurenciju s ruskim plinskim sustavom.  Posredno, time će za Europsku uniju dodatno u geoekonomskom smislu porasti značaj Turske i Ankari  će omogućiti još veći manevarski prostor u odnosima s Europom. Stoga su plinovodni pravci od Azerbajdžana prema Turskoj i dalje prema Europskoj uniji za Tursku  od strateškog  gospodarskog i političkog značaja. Oni će omogućiti Ankari da multiplicira korist od svog privilegiranog  geostrateškog položaja na raskrižju Europe i Azije i da se nametne kao energetsko tranzitno središte pri čemu će imati potencijal ograničavanja pristupa plinovodu u skladu s turskim vanjskopolitičkim ciljevima. Uz to indikativna je i činjenica da je do  eskalacije sukoba  došlo u trenutku kada treba isteći  sporazum Turske i Rusije iz 1996. godine, koji je omogućio Rusiji da 25 godina  pokriva većinu turske potražnje za plinom što će otvoriti mogućnost  Ankari da se oslobodi ruskog monopola nad svojim energetskim tržištem. Mjesecima prije započinjanja rata Azerbajdžan je  počeo polako potiskivati Rusiju kao glavnog turskog dobavljača plina što je zasluga  plinovoda  TANAP.

Iako se trasa TANAP-a, kao dijela tzv. Južnog plinskog koridora, proteže sjevernije od Armenije i azerbajdžano-armenijskog ratišta i Turska i Azerbajdžan zbog njegove strateške važnosti za obje zemlje imali su potrebu vojno učvrstiti pozicije u širem području protezanja plinovoda i ostvariti za sebe povoljne startne pozicije u slučaju potrebe njegove obrane. Iako je zapravo objektivno gledano relativno mala mogućnost da bi se Armenija zbog trajnog sukoba sa Azerbajdžanom upustila u napad na plinovod  ona ipak postoji, posebice u slučaju potpunog preuzimanja Gorskog Karabaha od strane Azerbajdžana vojnom silom i dovođenja Armenije u bezizlazni vojni i geopolitički položaj. U takvim situacijama potpunog vojnog poraza i poniženja jedne od strane, uvijek postoji mogućnost poduzimanja inače nepotrebnih, neracionalnih  i vojno neučinkovitih poteza od strane gubitnika. Turska i Azerbajdžan su procijenili da i tu mogućnost moraju isključiti iz budućih kalkulacija.

Pored toga stoji činjenica da se na Kavkazu stoljećima uz racionalna i na jasnim geopolitičkim postavkama utemeljena politička i ratna nadmetanja redovito zbivaju i potpuno iracionalni  i emotivno motivirani ratni obračuni i pokolji, slično onome što se događa i što će se i dalje događati na Balkanu i Bliskom istoku. To su regije gdje iracionalnost i negativne emocije često imaju prednost pred stvarnim interesima. Na tim prostorima vlada onaj pandemijski  iracionalni pokretački čimbenik zbivanja zbog čega se takva područja hladno mogu nazivati „prokletim avlijama“ u kojima mira nikada neće biti i koji je motivirao američkog geopolitičara i diplomatu  Zbigniewa Brzezinskog, nekadašnjeg Savjetnika za nacionalnu sigurnost u administraciji predsjednika Jimmyja Cartera, da Kavkaz još krajem prošlog stoljeća nazove „Euroazijskim Balkanom“. Brzezinski, kao nastavljač geopolitičke škole Halforda Mackindera i Nicholasa  Spykmana,  cijeli Kavkaz uključujući i područje današnjeg sukoba označava kao zonu budućih sukoba i ratova zbog ogromnih prirodnih resursa uključujući energeteske i mineralne izvore, heterogene mješavine naroda i religija čije etničko i vjersko rivalstvo traje stoljećima, proizvoljno povučenih granicama od strane drugih sila, koje se danas osporavaju, i u konačnici zbog njegovog ključnog geostrateškog  položaja na raskrižju međunarodnih trgovinskih pravaca koji privlači interes regionalnih i globalnih sila. Te točke dodira civilizacija, ekonomskih i geopolitičkih interesa velikih sila kao što su Balkan, Bliski istok i Kavkaz trajno će potresati ratovi neprekinuti kroz generacije. Jedina prisilno mirna razdoblja Kavkaza i takvih područja su vremena dominacija stranih imperija nad njima, kao što su bile Osmansko carstvo, Habsburška monarhija, Rusko carstvo ili kasnije SSSR. Brzezinski je još krajem 70-ih godina predvidio ratove na Kavkazu nakon raspada SSSR-a i pri tome nije bio nikakav prorok nego visoki američki dužnosnik koji je aktivno kreirao američku politiku nad tim područjima, pa je jako dobro znao što slijedi nakon rušenja sovjetskog imperijalnog konstrukta koji je držao šapu nad Kavkazom.

Slijedom procjene prema kojoj se nikome na Kavkazu ne može vjerovati i kojem su realno mogući čak i iracionalni ili unutarnjim političkim prilikama potaknuti ratni sukobi, turska ili azerbajdžanska politika išla je svjesno na jačanje svojih regionalnih vojnih pozicija što je uspješno  provedeno kroz posljednji azerbajdžansko-armenski rat. Utemeljeno se može pretpostaviti da je upravo takva prosudba jedan od ključnih razloga očito ograničenih političkih ciljeva rata koji nisu uključivali preuzimanje Gorskog Karabaha, iako bi u trenucima potpisivanja prekida vatre glavni grad armenske enklave   Stepanakert  pao u ruke azerbajdžanske strane nakon svega nekoliko dana borbe. No to bi, pri trenutnom geopolitičkom rasporedu snaga na Kavkazu imalo kontra-učinak i izazvalo mnogo odlučniji i opasniji armenski i ruski odgovor. Time bi se u konačnici više ugrozio strateški važni plinovod TANAP i tursko-azerbajdžanski plinski projekt nego što bi se  zaštitio. Štoviše, izložilo bi ga novih ugrozama, uključujući i terorističke.

Postignuto vojno rješenje s naizgled ograničenim učincima posve je optimalno za ono čemu treba poslužiti, a to je učvršćivanje azerbajdžanskih i turskih vojnih i političkih pozicija na širem području protezanja plinovodnih pravaca od Azerbajdžana prema Turskoj i dalje prema Europskoj uniji.

Nadalje, gledajući širu sliku zbivanja evidentno je da je posljednjim azerbajdžansko-armenskim ratom Turska, podržavajući azerbajdžansku stranu i potajno politički trgujući s ruskom stranom, prvi put nakon Čečenskog rata uspjela neposredno proširiti svoj vojni i diplomatski utjecaj na kavkaške post-sovjetske prostore. To se sasvim uklapa u tursku geopolitičku doktrinu koja se bez ikakvih problema može protumačiti kao pokušaj obnavljanja turskog utjecaja na svim prostorima na kojima se nekada prostiralo Osmansko carstvo. Turska je stoljećima, još za trajanja Osmanskoga carstva, bila zainteresirana za širenje svoje sfere utjecaja na Kavkazu što ju je i u prošlosti, a i danas, kada se ta težnja nastavlja, dovodilo i dovodi u sučeljavanje s Rusijom.

Ruska politika također je profitirala posljednjim azerbajdžansko-armenskim ratom. Moskva je izbjegla prelijevanje rata na ostatak regije i posljedično na svoje južne granice, kao i narušavanje postojećeg rasporeda  snaga na Kavkazu. S druge strane, svojim mirovnim posredništvom za koje je uistinu bilo potrebno povjerenje svih uključenih snaga, pa i same Turske, Rusija je dokazala svoj utjecaj u regiji i sposobnost održavanja  za svoje geopolitičke interese povoljnog stanja regionalnih  odnosa. Medijski raširena teza da je Rusija dokazala da je Kavkaz i dalje njeno dvorište čini se ipak pretjeranom, ali je nedvojbeno da je Moskva u svakom slučaju dokazala svoj  snažni regionalni utjecaj. Tijekom azerbajdžansko-armenskog rata Rusija se pokazala kao ključni igrač čiji su potezi u završnoj fazi rata bili pažljivo odvagani i na kraju bili presudni za zaključenje ovog poglavlja sukoba . Geopolitički gledano Moskva se izbijanjem rata našla u izazovnoj situaciji. U trenucima kada traju krize u post-sovjetskim državama poput Bjelorusije i Kirgistana  morala  je uistinu pozorno odvagati svoje postupke. Armenija je bliski saveznik Rusije iz geopolitičkih povijesnih, vjerskih i kulturoloških razloga, no ipak s druge strane, Rusija si nije mogla dozvoliti narušavanje odnosa s Azerbajdžanom otvorenim stajanjem na stranu Armenije. Jedini izlaz iz takve situacije za Rusiju je bilo uspostavljanje stanja u kojem se ona javlja kao nezamjenjiv posrednik čiji kredibilitet poštuju obje zaraćene strane, pri čemu je bilo potrebno pronaći takav oblik mirovnog dogovora  koji će ograničiti turske regionalne ambicije i u tome je Rusija u potpunosti uspjela.

Slijedom svega, nakon prekida ratnih djelovanja , čini se potpuno realna prosudba da su Turska i Rusija zapravo pravi pobjednici rata za Gorski Karabah.

Gotovo je sigurno kako je po započinjanju rata, ako ne i ranije, uspostavljen neki oblik tursko-ruske diplomatske interakcije, koja se cijelo vrijeme nazirala u pozadini rata Azerbajdžana i Armenije oko Gorskog Karabaha i koje je određivala tijek događaja. Turska nije skrivala svoju izravnu političku i vojnu podršku Azerbajdžanu, a Rusija je održavala vezu s obje strane, odbivši armenski zahtjev za vojnom pomoći temeljem ranije potpisanog međusobnog vojnog sporazuma pozivajući se na činjenicu da ratom nije ugrožen teritorij  same Republike Armenije.

U svakom slučaju, Rusija i Turska svojim modeliranjem azerbajdžansko-armenskog rata za Gorski Karabah uspjele su na duže razdoblje osigurati nastavak projekcije svojih geopolitičkih interesa u regiji, koja, kao dio Mackinderova Heartlanda ima geopolitički značaj na globalnoj razini.

Istovremeno je zorno prikazana nemoć još jednog aktera koji pretendira na globalnu moć – Europske unije, i prije svih Francuske, koja je aktivno bila uključena u podršku Armenije. Ni Europska unija ni Francuska nisu joj pomogli, iako su iza scene dugo prije rata otvoreno posredovali u dolasku na vlast aktualnog armenskoga premijera Nikola Pashinyana putem tzv. prodemokratske revolucije. On se pozivao i poziva na prednost  bliskosti sa europskom integracijom i suradnji sa njom. No, Europska unija nije mu pomogla. Očito nije ni mogla na terenu na kojem Turska i Rusija vode igru, ali lako je moguće da to zapravo  nije ni htjela zbog vlastitih unosnih plinskih aranžmana s Azerbajdžanom i Turskom. Da je uistinu aktivno podržala Armeniju posve  je sigurno da 16. studenoga Transjadranski plinovod ili skraćeno TAP ne bi bio pušten u komercijalnu uporabu niti bi kubik plina iz Azerbajdžana stigao do Europske unije.

Niti američki vojno-politički zmaj, zaokupljen vlastitim brigama, nije maknuo repom na ratna zbivanja na Južnom Kavkazu, što je još jedan indikator kako su Azerbajadžan i posredno Turska kao ključni oslonac Bakua dobro odabrali tajming pokretanja inače savršeno planiranog i vođenog rata.

U svakom slučaju, sasvim je očito da su pravi pobjednici armensko-azerbajdžanskog rata Turska i Rusija.

Od zaraćenih strana korist je izvukao Azerbajdžan, a Armenija je pretrpjela katastrofalni vojni poraz koji će ostaviti dugotrajne posljedice na njene regionalne pozicije i unutarnje političke prilike. Dugo vremena će trebati za oporavak armenske samosvijesti i morala, posebice stoga što je većina stanovništva postala svjesna činjenice da je jedan od ključnih razloga poraza potpuna nesposobnost  aktualnog vodstva i višegodišnja  bezočna pljačka armenskih nacionalnih bogatstava od strane uske grupe oligarha uz potpuno zapuštanje razvoja i tehnološke modernizacije  oružanih snaga. Vladajuća elite zaokupljena pljačkom, između opcija punjenja vlastitih džepova i kupnje modernog naoružanja odabrala je  prvu opciju.

Autor: dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI