Pjesnici su buđenje u svijetu!

ŠIROKI BRIJEG - Jedna moja davno-školska kolegica, u kojoj živi i radi tuđe srce (nekog mladića poginulog u prometu), jer je njeno prestalo funkcionirati, opijena radošću novog života koji joj je darovan, rekla je kako puni smisao nekom životu mogu dati 3 stvari parafrazirajući jednu kinesku poslovicu: Čovjek je imao plodonosan život ukoliko u svom životu dobije:

-dijete,
-posadi drvo,
-napiše knjigu.

Kako je ona dobila dijete, posadila nekoliko drveća, još joj je preostalo kako kaže napisati knjigu koju je započela. Mnogi od nas su već dobili dijete (djecu), posadili barem jedno drvo ili više, ali velika većina nas nije napisala i nema namjeru napisati knjigu, iz čega proizlazi konačno pitanje zašto neki od nas to uopće žele? Netko je doduše posadio na tisuće sadnica drveća međutim nije dobio dijete a o knjizi ne razmišlja. Oni rijetki koji su napisali barem jednu knjigu, i još uvijek pišu, pa i oni koji imaju namjeru istu napisati među koje spada i moja malenkost, nemaju namjeru od tog pisanja odustati a ni razmišljati o toj “ludosti“ pisanja knjiga/e. Poznajem mnoge koji su objavili podosta knjiga jer je pisanje svojevrsna “bolest“ koja autore tjera na te aktivnosti imali oni svoje vlastito srce ili nečije tuđe, imali oni svoje dojke/u, jajnik ili jajnike, koji nedostaci ih uopće ne ometaju u njihovom pisanju već dapače pojačavaju u njima nagon za pisanjem još više i još intenzivnije. Neki od onih koji nadomjestak svojih odstranjenih organa zamjenjuju bjesomučnim udaranjem po tipkovnicama laptopa ili PC udarajući po ljudima, njihovim običajima, manama ili vrlinama ne štedeći nikoga. Pri tome dosta puta upadnu u zamku Orwelovskih inverzija: laž je istina-istina je laž iz čega se rađa još veće zlo nego li su ga neki od njih imali namjeru drugima nanijeti.

Ima jedna pjesnikinja, aktivistica i veleposlanica BiH u Češkoj koju je tamo poslao nitkov ili nitko Željko Komšić, o kojemu (već sam obećao sukladno naputku uvaženog fra Maria Knezovića) ne treba trošiti riječi, čije je skraćeno ime MMS, što asocira na PMS (predmenstrualni stres) koji stres se kod žena koje nisu upale u klimakterij manifestira na način povećane glavobolje, bolova u stomaku, promjena raspoloženja, tuge, razdražljivosti ili pak plačljivosti. A uvažena MMS ne plače, ne žali s na bolove u stomaku, trenutačno se ne žali ni na kakve bolove, premda je prošla životnu i zdravstvenu kalvariju još mnogo goru od one moje davno-školske kolegice, hvala Bogu, ne mijenja raspoloženje jer je u nje raspoloženje uvijek na visini pa čak i kada plače ili se smije.

No, razdražljiva pak je a poglavito kada joj netko dirne u njeni mali kutak svemira koji je negdje na nebu izgradila za sebe i za sve one koji drže do (nje) i njenih riječi, kako često voli reći. A ona često zna reći kako dosta njih ide za njom i podržavaju je u njenim nastojanjima razobličiti:“bagru, gamad (doduše i ja ovu riječ često koristim), kojima treba j.bati mater, majmuni, govna, p.izde (doduše i ja ovu riječ pa i samu stvar koristim često), ali nikada u cijelosti ili pak bez jednog slova već obično: fekalije, j….i, p…e, k…c i,td,ali uvažavajući svačiji pogled na svijet i drugačije poimanje istog to joj ne uzimam za zlo. Čak štoviše u dosta slučajeva mi ženska logika i njihove izjave navuku osmjeh na lice kada jedna druga žena iz mog bližeg susjedstva punim ustima u nedostatku argumentacije izlane: “Boli me k…c“.

Ta MMS ima osigurane nastupe u svim probosanskim i hrvatskim javnim mainstream medijima jer je „drugačija“, jer je“svoja“, jer“napada“, jer“razobličuje“, jer se “osvećuje“, jer je “direktna“ za razliku od svih drugih koji nisu kao ona, i jer su se svi drugi uvukli vladajućem HDZ-ovom ili onom u guzicu, i stoga ona pronalazi svoje mjesto u medijskom prostoru, u kojemu na samo sebi svojstven način koristi sve one gore navedene vulgarne riječi i prostote bez cenzure a od kojih se riječi ne sablažnjavaju oni kojima su one u stvari upućene već „dobro odgojeni katolički puk“, koji su po njoj glumci, snobovi, nojevi, licemjeri, lupeži, plačljivci i kukavice, što u prijevodu znači kako su ti „glumci“ u svojoj samilosti dosta puta zluradi.

Ona koristi riječi kojima namjerno nabija komplekse onima koji ih mrze poput riječi iz naslova njenog romana “Huzur“ čiju je promociju imala namjeru „promovisati“ kako to voli reći bosanski glumac i državljanin RH Emir Hadžihafizbegović, u Čitluku na EvergreenFest-u (uvijek zeleno), pa zaista se taj Huzur uklapa idealno u taj festival na kojemu joj je zbog straha organizatora onemogućen nastup zbog njene retorike koju koristi ili pak zbog nečeg drugog. Ovo „drugog“ bih radije prihvatio kao ispravno jer je ona dio “tima“ nitkova i nikoga Željka Komšića koji ju je imenovao veleposlanicom BiH u Češkoj, a svi znaju kako je on proglašen personom nongrata u svim gradovima i mjestima u BiH u kojima većinski žive Hrvati pa bi bilo glupo priznati i pozvati MMS u Čitluk ako je Komšić persona nongrata, nitkov i nitko, pa je stoga logično i da svi oni koji se kunu i predstavljaju u njegovo ime persone nongrata a o sinonimu“nitkov i nitko“ u kontekstu MMS ovaj put nećemo.

Dakle, njen „huzur“ ili u prijevodu mir, ili peace neće ugledati svijetlost neba na ovogodišnjem EvergreenFestu u Čitluku zbog čega je ona postala razdražljiva i koristi svu raspoloživu artiljeriju kojom udara gamad, majmune, i bagru iz Čitluka te iz svih drugih k….a i palaca koji joj onemogućavaju živjeti od njenog pisanja i „promovisanja“. Žilava je MMS mora se priznati i u principu nema joj se puno toga zamjeriti kada udara po političkim vrhuškama u BiH bez obzira iz kojeg su naroda, premda njen politički mentor Komšić ne priznaje narode i konstitutivnost jer su to za njega prevaziđeni pojmovi kojih se moderna Europa davno odrekla a ona ga slijedi. Samo mi nije jasno slijedi li ga iz svojevrsne osvete HDZ-u BiH ili je to njen politički svjetonazor. Ukoliko se sveti HDZ-u BiH ona se zapravo sveti cjelokupnom hrvatskom narodu u BiH pa i mojoj malenkosti koja odavno planira napisati knjigu kako bih zadovoljio kinesku poslovicu.A ukoliko je Željko Komšić njen politički svjetonazor mogu je samo žaliti jer će joj život proteći uzalud kao i sve njene knjige koje se svud “naokolo“ promovišu bez problema. Čak i njen „huzur“, mir.

Uzalud će joj biti sav njezin „sočni“ rječnik u kojima navodi kako je: “bez sise, bez jajnika ali uspravna s mudima nikad jača“. Uzalud će joj biti opravdanje kako je ona: “festival pokretni“ jer hrvatski narod je festival pokretni kojemu nitko nikada nije mogao ništa. Kojemu nitko nije uskratio pravo braniti sebe i svoje. Narod koji nikada nije u globalu bio za HDZ BIH ali koji nije na uštrb HDZ-a BiH svoj glas dao nitkovu i nikome Željku Komšiću, koji zapravo implicira sve ono negativno koje me tjera ne napisati i objaviti knjigu, a ni svim onim ulizicama i poltronima najgorim neprijateljima hrvatske države i zvijezde petokrake, koji Komšiću, kako MMS svojim rječnikom voli reći, “ližu dupe“.

Konačno zašto MMS, te svi oni koji vole reći kako su mnogi zbog očajnog i teškog života digli ruku na sebe, ili kako to izvrnuto kaže Orwelovska inverzija: na koje je život digao ruku, i koji ih šiba i udara na svakom koraku a oni ipak na sebe ne dižu ruku, te mnogi drugi poput MMS , svoje misli, promišljanja, nade i očaj stavljaju na papir. Mnogi će se prepoznati među ovim drugima koji unatoč životnim poteškoćama:“neću zbog tebe rukom na sebe, jer ti me voliš i moliš se za mene“, nastavljaju živjeti na ovaj ili onaj način. Kako bi se kvalitetno odgovorilo na postavljeno pitanje zašto netko piše, ne prestaje pisati ili razmišljati o pisanju potrebito je iskoristiti stihove pjesnika A.B.Šimića koji kaže:

„Pjesnici su čuđenje u svijetu,

Oni idu zemljom i njihove oči
Velike i nijeme zastanu pored stvari

Naslonivši uho na ćutanje
Što ih okružuje i muči“.

Globalno prihvaćene i prepoznatljive riječi pjesme “pjesnici su čuđenje u svijetu“ se komotno mogu zamijeniti u: “pjesnici su buđenje u svijetu“. Pjesnici koji su “čuđenje u svijetu“ i vide dalje, šire, sveobuhvatnije od drugih ljudi osjećaju potrebu svoja promišljanja, svoje strasti, zablude, praznovjerja, ljubavi, boli, patnje, radosti staviti na papir i to ne iz razloga kako bi se nekome svidjeli već isključivo zbog svojih unutarnjih pobuda i nagona koji dosta puta poprima razmjere životinjskog instinkta ili nagona.

Zašto MMS svoje misli, boli i patnje stavlja na papir? Vjerojatno kao i A.B.Šimić te mnogi znani i neznani pjesnici i pjesnikinje. Zašto konačno pisac ovih ili ovakvih redaka svoje misli stavlja na papir? Za sebe znam pouzdano a za to mi je trebalo kojih pedeset godina života, dok za druge mogu pretpostavljati ali pretpostavka nije dobra jer često može čovjeka odvesti u krivom smjeru. Autora ovog uratka prema pisanju vodi bijes, srdžba, nepravda, laž ili neistina. I to ne kako bi se svojim uracima nekome svidio pa taman mi netko dodijelio Nobelovu nagradu za književnost jer ona je ništa ukoliko se taj uradak ne sviđa svom autoru a meni se ni jedan moj uradak ne sviđa i teško će mi se svidjeti. Ono što očekujem od svog(svojih) uradaka je svojevrsno “buđenje“ u svijetu. Ukoliko moj uradak ili uraci zadovolje miligram nečijeg “buđenja“ tek ću tada biti zadovoljan.A nikakvog buđenja nema dok se ne upali iskra, potom plamen, a nakon njega požar. Želim stoga veliki požar za koji živim, kojemu se nadam prije nego li napišem prvu knjigu. Požar u kojemu će izgorjeti mnoge brige. Ne daj Bože knjige. Čak ni „huzur“ jer knjige su moja slabost.