Policija na svakom koraku u Ljubinju, a razlog nije ni terorizam, ni droga, nisu ni emigranti…

LJUBINJE - U Ljubinju na ulicama još samo fale vojna oklopna vozila, pa da naše mjestašce podsjeća na Belfast iz sedmdesetih godina prošlog stoljeća i vremena najživlje terorističke aktivnosti Irske Republikanske Armije. Nema kakvih nema policijskih jedinica koje patroliraju našim učmalim drevnim gradićem. Pretresi, prisluškivanja, zasjede, sačekuše po putevima. I onim magistralnim i onim seoskim, lokalnim. Razlog tim aktivnostima, nije nikakav terorizam, niti famozni putevi droge i emigranata. Nešto je drugo u pitanju

Nedavno mi pao drug. Kad kažemo “pao”, mislimo uhvaćen u švercu. Nije švercovao drogu, pa ni cigarete bez markice. Nije švercovao ni emigrante, ni oružje, a ni opasne materije. Ali čeka ga krivična prijava, velika kazna i pribilješka u policijskim i sudskim “ćitabima”. Naime, švercovao je rezani duvan, popularnu škiju, artikal tako strateški važan da njegova preprodaja i sitna zarada ostvarena tom opasnom aktivnošću, izgleda iz temelja potresa društveno politički sistem. Eh da nije švercera škije, gdje bi našem društvu bio kraj?!

Ovaj moj drug, zna biti prgav. Upoznali smo se u trebinjskom đačkom konviktu početkom prošloga rata. Bili smo cimeri, posvađali se Boga pitaj koliko puta, ali nikada odistinski. Inače, iako prgav, jako je emotivan i spreman da pomogne. Da odnese pare za liječenje bolesnom drugaru, da drugara koji je “uspio”, kritizira što ne zaposli drugog bolesnog drugara. Inače kada on ima, ima i svako oko njega. Dijete je roditelja pristiglih u čaršiju iz zabitih sela, tijekom industrijske revolucije i vremena čuvenog ljubinjskog “Sokola”, koji su život i zdravlje potrošili da sagrade malo kuće. Danas te industrije više nema i što će moj drug raditi? Pa ono što najbolje zna i ono što u nas u Ljubinju nikada nije spadalo u nemoralne poslove. Da švercuje duvan.

U Ljubinju je duvan više od obične poljoprivredne kulture. Duvan je kult, tradicija, temelj odrastanja, ako baš hoćete i simbol slobode. Ovaj ga je narod navikao uzgajati i zna sve o njemu. Nismo poput zapadnih Hercegovaca imali “Ukazanje” pa da sa duvana pređemo na turizam, a i bolje što nismo. Ne treba nam takvo čudo. Duvan sadimo odavno, Boga pitaj otkad. Ljubinjska škija spominje se i u 17. stoljeću. I ovakvi udari na duvan, na njegov uzgoj, na prodaju su udari na naš život, na naše dostojanstvo, na našu slobodu. Da se razumijemo, i carski i kraljevski a i komunistički vlastodršci proganjali su švercere duvana, ali su zato žutom hercegovačkom Ravnjaku i Visokom Hercegovcu, nekadašnjim plemenitim sortama nudili i siguran otkup. Mnogi su se seljaci zimi prehrenili od duvana, puno je đaka škole završilo pišući zadaću pod svjetlom petrolejske lampe za koju je “gaz” kupljen od istog toga duvana. Mnogoj djeci prvi pojeden slatkiš bio je čuveni Koroman, što bi mu ga otac kupio kada bi naplatio urod. U sretnijim vremenima, kada bi otkupne cijene duvana bile dobre, ljudi bi od njega zidali nove kuće, kupovali automobile, traktore i ostalu poljoprivrednu mehanizaciju. Moj stric je od jednogodišnjeg uroda, sedamdesetih kupio novog Opelovog Kadeta. U prvoj poslijeratnoj godini, moji pokojni roditelji i ja od tisuću kila koje smo sabrali i osušili živjeli smo cijelu godinu, dosta skromno, ali ipak dostojanstveno.

Danas, država ne brani sadnju duvana ali ne garantira ni otkup, dok pri tome guši svaku slobodnu prodaju, kao da se radi o obogaćenom uranijumu a ne tradicionalnom poljoprivrednom proizvodu. Na ovaj način steže omču oko vrata, zaboravljenom hercegovačkom seljaku. Da, država je zaboravila hercegovačkog seljaka, osim kada mu treba oteti ono što je proizveo. Trebali bi malo, ti službenici, zaviriti u povijesne knjige straostavne, pa vidjeti da je 90 njemačkih mladića, Hitlerovih vojnika, 10. ožujka 1942. izgubilo život, pokušavajući da otmu ljubinjski duvan, baš tamo kod Žegulje gdje policijske patrole vrebaju u zasjedi trgovce duvanom. Mogli bi poviriti malo u iste knjige i pročitati brojna svjedočanstva kako su 1941. godine Hercegovci, za duvan kupovali puške i tako branili život, porodicu i slobodu. Da, protiv najvećeg zla u povijesti čovječanstva, naši su se preci borili sa duvanom i zbog duvana, a danas nam naša država ruši život, čast i dostojanstvo lišavajući nas našeg temelja i naše slobode. Ali svemu dođe kraj, pa će doći kraj i ovome sistemu jer i od njega ima neko stariji.

Negdje, dvadesetih godina prošlog stoljeća u Ljubinje je odnekud pristigao novi monopolski činovnik-finans. Narod je te službenike zvao “filancima” i smatrao ih za najveće neprijatelje. Finansi su inače strogo kontrolirali proizvodnju i upotrebu duvana, pa jao si ga vama, ako na otkup ne biste donijeli procjenjenu količinu ili ako biste bili uhvaćeni u konzumaciji nelegalnog duvana. Bilo ih je svakakvih. Neki bi domaćinima prešutno smanjili kvotu, tako da bi im ostavili dio uroda da ga uživaju ili švercuju. Neke se dalo i podmititi ali neki nadobudni, obično oni na početku karijere, nisu imali milosti. U svojoj revnosti, da ne kažem bezobzirnosti, procjenjivali su domaćinu i veću kvotu, koju realno nije mogao proizvesti samo da bi se višim instancama, prikazali kao dostojni povjerenja. E upravo takav tih dvadesetih godina prošlog stoljeća, stigao je službom u Ljubinje. U nekoj patroli zajedno sa žandarima iznenada došao je kod moje porodice i uhvatio ih kako na ručnom avanu režu duvan za prodaju, što je bilo teško krivično djelo. Avan je oduzet i odrezana je vrlo visoka globa. Krivci su uzalud pokušavali da urazume strogog finansa nudeći mu razna mita. Sve je bilo džaba. Dok su se ostali muški članovi porodice prepirali pokušavajući da umanje štetu, najstariji Toma Likić zamišljeno je šutio. Privukao je tom filozofskom tišinom, taj starac koji je upamtio i turska vremena i sve hercegovačke bune, mladaog finansa. Oštro prekinuvši raspravu sa oštećenima izvadio je kutiju monopoliranih cigareta i ponudio starca. Stari Toma je sa uljudnom zahvalnošću prihvatio ponudu a mladi “filanac” ga je valjda upitao:

“Šta ti stari šutiš?”

“Ne valja ti sinko pos’o. Ali još si mlad, ukabulićeš ti kako se pravo radi, samo Bože daj na vakat” – odgovorio je stari Toma, finansu.

“Nemam ja deda šta učiti i kabuliti, ja sam ovdje najstariji i najprvi!”, nije svoga “nama” dao finans.

“Nisi ti sinko najstariji. Možda u čaršiji i oko polja i jesi, ali tamo poviše Graca ima jedan kamen, Ćutak ga zovu. Od njega ni sultan nije bio stariji, ni ćesar Franjo, a ni naš kralj. Tamo iza toga kamena vlast nikada sigurna nije bila. Tamo agi nikada hak nije bio siguran. Zato sinko, kad odeš tamo, iza Ćutka, ne govori da si najstariji, jer sinko, nisi ti najstariji”.

Nije se finans obazirao na besjedu staroga Tome u tom trenutku, ali jeste kasnije. Tamo iza Ćutka, bili su ustanička i hajdučka sela prislonjena uz masive Radimlje, Sitnice i Viduše. U tim selima živjeli su ljudi koji su na razne vojske i silnike gledali sa manje straha od nas seljaka u blizini puteva i varoši. Tamo je aga mogao glavom platiti za to što traži svoj hak, a tamo su vršljali tijekom Prvog svjetskog rata “Kadrovci” i komiti. Jednom rječju, to su bila vrletna hercegovačka prostranstva koja skoro nikada nisu osjetila čvrst stisak robskih lanaca.

U tom selu živio je izvjesni Čolo Bajat, izuzetno fizički jak čovjek, koji je imao nesreću da negdje na Karpatima ili možda Tirolu izgubi desnu ruku. Odatle mu i nadimak Čolo. Elem kako nije imao ruku, pa niti je mogao držati kosu, niti motiku, pa poljoprivredom i stočarstvom što su mu bila jedina dostupna zanimanja, nije se mogao baviti. Da bi prehranio brojnu porodicu, švercovao je duvan. Negdje na vrletnim stazama, njegovog rodnog kraja, presrela ga je patrola koju je predvodio bezobzirni i nadobudni mladi finans. Uzalud je Čolo objašnjavao finansu, da će mu djeca skapati od gladi ako mu oduzme robu i naplati globu, strogi državni službenik obzira nije imao. Jer služba je služba. Vidjevši da je đavo odnio šalu, Čolo je onim patrljkom, ostatkom ruke koju je izgubio ko zna gdje u Velikom ratu, udario finansa a drugom, onom zdravom, razoružao žandara iz pratnje. Teške batine dobili su državni službenici i ostali da da leže i da se previjaju na hercegovačkom surovom kamenjaru. Prebijeni i razoružani, što je značilo tada gubitak službe tužno su jadikovali i zlehudo se kajali zbog svoje revnosti. A Čolo, opasan državni neprijatelj, sitni švercer duvana, ipak je imao samilosti. Kada je malo odmakao, i stigao do jedne čatrnje u Bukovom dolu, zastao je. Osvrnuo se ka svom rodnom selu, gdje su se negdje u daljini još od batina previjali državni službenici, te ostavivši pokraj čatrnje zaplijenjeno oružje u sebi rekao:

“Moraju i vaša djeca hljeba jesti!”

Malo potom, nekada strogi finans, posjetio je starog Tomu, noseći mu na dar nekoliko kutija skupih monopolisanih cigareta na dar, zbog toga što je uvidio i na vakat ukabulio da ipak on nije najstariji. Pričalo se kasnije, da su ljudi sa žaljenjem ispratili toga finansa, kada je službeno premješten.

Onom ko je u ovoj priči emotivno bio na strani Čole Bajata, srce kuca na pravoj strani. A ovom sistemu, kada dostigne konačnu točku ugnjetavanja naroda, neki će, figurativno rečeno, Čolo, pokazati da nije najstariji.