USKRSNA POSLANICA: Težak je posao biti vladajući političar u Bosni i Hercegovini

SARAJEVO - Najteži posao, kada uzmemo u obzir sve, i uvjete rada i dobit, je onaj koji se obavlja preko volje. A najlakši i najbolji posao je onaj koji u isto vrijeme, donosi veliku dobit, odgovornost za slabost učinka je mala ili nikakva, a ako netko i upita zašto su slabi učinci, nitko neće dobiti otkaz baš zato što je odgovornost mala ili nikakva, ili se može u kolopletu zbivanja prebacivati s jednog radnog kolege do drugog, pa dok shvatimo tko je kriv, prođe vrijeme.

Ono što je čudno jest,u isto vrijeme i najteži i najlakši posao u Bosni i Hercegovini je, izgleda, biti političar u pobjedničkoj izbornoj stranci. Jer svaka koalicija do sada je dijelila vlast mučno i teško, preko volje i preko načina, što se ono kaže neformalno, i preko još nekih stvar, što se kaže, ali o njima nećemo jer vulgarne su. Svaka je teško sastavljala vlast, ali je odgovornost za učinjeno uvijek bila mala ili nikakva, a dobit i više nego dobra, stoga je taj posao u isto vrijeme uistinu i najlakši i najteži.

Od izbora u listopadu prošlo je više od pola godine. Tri mjeseca kao rok za sastavljanje vlasti bi bio nekakav normalan rok u kojem se može sjesti, vidjeti tko ima većinu, poslati izaslanike iz županija u Federalni Dom naroda, i dogovoriti koaliciju kao nužnost,pošto nijedna koalicija u Bosni i Hercegovini, zbog izbornih pravila i životnih okolnosti, nikada nije bila i nikada neće biti svakome po volji. Koalicije u ovoj državi su nužnost. Nužnost surađivanja tri naroda, nužnost surađivanja tri pobjednika izbora koja ne moraju biti u dobrim odnosima ali dolaze iz tri naroda koja moraju biti u dobrim odnosima ako misle dobro i sebi i državi u kojoj žive. Suradnje su nužnost ali zašto uvijek moraju biti nužno zlo?

Zašto je teško odmah sjesti i reći, „čujte ljudi, mi imamo većinu i jasno da ćemo morati zajedno vladati, stoga hajdemo onda vladati“, zašto je uvijek potrebno prekoračivati rokove i odgađati, s odgodama štetiti državi, ugledu ako ga ikako ima u međunarodnim okvirima, držati na iglama proračunske korisnike, odgađati reforme i programe među kojima ima i onih za zapošljavanje, piti krv jedni drugima i piti krv građanima ove države?

Što se može postići odugovlačenjem sa sastavljanjem vlasti? Ništa. Političarima ne kasne plaće pa je njima svejedno. Irska je kao zemlja sedam stoljeća bila pod engleskom čizmom a nakon toga sto godina SinnFein u Irskoj čeka ujedinjenje otoka u jednu državu. No, to je Irska a Velika Britanija je uvijek bila imperijalistička. Mi nemamo više ni Austro-ugarsku, ni Pavelića ni Tita, čak se službeno odriču ostavština Tuđmana i Miloševića, i HDZ u Hrvatskoj i Vučić u Srbiji. Mi imamo sami sebe. Hrvatska je u EU, Srbija muku muči s Kosovom a i Erdoganu se klima stolica. Mi imamo sami sebe i eventualni dogovor. Niti separatizam Hrvata i Srba, niti centralizam tzv. sarajevskih stranaka neće i ne mogu proći bez nereda a nered jednako škodi svim stranama i na svim stranama je valjda svakome dosta nereda. Stoga, je li teško konačno zakopati ratne sjekire, sjesti i dogovoriti se, učiniti taj toliko željeni kompromis i eto vam, vladajte. Svakako se učinci vladanja vide na terenu, ali samo vladajte. Ili hajdemo u nered.

Ali ne, ni oni ne bi nered jer bi u tom neredu stradale i njihove glave. Stoga, oni se radije mučno dogovaraju po principu, mi bi financije, oni bi tri ministarstva, ovi bi progurali svoje „Hrvate“, a oni vladajući su jedini ispravni. Moj čovjek mora biti u VSTV-u, a tebi ću naložiti koga ćeš staviti za načelnika FUP-a. Ti ako hoćeš u vlast, možeš predstavljati samo Bošnjački blok, pa eto ti ministarstvo „ostalih“, a naše kvote ne diraj. Nas sljeduje predsjedavajući a nećemo se odreći ničega. I sve to samo u državi, sastavljanje vlasti u Federaciji nije ni točka dnevnog reda pošto nema promjena IZ-a jer što će nama Ustavna odluka govoriti kako se ponašati, USTAV, to sam ja. Težak je posao biti vlast u ovoj državi. Ali bit će lakši jer je iz dana u dan, u ovoj državi, sve manje usta za prehraniti, sve manje jezika gunđa. Ma gunđajmo dok smo tu.

Stvarno se čini da je najlakši posao ovoga proljeća okopavati smilje. Dobit je mala ili nikakva, a tko zna hoće li i biti otkupa. Odgovornost, međutim, je isto mala ili nikakva. Uzmeš motiku, kopaš. Samo se čuvaj poskoka jer poskok ima istu boju kao i smilje kada iz zelene počinje sazrijevati, a u njemu se kriju i puževi koji su zmijama, valjda, hrana. Uzmeš motiku, slušaš pjev ptica i „vježbaj, p…. ti materina“, kako je rekao onaj hit-mejker na youtube-u, onaj osamdesetogodišnjak.

Stvarno je najlakše okopavati smilje. Barem je bilo do jučer jer, okopavam ja jučer kadli naiđe rodijak i nosi pivu a zna da ne pijem već dulje vrijeme, zajebava me. Dođem kući kadli mater govori kako bi ona to brže i bolje, naravno, kad je odrasla s motikom u ruci. Dođem do nevjeste, njezino je smilje, a ona mi poče s pasivnom agresijom u smislu, polako ti, ne žuri se, ma ni ne moraš ako ti je teško, nisam ti ništa ni govorila. E stvarno, mislim si, sad je dosta. I do čega su me doveli, do kojeg jada, da bih radije bio političar koji dijeli vlast.