BILO JEDNOM U MOSTARU: Doda i svi Dodini ljudi

MOSTAR - Veoma često u zadnjih nekoliko godina srećem Dodu srednjeg. Doda stari je pokojni, a najmlađi nije domet moga interesa osim kao neki dokaz stanja i unutarnjih odnosa obitelji. Djeca nas odaju u onim tananim stvarima koje ne želimo da se znaju i koji su nam bili mrlja pobrisana religijskim stavovima srednjih desničarskih zrelih godina. Njima ne možemo činiti nista jer ih volimo a ne smijemo se ni odavati. Da smo zli i pokvareni i tašti, da smo često isti kao naša djeca.

Taj mali caffe kultnog naziva Doda, a u stvari u knjigama poreznih olakšica udruženje ugostitelja Kaknja i Visokog… bio je naš prozor na domete zadovoljstva i lagode, na svijet noćnog života Pariza i Londona.

Djeca heroja revolucije i jahača na bunkere su kao društvena elita svoju preferenciju isticala u ovom malom mračnom alkoholom, seksom probranom glazbom i modnim dometima okićenom mjestu. Najljepše žene dugih vitkih linija su mazno naručivale čudne kombinacije alkohola sa laksativom u spomen na pobijene vođe iz prethodnih ratova s kojima su dijelili samo stoljeće. Dečki tek stasali za socijalističke udarnike trošili su svoje nadnice socijalizma sa K kartom uz statusne domete dekadentnog zapada.

Taj kontrast zasnovan na pukoj činjenici da smo bili društvo, zapravo” nepodnošljive lakoće življenja”, taj prozor zapada nismo mogli ni htjeli zatvarati.

Čitava priča ne bi mogla biti tako jednostavna da njeni akteri slučajno ili namjerno nisu bili Doda i Doda, maratonci naših počasnih krugova, bezdimenzionalni prostor u kome se vrtila naša požuda i mjesto dekadentnih poriva.

Industrijski nerazvijena Zemlja mog obuhvata, danas regija ismijavanja bila je izrasla u industrijslog diva i bitnog faktora daleko od nas. A kod nas, Iznad nas i oko nas dotepenska kultura, ruralnih navika ubetonirana u višekatnice socijalnog statusa pobjede socijalističkog stvaraoca. Duboko negdje kriju se mali dječaci iz provincije prekinuti bratoubilačkim ratom i pobjedom” komunizma” u jutarnjoj molitvi uz babu u crnini još iz onog rata. Ništa niko nikad nije zaboravio iz svoje mladosti a ondašnji mužjaci su bili sa opakom mladosti koju bi povijest trebala zaboraviti.

Dugo se pripremala ta negacija, taj povratak u budućnost, mračnu spoznaju da se tijelo i odjeća mijenjaju i propadaju a duh ne. On je zarobljen na Prokletijama naše duše i narodne pjesme koja sve oko nas pravi ružičastim i prokleto privlčcnim. Čak i najbolji su bili isti ili slični onima što nisu krili svoje ime i porijeklo upakirano u bestijalni nacionalizam.

Zapad se činio kao cilj, Doda put, na sjećanje opanaka. I danas kad smo porušili sve što nas spaja i kad nemamo cilja jer smo ga sustigli, kad ponosno kličemo svoju sramotnu prošlost i zapravo se opet presvlačimo iz naše prethodne kameleonske odjeće skidajući ljubav za druge, stavljajući idole umjesto čovjeka (što i nije isto, a nije ni bilo nespojivo), ako nekad odemo u prethodni život i slučajno sa svojom ljubavi iz mladosti prođemo pored blještave ( i puste) zgrade Biosfere, pa pored Metropolitena (bombastičnog naziva, kao i Biosfera, djeluje nekako besmisleno) zanemarujući brojne plakate, pozive na obraćenje i pored njih pse i prosce ugledat ćemo u podnožju zgrade bivših čuvara (vojnici) koji su pogazili i pojeli svoju ljubav, mali neugledni nezaobilazni dio naše mladosti.

Ne postoji fora kojom bi sad ovu mladost vratio Doda osim da otvori Komitet, što bi bila napredna ideja negirajući okrutnost ostvarene nade njegovih i naših suvremenika lijepih lica, moderne odjeće iz Trsta i zavodljivih dama, prirodnih ljepotica jos nepokvarenih botoksom , opijenih besmislenim ciljevima.