DRAŽEN PEHAR: Kako danas stojimo sa “stanjem rata” u BH, i zašto nam (još uvijek) sumnjiče i uhićuju generale i stožerne brigadire?

MOSTAR - Nedavno je portal Deutsche Welle (DW, Za Bosnu i Hercegovinu) objavio jedan komentar na temu raspada BiH putem ratnoga, ili oružanoga, nasilja:

vidi http://www.dw.com/bs/pri%C4%8De-o-raspadu-bih-su-glupost/a-36187812.

Važan dio obrađene teme sastojao se u pitanju: u kojem je stupnju, i da li je uopće, rat u BiH moguć? Sveukupno, komentar je sačinjen nabrzinu, kroz par telefonskih poziva upućenih navodnim ekspertima u BiH, uključujući Asima Mujkića i Milu Lasića, koji za oblast “teorije rata” nisu eksperti, niti se mogu, barem po objavljenim radovima, tretirati kao teoretičari iz, precizno shvaćene, oblasti politologije. Uglavnom, DW je, bez mnogo analize, ključno pitanje ostavio otvorenim, ali je glavne podijele sukoba unutar BiH objasnio vrlo ovlašnim terminima koji najviše podsjećaju na neku vrstu „socijal-demokratske,“ ili post-marksističke, teorije: prema toj teoriji, politički su lideri ti koji kreiraju glavne linije podijela u BH-društvu, zbog svojih uskih interesa, a ne zbog interesa opće populacije. Lideri šire strah, koji se u BH lako širi, a to čine kako bi mogli raditi na svojoj vlastitoj agendi u atmosferi koja, zbog sukoba, ostaje dovoljno maglovita, odnosno nedovoljno jasna za promicanje općeg interesa i čak za vladavinu zakona.

Drugim rječima, DW nam sugerira da povjerujemo kako „Izetbegović i Dodik prave Čovića, a Izetbegović i Čović prave Dodika.“ Opća populacija bi, tako glasi implicitna poruka, trebala posve odbaciti linije podijela, odbaciti također narečene lidere, a i “politiku neprijateljstva” koja šteti populaciji. Kako je nadalje sugerirano, etno-nacionalne političke elite su te koje raspiruju mržnju među inače dobronamjernim i etnički zapravo nerazlikovljivim “Bosancima i Hercegovcima”, dakle, DW-ideolozi nam sugeriraju, bogohulno je čak razmišljati o podijeli BH kao mogućoj, i možda za sve narode najkorisnijoj, opciji.

Rat kao “loše vremenske prilike”

U oblasti “teorije rata” objavio sam nekoliko ogleda, a i tema moje doktorske disertacije, diplomatska višeznačnost, usko je vezana uz pitanje nastavka stanja rata u razdobljima prividnoga mira. Također, pokušao sam neke teorije izravno primijeniti upravo na BH i njezino post-Daytonsko razdoblje. Što smatram da je vrijedno poručiti prosječnome, ne posebno obrazovanome, čitatelju glede pitanja trenutnoga statusa BH u svijetlu mogućnosti oružanoga sukoba?

Prvo, većina takozvanih bihejviorističkih teorija fokusira se na neke manifestne karakteristike ratnoga stanja: primjerice, broj ubojstava s političkom pozadinom te uključenost neke vrste “političke vlade” u oružani sukob. Međutim, ne vjerujem da nam takva vrsta teorija može biti od pomoći u stvarnome razumijevanju oružanih sukoba.

Glavni se razlog sastoji u činjenici da, primjerice, gdjegod da povučemo numeričku razliku (u broju ubojstava “n”), uvijek je moguće da “n-1” još uvijek važi kao obilježje rata ukoliko je motivacija koja stoji iza ubojstava motivacija ‘prave vrste.’ To znači da, kada razmišljamo o stanju rata, najbolje se držati zdravorazumske, kvantifikacijom neopterećene, perspektive kakvu nalazimo kod Hobbesa i Clausewitza: “ratno stanje” traje onoliko koliko u nekome društvu traje sklonost uporabi oružanih sredstava kao sredstva odgovora na činjenicu društvenog ili političkog konflikta. Kako je to Hobbes slikovito prispodobio, “loše vremenske prilike” („foul weather“) ne sastoje se u činjenici dva ili tri pljuska, nego u nepogodnim atmosferskim prilikama tijekom duljeg razdoblja (koje može biti i samo “oblačno”).

Drugim rječima, kada govorimo o stanju rata u nekome društvu, onda je najbolje fokusirati se na činjenicu političkoga neslaganja koje istrajava tijekom duljeg vremenskog razdoblja. No, samo političko neslaganje nije to koje određuje da li se, ili ne, neki politički entitet nalazi u stanju rata. Ono što određuje “stanje rata” jest zapravo sklonost aktera da na jedan poseban način odgovore na činjenicu političkoga neslaganja. Mora li se ta činjenica sastojati u uporabi oružanih sredstava? Nastojeći odgovoriti na to pitanje, 2011e formulirao sam osnove teorije “dediskurzacije” koju sam razvio značajno do godine 2016e. O kakvoj je teoriji riječ?

“Dediskurzacija”

“Teorija dediskurzacije” polazi od činjenice neslaganja, ali onda također postavlja sljedeće pitanje: ukoliko dva aktera produžavaju stanje sukobljenosti između svojih ideja, ili ciljeva, što je to što određuje da ta dva aktera načelno neće moći odgovoriti na činjenicu sukoba u mediju dijaloga, odnosno da neće moći odgovoriti na tu činjenicu učinkovitim pozivom na pregovore usmjerene ka formuliranju kompromisa? Što je to što akterima učinkovito zatvara put ka jezički posredovanim rješenjima, put pregovora?

Odgovor na to pitanje glasi: oni sami, shvaćeni u očima onog drugoga kao moralno-diskurzivna bića. Drugim rječima, ukoliko ja, tijekom duljeg razdoblja interagiranja s nekim političarem, formuliram o njemu sliku prema kojoj se ja s njim, ili njom, načelno ne mogu dogovoriti, onda se ja nalazim u stanju rata sa dotičnom osobom neovisno o tome rabimo li nas dvojica neka sredstva oružane prisile. Stanje rata sastoji se u tome da ja prisustvo druge osobe, koja zastupa neke stavove suprotne mojima, smatram u moralno-diskurzivnome smislu nebitnim, odnosno, da smatram kako društveni svijet ne bi ništa izgubio da ta osoba ne postoji. Riječ je o kategorijama “lašca”, ili “prekršitelja obećanja”, ili “osobe nesposobne za argumentaciju”, ili nesposobne za “koherentan odnos prema verbalnim značenjima”.

Takve se kategorije osoba samo- de-humaniziraju jer ne uspjevaju, ili ne žele, koristiti jezik na ljudski način, kao medij podvrgnut etičkim kriterijima i standardima (odatle termin “de-diskurzacija”). Stoga ih smatramo “de-diskurzatorima”, bićima neobilježenima jezikom, pa samim tim i bićima čija je humanost, zbog nedostatka ključnog obilježja humanosti, tj. jezika, bitno umanjena. Stoga ćete uvijek kada čitate neku povijest razdoblja koje završava ratnim sukobom, primjerice Tukidida, pronaći da barem jedna strana onu drugu obilježava nekim negativnim moralno-diskurzivnim atributom: tipično ratujemo protiv lažaca, prekršitelja prethodnih sporazuma (prisjetimo se odnosa A. Izetbegovića prema “Lisabonskom, Cutilheirovom sporazumu”), onih koji se ne žele dogovoriti, ili koji ne prihvaćaju argumentima dobro poduprte stavove, i slično.

No, moja je glavna poanta sljedeća: mi ne moramo uporabiti “toljagu” protiv takvih kategorija osoba e da bi se dotično političko stanje moglo nazvati “ratnim”; dovoljna je svijest da se radi o takvoj kategoriji, o kategoriji s kojom sporazum u načelu nije moguć; jer takva svijest obično u nama stvara osjećaj pobude na dvije reakcije: ili da se od dotičnoga sklonimo, da ocrtamo jednu sigurnu granicu u odnosu na njega, ili da na dotičnoga djelujemo nekim ne-diskurzivnim sredstvima (čak i tako što ćemo ga ucijeniti ili potplatiti).

BiH: Neprekinuto stanje rata; država neodrživa u očima MZ-e

Dakle, sveukupno, primjenjeno na BiH, ovo znači da se stanje rata u BiH zapravo nikada nije prekidalo. U biti, neizvjesnost koja je trajala do samoga kraja daytonskih pregovora (o čemu elokventno piše Holbrooke), naprosto je produljena u poslije-daytonsko vrijeme. I to produljena je na dva načina: kao rat politika, odnosno političkih projekata i ideja (Alija je Izetbegović otvoreno i više puta ponovio da se rat za BH nastavlja u razdoblju implementacije “mira”); te kao supremacija jedne diktatorske figure koja zemlju navodno održava tako što nameće rješenja svim političkim akterima dotične zemlje (koja, samim tim, ne funkcionira kao “suverena”, “samostalna” ili kao “demokracija”).

Drugim rječima, ni u snu ne kupujte ideju da se prava uloga visokog predstavnika sastoji u tome da pacificira regiju/Bosnu, odnosno da posreduje u sukobu; njegova se prava uloga sastoji u tome da sukob produbljuje i prolongira, da djeluje kao strana koja namjerno otežava položaj jedne od strana u BH, da nas stalno “podsjeća” i na činjenicu rata i na činjenicu fundamentalne “nelojalnosti” jedne od strana u BH. Upravo je to ono što visoki predstavnici rade tijekom cijeloga razdoblja post-daytonske BH: problem je kada RS proglasi “zločince” svojim herojima, ne kada SDA otvoreno kaže da „Bošnjaci nikada neće odustati od Srebrenice“; problem je kada RS organizira referendum o pitanju proslave dana svog “nastanka”, a ne kada bošnjački član Predsjedništva BH otvoreno odbije osuditi izjavu Sefera Halilovića o nastavku rata u BH; problem za Visokog predstavnika ne nastaje onda kada SDP, zajedno sa SDA (dakle, bošnjački blok), formira Vladu Federacije otvoreno kršeći odredbe Ustava, nego onda kada Središnje Izborno Povjerenstvo predloži pravni i razumni lijek protiv te činjenice; i slično.

Svaka diktatorska figura ustvari indicira da je entitet u kojem ona vlada obilježen “izvanrednim stanjem”, samim tim i stanjem rata i nesposobnosti formiranja konsenzusa oko značenja temeljnih ustavno-pravnih odredbi dotičnog entiteta. To znači da se samo djelovanje visokog predstavnika zasniva na premisi da lokalne strane nisu sposobne izaći iz svoje političke nezrelosti, da nisu sposobne transcendirati stanje rata (takve izjave nalazimo kod Carlosa Westendorpa upravo u vrijeme njegova preuzimanja “Bonskoga mandata”).

Šta mislite, zašto Visoki predstavnik Inzko, unatoč očevidnog nedjelovanja u recentnim situacijama ozbiljnog političkog spora, još uvijek zadržava “Bonsku” poziciju u BiH? Jasan i kratak odgovor glasi: ključni akteri međunarodne zajednice smatraju BiH neodrživom državom u smislu entiteta u kojem bi, po prestanku nazočnosti međunarodnoga faktora, izbio rat, odnosno koji bi se, ostavljen samome sebi, ubrzo sam od sebe raspao u smislu “nasilnog obilježavanja i/ili prekrajanja granica”; premda se entitet, realno promatrano, zapravo već sada nalazi u stanju raspadnutosti: suprotna premisa onemogućuje nam objasniti fenomen visokog predstavnika, odnosno činjenicu da, upravo zbog te diktatorske figure, a usprkos povremenom održavanju izbora i javnom izricanju sudskih pravorijeka, BiH još uvijek ne figurira niti kao demokracija niti kao država obilježena “vladavinom zakona”.

Besmislena usredotočenost na Dodika

Činjenicu da neki zabludjeli američki komentator, možda i djelatnik američkog State Departmenta, trenutno smatra Milorada Dodika jedinim uzrokom problema u BiH, ne treba uopće uzimati ozbiljno, niti dotičnome komentatoru uopće trebamo vjerovati. I SAD i ključne članice EU znaju da su problemi BiH zapravo vrlo široko distribuirani i da je stupanj među-etničkog povjerenja danas u BiH minimalan, skoro nepostojeći. Mnogi pripadnici nacionalnih zajednica otvoreno i prirodno smatraju svoje izabrane predstavnike legitimnima, i s dotičnima se i identificiraju u smislu vrijednosne-političke orijentacije. To znači da se u BiH još uvijek ratuje, i da su veliki segmenti populacije, a ne samo političke elite, otvoreno uključeni u taj (simbolični, verbalni, i hermeneutički) rat. Ratuje se do te mjere da se sudovi, uključujući i Ustavni Sud i Tužiteljstvo BiH, koriste kao instrumenti političkoga rata, kao ono što je njemačka jurisprudencija odavno definirala kao “politische Justiz” (političko pravosuđe).

Naravno, prosječan će, a dobronamjeran, čitatelj možda teško shvatiti kako neke države mogu biti živo zainteresirane ne za funkcionalnost, nego za temeljnu problematičnost nekih društava i političkih entiteta. Pa mogu ukoliko su same dovoljno nemoralne i/ili ratoborne; evo, uzmimo nekoliko realističnih primjera: mogu biti zainteresiran za prodaju oružja nekim stranama unutar određenog entiteta; ili mogu biti zainteresiran za simboličku uporabu dotičnog sukoba u promidžbene svrhe (primjerice, kao “dokaza” ruskoga neprijateljstva, ili kao sredine u kojoj, neovisno o realnim rezultatima, stvaram “novu” i “pravednu” naciju); ili mogu biti zainteresiran za entitet u kojem neki od mojih “gadova” mogu oprati svoj novac od prodaje kokaina, i sl. Isto vrijedi za politiku SAD, i nekih drugih moćnih država, u BiH.

Prisjetimo se duboko uznemirujuće izjave Thorvalda Stoltenberga iz 2012. o jednoj specifičnoj vrsti pristranosti kao pravilu međunarodnoga djelovanja u BiH: „Ne želim da budem sudija. Hoću samo da vam kažem da sam od prvog dana rata [u BiH] znao da, ako želite da bude u potpunosti prihvaćeni, odnosno da izbegnete kritike, trebalo je da budete protiv Srba, podržavate Bošnjake i gledate kroz prste Hrvatima. Ako ste i tada podržavali, ako to i sada činite, jednu ili drugu stranu u zavisnosti od konkretnog razvoja događaja na terenu – onda ste bili izloženi žestokim kritikama. Ja sam bio u toj kategoriji.“ (Interview za RSE, 19. travanj 2012.)

Očekivana uhićenja i iznenađena (?) vlast RH

Sada je vrijeme da moju kolumnu učinim relevantnom u smislu dnevno-političkih događaja i odnosa. Kolumnu, u kojoj obrazloženo tvrdim da u BiH rat nije zaustavljen Daytonskim sporazumom, nego je naprosto nastavljen drugim sredstvima, objavio sam na portalu Poskok, u lipnju 2011. (vidi npr. http://hrhb.blogger.ba/arhiva/?start=497). Prva je objava bila donekle nesofisticirana pa sam, za mostarski IDPI u studenom 2014., objavio jedan elaborirani ogled u kojem tvrdnju detaljno obrazlažem, objašnjavajući ulogu većine bitnih aktera (engleska je verzija objavljena skoro paralelno na stranicama udruge TransConflict, odnosno GCCT: Globalne Koalicije za Transformaciju Sukoba).

U svijetlu tvrdnje o nastavku rata u BiH, uhićenje desetorice pripadnika HVO, uključujući dva stožerna brigadira HV-a, iz Orašja, zbog navodnih zločina protiv srpskih civila tijekom 1992. i 1993., ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Današnje izjave predsjednice RH, i prethodnog ministra vanjskih poslova RH i glavnog međunarodnog tajnika HDZa, indiciraju da su vlasti RH i iznenađene i zatečene ovim uhićenjem; to pak ponajviše govori o svjetlosnim godinama kojima bismo trebali mjeriti distancu između bosansko-hercegovačke realnosti i slike koju su vlasti RH, uz rijetke iznimke, do sada ili formirale ili propagirale o BiH.

BiH nije nikakva demokracija na putu ka EU za čiju je stabilnost potrebna umjerena dorada u obliku “obnove hrvatske ravnopravnosti” (a koju su, sudeći prema entuzijazmu nove vlade, hrvatski EU-parlamentarci skoro već osigurali), kako navodno vjeruju mnogi u vladi RH, uključujući Predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović; BiH je neuredna hrpa zaraćenih strana koje njihov navodni najveći „prijatelj“ (Visoki Predstavnik) održava, na njihovu štetu, u stanju neprijateljstva primarno zbog njihove globalne simboličke upotrebljivosti. Zbog toga se jedan broj visokih vojnih časnika HVOa, uključujući generala Zlatana Miju Jelića, već nalazi u samo-izabranome egzilu u RH. Budući da su o tome javno i opetovano pisali mnogi mediji i u BiH i u RH, vlasti RH ili ne čitaju izvješća javnih medija ili, o ovom konkretnom pitanju, obmanjuju javnost.

NAPOMENA: Dražen Pehar (1967): hrvatski-bosansko-hercegovački filozof, politolog, prevoditelj, i sveučilišni profesor. Autor je, između ostalih, knjiga „Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini“ (dvojezično, 2011) i „Vladavina zakona i njeni čuvari“ (2014); kolumnist portala Dnevno.ba