FAZLIJA HEBIBOVIĆ: Kada su 70-ih iz Veleža zabranili Mandiću izvještavanje s utakmica svi smo prestali izvještavati…

MOSTAR - "Mediji su u proteklom stoljeću bili zaista sedam sila, a novinari u samom vrhu elitnog društva, danas su, na žalost, na najnižim mogućim granama".

Ovo je kazao dugogodišnji novinar Fazlija Hebibović u razgovoru za Pogled.ba, koji je bez dlake na jeziku progovorio o novinarstvu nekada i sada.

„U vrijeme kada sam počinjao novinarsku karijeru, lipnja 1973. godine, novinari su u Mostaru uživali veliki ugled. Mi mladi novinari imali smo od koga učiti, jer su Mugdim Karabeg, Drago Marić, Alija Kebo, Mile Duvnjak, Asim Hadžajlić, Salko Dizdarić, Šefko Pašić, Dragan Miladinović, Refik Hamzić, Ćamil Krehić bili ti od kojih se moglo puno toga naučiti. Bili su strogi kritičari, ali su uvijek bili spremni pomoći savjetom, lijepom riječi“, priča Hebibović sa sjetom na to vrijeme.

Kolegijalnost na visokoj razini

Kolegijalnost u gradu je kako ističe bila na visokoj razini, jer su novinari razmjenjivali informacije i uvijek štitili jedan drugoga, a to potvrđuje i zanimljivim primjerom.

„Kad je krajem 70. godina kolega Miroslav Mandić, dopisnik beogradskih Večernjih novosti, napisao jedan komentar o Veležu, pojedinci iz kluba interno su mu zabranili izvještavanje s utakmica. Kada smo to čuli, mi dopisnici jugoslovenskih listova samoinicijativno smo odlučili da ne pratimo Velež, a za to smo svi dobili podršku svojih redakcija. Nakon dvije odigrane utakmice u Mostaru, natjerali smo rukovodstvo kluba da zovne sve nas dopisnike, da se javno ispričaju kolegi Mandiću i poslije je prestao naš bojkot“, ističe Hebibović za Pogled.ba uvjeren da bi u današnje vrijeme takva podrška bila nemoguća.

Nakon nepunih 9 godina dobio dvosoban stan

Redakcije su uvijek stajale iza novinara od bilo kakvih napada sa strana, te se kako ističe cijenio rad i odnos prema listu.

„Kolika je briga bila, govori moj slučaj, jer sam s nepunih 9 godina staža dobio dvosoban stan. U mojoj redakciji, Politika Ekspres, uz ljetni, imali smo i zimski odmor od 7 dana, koji se morao iskoristiti do 1. ožujka“, priča Hebibović svjestan da je to u današnje vrijeme samo san velikog broja novinara.

Brojni benefiti

Plaće su bile redovne, a kako ističe tada su novinari imali brojne benefite koji su u današnje vrijeme nezamislivi.

„Mi dopisnici sklapali smo ugovor s ugostiteljskim poduzećem, u čijim smo objektima mogli jesti za bonove“, kaže Hebibović sa sjetom na ta vremena.

Za dobre tekstove su tada kako kaže obavezno slijedile nagrade, ali su isto tako stizale kazne i za nerad.

Novinarstvo palo na najniže grane

„Danas je novinarstvo, nažalost, palo na najniže grane, za što su novinari dobrim dijelom krivi. Mnogi su zalutali u ovu časnu branšu, dosta njih glume “nezavisne” novinare, a i ptice na grani znaju čiji su i tko stoji iza njih. U to sam se, nažalost, lično uvjerio kad sam radio za Dnevni avaz i kad sam napravio intervju s Darkom Dodigom o tome da se stanovi i poslovni prostori trebaju vraćati svim prijeratnim vlasnicima bez obzira na ime, prezime ili naciju. Dva dana nakon objavljivanja teksta, zajedno sa suprugom, u popodnevnim satima bio sam napadnut od jednog lokalnog kabadahije, a liječničku pomoć odbio nam je pružiti i dežurni u Hitnoj pomoći, pa sam mora otići u drugi dio grada, gdje su nam ozlijede sanirane“, priča ogorčeni Hebibović.

Nakon nemilog događaja kako priča uslijedio je niz šokova koje dijeli s današnjim novinarima, bez zaštite i bez sigurnosti.

“Zgadilo mi se novinarstvo”

„Sutradan je uslijedio novi šok, zbog čega mi se zgadilo novinarstvo. Udruženje novinara Mostara, u čijem sam rukovodstvo bio izabran, nije našlo za shodno da osudi napad na mene, ali ni da mi pruži podršku. Ali, ti isti su osudili “akciju trebinjske policije nad novinarom zagrebačkom Globusa” i o tom izdali priopćenje! Ni MUP HNŽ-a nije u biltenu dnevnih događaja napad na mene uopće registrirao. Tek poslije mog odlaska u OSCE i OHR, podnesena je prekršajna prijava protiv napadača, a Sud za prekršaje ga je kaznio s nevjerojatnih 300 KM. Toliko je, zapravo, vrijedio moj život”.

“Ti isti pojedinci, koji su bili slijepi poslušnici tadašnjih gradskih moćnika, kad su izgubili njihovu zaštitu, preko noći su postali “nezavisni”, pa su bili inicijatori osnivanja Udruženja novinara i da, ironija bude, veća opet su na njihovom čelu“, priča Hebibović, koji zbog egzistencije još uvijek aktivno radi unatoč brojnim zdravstvenim problemima i ostvarenoj starosnoj mirovini. Nikakva udruženja nisu mu pružila potporu kad ju je najviše trebao, niti vidi njihovu borbu za novinare kojima zaista trebaju.

Gorka zbilja demokracije

„Njih ne interesira što su novinari na ivici egzistencije, što vlasnici medija ne plaćaju ni socijalno ni mirovinsko osiguranje. Kada sam stekao uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, nadao sam se, s obzirom na to da sam prije rata imao odličnu plaću, i dobroj mirovini. I tada sam shvatio gorku zbilju demokracije. Neki od vlasnika listova za koje sam radio nisu uplaćivali mirovinsko osiguranje, pa sam na kraju dobio najminimalniju moguću mirovinu“, zaključio je Hebibović.