QSL Viktora Šestana

ZENICA - Zaborav je, čini se, česta bolest koja napadne onu karakternu crtu čovjeka. Neko je davno rekao da se ljudi mjere po djelima. Rukovodeći se tom dimenzijom, onda čovjek poput Viktora Šestana ne bi smio zapasti u mrak ljudske zaboravnosti. Sada on, ali niti jedan čovjek koji doprinese koliko trun zajednici u kojoj živi i umre. Na žalost, sklonost je čovjeka da, opet zarad onog ukorijenjenog mazohizma, posveti daleko više pažnje neljudima i onima koji su napakostili ne samo ljudima iz vremena svoga življenja, nego i stoljeće poslije. To briše potrebu da se okrene ka čovjeku.

Tako čovjek koji svu svoju unutarnju snagu i znanje stavi na raspolaganje onima koji su u stanju potrebe, nesebično, bez kaklulacije naplativosti istog, učine puno da bi bili zaboravljeni brže od mogućeg.

Viktor Šestan, čovjek iz Štrosmajerove ulice na Mokušnicama, u Zenici, rođen je 1. listopada, 1948. godine. Mjeseca što asocira na one Lenjinove revolucije i godine pune  previranja, progona i žrtve, dužnih i nedužnih, nikad utvrđeno.Valjda je i godina Viktorova rođena ucrtala njegov put sudbine, onu životnu crtu na dlanu,  da služi ljudima iznad mogućnosti koje posjeduje. Radeći na mjestu vozača u općini Zenica, svoje slobodno vrijeme, trošio je na usavršavanju u klubu radio amatera Zenica. Viktor je pritajeno vjerovao, bez jasne spoznaje, da će taj uloženi trud, jednom moći biti od koristi.

Počinje rat a Viktor sve više vremena provodi u klubu, zapostavljajući i svoje najmilije, porodicu, kako bi povezao pokidane veze i brojnim izbjeglicama koje su u rijekama stizale u Zenicu pružio bar tračak nade da tamo negdje ima neko njihov, još živ. To ga povuče da se zbliži s njima i postane, već u kolovozu 1992.godine, počasni član Udruženja građana jugoistočne Bosne „Aladža“ koje je osnovano u maju iste godine. Viktor je u srpnju sa putovanja nekud, donio spisak izbjeglih Fočaka u Jablanicu i Tarčin.

U proljeće 1993. godine, s predsjednikom Udruženja „Aladža“ Nusretom Zuko, te Ibrom Poplata, predsjednikom ratnog predsjedništva općine Foča, kreće put Goražda. Zajedno stižu do Grepka, tog ratnog graničnog prelaza i ulaza u pakao. Odatle dalje, on i  Nusret, njegov dugogodišnji prijatelj,  nastavljaju pješke, putem čestih zasjeda i minskih polja.

U Goraždu biva primljen od strane predsjednika ratnog predsjedništva Goražda, mr.Hadže Efendića, kojeg je Viktor godinu prije, domaćinski primio  u svome stanu u Zenici i odaslao izvještaj sa privatne radio stanice, gdje je i počelo njihovo prijateljstvo.

Viktor se odmah stavlja na raspolaganje komandi Istočnobosanske operativne grupe. Radi ono što najbolje zna, povezuje pokidane veze rasutih stanovnika istočne Bosne sa onima koji ostaše tu u Goraždu. Viktor postaje izvještač radija sarajevo iz opkoljenog Goražda. Njegovi izvještaji i izvještaji njegovih kolega novinara, u oskudnim momentima bili su jedina slika stradanja i razaranja Goražda i njegovih građana, brojnih izbjeglica, koje je neprijatelj svakodnevno granatirao.

Cijeneći njegov doprinos koji je bio nemjerljiv, općina Goražde mu dodjeljuje stan, te  Viktor u Goraždu ostaje do kraja rata.

Potom se vraća u Zenicu, svojoj porodici sa željom da nastavi svoje prijeratne radne obaveze. Iz neutvrđenih razlogau općini Zenica Viktoru je zaključen radni odnos sa 31.12.1996.godine. Od tog momenta Viktor dijeli sudbinu mnogih svojih saboraca, pripadnika Armije R Bosne i Hercegovine, koji se nisu mogli vratiti na svoja radna mjesta. Trebalo je radna mjesta, posebice ona atraktivna, kao recimo u općini, ustupiti pripadnicima minhenske brigade i podrumašima. Sa svojim drugovima čekao je pravdu. Nije je dočekao.

U teškim životnim uvjetima, kada se i porodica cijepa pod teretom neimaštine, dolazi i bolest. Viktor se nije predavao, čak se inatio i sa bolešću, prkosio joj, da može još nekad i nekome prenijeti poruku. Ne nužno onu ratnu, živi smo. Želio je prenositi i poruke ljubavi, prijateljstva sa kraja na kraj svijeta. Želio je još biti ljudima od pomoći.

Tiho, kao gubitak frekvencije na uređaju, baš onda kada imate nešto važno reći, 2000. godine, ugasilo se Viktorovo srce. Sedam dana poslije, od prevelike tuge za sinom, umire i njegov otac Stanko, čestiti Zeničanin.

T95MZG, taj Viktorov QSL, njegova karta prepoznavanja u svijetu radio amaterizma, njegov ključ, ostao je zauvjek bačen u zaborav. Oni koji ostaše, skloni zaboravu, načinom kako se najlakše bježi od grijeha i pogrešaka, hraneći klimavu savjest, više ga se i ne sjećaju.

Još samo njegov drug Nusret, obiđe mu grob i šuti. Malo je ovdje minuta. Nusret i njegov drug Viktor koji leži u grobu sa još dvije osobe, zavijeni su tišinom koju razbija samo šuštanje kapi majske kiše. Unutar, kao vulkan kuhlja, ona ljudska srdžba i neizostavno pitanje puno gnjeva i osude. Pitam se.

Je li Viktor Šestan zaista postojao?

Kao svijeća dogorio, odisao dobrotom, tjerajući ovodunjalučki mrak, nepravde i sebičnosti, i ponajviše zaboravnosti, Viktor Šestan, bio  je samo čovjek i domoljub, kakav ovoj zemlji uvijek zafali.

Laka ti zemlja čovječe!