ANTIKATOLIČKA HISTERIJA U BiH: Srbija i Turska sklopile su savez protiv bosanskih Hrvata

Posljednjih smo dana svjedoci združene bošnjačko-srpske protuhrvatske i protukatoličke histerije u BiH pod zajedničkom agendom “zaustavljanja fašizma i veličanja propalih ideologija”. I dok svijet iščekuje svoj potpuni preustroj kroz agendu pandemije COVID-19, mržnjom zaslijepljene glave u BiH, ali nažalost i u Hrvatskoj, nama, očito, nude “novu budućnost” kroz povratak u prošlost – u vrijeme kada se o puno toga nije smjelo govoriti i kada su tabui bili sastavni dio vladavine komunističkog režima propale jugoslavenske državne tvorevine. I dok, s jedne strane, djelomično i mogu shvatiti zašto u spomenutoj protuhrvatskoj histeriji danas sudjeluju pojedini predstavnici bošnjačkog i srpskog naroda (oni u tome, svakako, vide mogućnost, kako smatraju – lakšeg ostvarivanja svojih, ovih ili onih ciljeva), nikako ne mogu dokučiti koji to interes imaju oni Hrvati u Hrvatskoj koji se takvoj podloj politici olako i nepromišljeno priključuju, kao da je riječ o nekoj drugorazrednoj sportskoj priredbi koja nema nikakvu stvarnu važnost za živote zajednice, naroda i države.

I tu ne mislim na onaj, ipak relativno mali broj ljudskih i političkih kreatura koje Hrvatsku istinski mrze i nikada je nisu željele prihvatiti kako svoju domovinu, već na onaj puno veći broj pripadnika hrvatskoga naroda za koji se ne može reći da Hrvatsku ne voli ili ne želi, ali je ta njihova “ljubav” do te mjere umno limitirana (a u stvarnosti itekako uvjetovana hrvatskim tragičnim povijesnim okolnostima), da se oni, u samoj biti ovoga problema, previše ne razlikuju od spomenute mrziteljske manjine.

Egoistični nagoni

Njihova deviza postojanja, kao i političkog ili bilo kojeg drugog djelovanja, sastoji se u tome “da je meni dobro”, “da ja imam posao”, “da moja obitelj i ja imamo što pojesti i popiti, a za sve me drugo nije briga”, a najmanje za politiku i barem pokušaj njezina razumijevanja i shvaćanja koliko je ona važna za naš sveukupni život. Riječ je, zapravo, o životinjskim i egoističkim nagonima, određenima prirodnim porivom za opstankom. Takvi se ljudi, u obrazloženju svojih stavova, vrlo često otvoreno koriste onom zagorskom uzrečicom “ne bum se štel mešat”. Drugim riječima, takvim “racionalnim” Hrvatima zapravo je potpuno svejedno tko je na vlasti i od političara i od stranaka, čak i kojoj državi trenutačno pripadaju, dokle god ona osigurava njihove navedene temeljne “vrijednosti” i prohtjeve – pa bila to Austro-Ugarska, Italija, Njemačka, Jugoslavija…

Zato se upravo takvi redovito najviše i iznenade kada se dogodi nešto strašno, poput krvavih ratnih sukoba, raznih “Vukovara” i “Srebrenica”, jer oni niti poznaju povijest niti shvaćaju kako se ona u ovom ili onom obliku više-manje samo ponavlja. A da se ona opet ne bi ponovila i u spavanju zatekla te i takve hrvatske “racionaliste” i “kozmopolite”, analitički sam obradio današnju vanjskopolitičku temu iz neposrednog susjedstva, koju “poklanjam” svim našim “racionalistima”, ali i onima koji trenutačno vode ili će ubuduće voditi hrvatsku državu, među kojima također ima nemali broj hrvatskih “kozmopolita”. Jer bez aktivnog i organiziranog hrvatskog političkog djelovanja, sada i odmah, u pogledu položaja Hrvata u BiH, i interesi hrvatskih političkih i poslovnih elita vrlo će brzo doći u pitanje, a Hrvati opet mogu završiti onako kako su završile i nebrojene tisuće njih na brojnim križnim putovima nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Turska i Srbija – usprkos vrlo opterećujućim povijesnim iskustvima koja proizlaze još iz davnog doba širenja Osmanskoga Carstva na europske prostore, kao i vremena uoči njegova raspada – danas imaju i više nego dovoljno interesantnih područja za razvoj svojih političkih i gospodarskih odnosa. A ti odnosi, s obzirom na geostrateški položaj Balkanskog poluotoka, uvijek izazivaju interes i Srbiji susjednih država (i ne samo njih, već i bitnih svjetskih silnica) jer je jasno kako oni imaju značajan potencijal za utjecaj na politička i sigurnosna zbivanja u regiji. U njoj, ova prva (Turska), zbog povijesnih okolnosti ima snažan utjecaj na tamošnji muslimanski živalj, dok Srbija, tradicionalno, vuče političke poteze kojima u svom nacionalnom interesu pokušava iskorištavati svoj utjecaj na srpsko i pravoslavno stanovništvo izvan matične zemlje, za koje, ne uvijek i ne svugdje, to i ne završava na pozitivan način (najbolji primjer bila je instrumentalizacija hrvatskih Srba iz Beograda uoči raspada SFRJ, koji su nakon toga, za razliku od, primjerice, Srba u BiH, postali jedina stvarno poražena strana ratnih sukoba 90-ih godina na ovim prostorima).

Ali Beograd je u tim ratovima (u kojima je izgubio puno: od planova sa Srbima u Hrvatskoj preko očuvanja Kosova pa do Crne Gore) ipak uspio napraviti jedan vrlo važan iskorak u ostvarivanju barem dijela svojih proklamiranih strateških ciljeva: osigurao je zaseban nacionalni entitet za Srbe unutar BiH, što mnogi tek sada vide kao dalekovidan potez, čija se važnost možda najbolje ogleda kroz političke scile i haribde kroz koje prolaze bosanskohercegovački Hrvati. Njima je, za razliku od Srba, dodijeljeno “pravo” na suživot s većinskim bošnjačkim narodom unutar Federacije BiH. Onim istim koji baš i nije vičan stvarnim demokratskim načelima, već ih, kako to u Bosni obično biva, shvaća na “bukvalan” način, tj. da onaj tko ima većinu radi što hoće, a manjina uvijek mora slušati, pa makar i Ustav i zakoni govorili drukčije. Današnja BiH je demokratska anomalija bez presedana u globalnim razmjerima. Njezin demokratski ustroj formaliziran je i strukturiran u državnim institucijama, ali ga se sasvim otvoreno krši kada god za to postoji potreba.

Upravo se kroz to vidi razmjer uspjeha Beograda, najprije u uspostavi, a onda i u očuvanju Republike Srpske, neovisno o tome što cijeli svijet dobro zna na koji je način ona stvorena i kolike stotine tisuća nesretnih ljudskih sudbina drugih dvaju naroda – Hrvata i Bošnjaka – doslovno leže u njezinim temeljima ili su “samo” razbacani diljem regije i svijeta. Ali to je već pitanje za glavne silnice europske i međunarodne politike koje su stvari u BiH tako posložile. A ja ću se, dokle god je tako, u svojim analizama njih držati jer predstavljaju političku realnost, neovisno o elementima pravde i pravičnosti, ovih ili onih osjećaja koje pobuđuju itd.

Erdogan i Vučić

U takvim okolnostima, tursko-srpski odnosi itekako tangiraju interese mnogih drugih zemalja i nijedan kontakt njihovih čelnika ili visokih instanci ne može ostati bez odjeka. A jedan od takvih kontakata bio je i prvomajski telefonski razgovor između turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i srpskog predsjednika Aleksandra Vučića. Prema navodima ureda turskog čelnika, dvojica državnika razgovarala su o “suradnji u borbi protiv koronavirusa, bilateralnim odnosima i regionalnim temama”. Zadržao bih se na ovoj izjavi s obzirom na to da ništa drugo nije ni rečeno te pokušao ukazati na to što to sada predstavljaju njihovi bilateralni odnosi u kontekstu “regionalnih tema” i koji su to momenti koji ih određuju.

Prvo, energetika: i jedna i druga zemlja ovisne su o nafti i o plinu te im je itekako bitna realizacija svakog projekta te prirode u koji su i same uključene. A taj je – ruski plinovod Turski tok (kroz njega se Turskoj ruski plin isporučuje od početka ove godine), čiji se drugi krak sada gradi kroz Bugarsku (kroz Srbiju su infrastrukturni radovi za njega već gotovo dovršeni) i namijenjen je primarno za zemlje srednje Europe, ponajprije za Mađarsku. Ali itekako postoji mogućnost da se krak tog plinovoda koji bude prolazio Srbijom odvoji i prema BiH, tj. Republici Srpskoj, a kasnije i tko zna gdje još.

Drugo, status Sandžaka, srpske južne regije gotovo isključivo naseljene muslimanskim stanovništvom, s vrlo izraženim simpatijama prema Turskoj kao svojoj “duhovnoj domovini”, s obzirom na brojne Sandžaklije koji su svojedobno emigrirali u Tursku, gdje danas imaju prilično velik utjecaj (ovdje bih podsjetio kako je srpski predsjednik Vučić u studenome prošle godine otvoreno optužio zapadne tajne službe za obavještajnu “podrivačku djelatnost” u Sandžaku s ciljem “političkih rješenja koja bi razrušila cjelovitost Republike Srbije”. Pritom je rekao kako je riječ o pripadnicima “austrijske, njemačke i bugarske službe”). Sandžaklije, koji su se u međuvremenu “nacionalizirali” kao Bošnjaci, imaju vrlo snažno izražen separatistički osjećaj, a financijski ih dostatno pomaže njihova turska dijaspora koja ih nikada nije zaboravila.

Treba također reći kako su i oni, poput današnjih Bošnjaka u BiH, prije osmanlijskih osvajanja bili slavensko stanovništvo koje je naknadno prihvatilo islam. Sandžaklijski separatisti, osim samoga Sandžaka, u svom programu imaju i priključenje njemu susjednih područja na jugu Srbije i istočne Crne Gore. U takvim okolnostima današnja pozicija službene Ankare za Beograd je vrlo važna, vjerojatno i ključna, a ona, zasad, njemu u značajnom stupnju omogućuje upravljanje tom regijom i sprečavanje daljnjeg jačanja separatističkih težnji, odnosno njihove operacionalizacije prema kosovskom modelu.

I konačno, treći bitan moment je srpska vojna neutralnost, koja Beogradu omogućuje puno lakše manevriranje u sferi vojno-tehničke suradnje i njihovu diversifikaciju  u odnosu na monopol NATO-saveza, čime Beograd jača i svoju političku poziciju. A u tome i Ankara, poput Moskve, itekako vidi svoj interes i svoju šansu. I ne samo da je vidi, ona na tome s Beogradom već aktivno i radi. Evo o čemu je riječ:

Vojni savez

Kada je turski predsjednik Erdogan u listopadu prošle godine boravio u službenom posjetu Srbiji i sudjelovao na drugom zasjedanju Vijeća za suradnju visoke razine Turska – Srbija, položen je “kamen temeljac” i za njihovu vojnu suradnju. O tome svjedoči i činjenica da su dvije zemlje nedavno potpisale sporazum o vojnoj suradnji, koji je u turskom parlamentu potvrđen u veljači ove godine. On toj suradnji daje snažan impuls, koji uključuje produbljivanje međusobnih veza u različitim sferama obrane. Dvije su zemlje istom prigodom potpisale i dva odvojena dokumenta – sporazuma o suradnji u sferi sigurnosti i zajedničkom policijskom patroliranju, koji su omogućili dolazak turskih policijskih službenika u Srbiju s ciljem traženja protivnika turske vlade. Suglasno tom tekstu (o vojnoj suradnji) tj. čl. 4, dvije strane će razmjenjivati međusobno iskustvo, vojne osobe, materijale, opremu, informacije. Također se obvezuju na suradnju u vojnoj industriji, razmjeni podataka vojnih obavještajnih službi, na sudjelovanje u zajedničkim vojnim vježbama, logistici, komunikacijama, cyber-zaštiti, mirovnim snagama, na znanstveno-tehničku suradnju, suradnju u vojnoj medicini i zdravstvu, kartografiji, hidrografiji itd. Taj sporazum predviđa i utvrđivanje uvjeta baratanja tajnim podacima – njihovu prijenosu i korištenju.

Srpski predsjednik Aleksandar Vučić otvoreno je izrazio interes Srbije za nabavu određenih vrsta i tipova turskog naoružanja i vojne tehnike, ali i za “predaju tehnologije i osnivanje zajedničkih tvrtki iz vojnoindustrijskog kompleksa, na koje mi ne samo da imamo pravo kao dvije suverene i nezavisne države”, već je riječ i o “ogromnim mogućnostima” za dvije zemlje “i s gledišta gospodarske koristi” i još više s gledišta “povećanja našeg vojnog potencijala”.

Srbija je aktivno zainteresirana za suradnju s turskim proizvođačem vojne elektronike, tvrtkom Aselsan, tvrtkom Havelsan koja se bavi proizvodnjom vojno-zrakoplovnih komponenti, proizvođačem raketa Roketsan, Turkish Aerospace Industries (TAI), kao i s tvrtkom Baykar Makina za proizvodnju vojnih i civilnih bespilotnih letjelica (dronova).

Izvoz oružja

Iz ovih podataka vidljivo je još nešto: Turska sve aktivnije provodi svoju politiku koja se odnosi na izvoz vlastitog naoružanja, što joj, osim ekonomske koristi, donosi i veći politički utjecaj u zemljama s kojima sklapa takve aranžmane, što, naravno, samo po sebi nije ništa loše ni novo s obzirom na to da na isti način svoje političke interese projiciraju i druge velike zemlje izvoznice naoružanja. Turska to, osim sa Srbijom sada, već otprije čini i na prostoru Sjeverne Afrike i Jugo-zapadne Azije: od Alžira, preko Tunisa, Sudana, Katara, Pakistana i, nedavno, Libije – konkretno jedne strane u tamošnjem sukobu snaga međunarodno priznate libijske vlade u Tripoliju na čelu s premijerom Fayezom Sarrajem. A kako Ankara svoju vojnu suradnju (a de facto Sarrajev spas od vojnog poraza od njemu suprotstavljenih snaga Libijske nacionalne armije (LNA) naplaćuje, dobro je poznato: krajem prošle godine turska je vlada sklopila s Libijom (iako Sarraj de facto nadzire samo glavni grad Tripoli i njemu pripadajuću širu zonu) za sebe vrlo povoljan sporazum o razgraničenju na Sredozemnom moru, čime si želi osigurati pristup tamošnjim bogatim energetskim nalazištima. Neovisno o tome što se tom sporazumu protive ne samo svi važniji regionalni i poneki vanjski igrači, uključujući i Francusku i Sjedinjene Države, već i ostali dio Libije koji je pod vlašću suprotstavljenih političkih snaga na istoku zemlje. Međutim, ako Sarrajeva vlada vojno i politički opstane (a svi su izgledi da hoće jer joj otvoreno pomaže turska vojska), jasno je da međunarodni prosvjedi protiv tog sporazuma u praksi mogu malo toga značiti.

Turska, osim koristi za svoje strateške interese, vojnom suradnjom, poput one s libijskom vladom, jasno demonstrira i svoju odlučnost da, osim svojih, brani i interese svojih partnera “s druge strane zajedničkog stola” tj. da ih neće ostaviti na cjedilu kada zagusti. Ali pritom je jasno kako Ankara, zauzvrat, itekako traži ustupke za svoje interese, što je također legitimno i što rade i svi drugi.

Upravo je o tome riječ kao o onom bitnom kada govorim o tursko-srpskoj suradnji. A tu je važno naglasiti i kako Srbija nije sadašnja Libija niti je Vučić Sarraj. Drugim riječima, Beograd će također gledati na koji način može kroz suradnju s Ankarom što više profitirati i politički, a ne samo gospodarski. Srbima se u tome, povijesno gledano, mora priznati uspjeh i znanje. I pritom je teško vjerovati da će se Beograd u tom smislu ograničiti isključivo na zadržavanje nadzora nad Sandžakom (napokon, jednom ga vrlo lako može izgubiti kako je to bilo i s Kosovom) koji mu je, s obzirom na nacionalnu strukturu stanovništva, ipak puno manje važan od, primjerice, Republike Srpske. A kako su odnosi bosanskih Srba i Bošnjaka sve prije negoli stabilni i snošljivi, uloga Ankare u pokušaju pronalaska rješenja BiH “gordijskog čvora” uopće nije i neće biti zanemariva. A kada Ankara i Beograd zajednički poslože karte, teško je očekivati da će Sarajevo ili Banja Luka okrenuti leđa svojim ključnim sponzorima i ustrajavati na nekim svojim “nepopustljivim” stavovima, neovisno o tome što se Bošnjaci još dobrim dijelom oslanjaju na Washington, a bosanski Srbi na Moskvu. Posebno to vrijedi za ove druge, jer Rusija će prihvatiti sve ono o čemu se Srbija s ostalim igračima u regiji dogovori, uključujući i pitanje Kosova, ali neće dopustiti da se drugi dogovaraju bez Srbije i uvažavanja njezinih interesa.

Otvaranje očiju

U tom smislu i službeni Zagreb mora znati što i kako čini i na koji način misli zaštititi položaj Hrvata u susjednoj državi jer oni, osim Hrvatske, nemaju ni jednog vanjskog zaštitnika, barem ne tako snažnog kao što ga imaju druga dva naroda. Jer za njihov se položaj sigurno previše neće brinuti ni Sarajevo ni Banja Luka. O tome svjedoči i nevjerojatna histerija koja se i s bošnjačke (ne i sa službenog vrha islamske vjerske zajednice koji vrlo dobro zna o čemu je riječ, ali svejedno nedovoljno “otvara oči” svom narodu, zabludjelom zbog sulude bošnjačke politike koja pogrešno misli kako će se baš sada i jednom zauvijek uspjeti obračunati s manjinskim i nezaštićenim hrvatskim narodom, što će se vrlo brzo promijeniti ) i sa srpske strane posljednjih dana podigla protiv Katoličke crkve i kardinala vrhbosanskog Vinka Puljića, kojemu se pokušalo zabraniti služenje mise zadušnice (što je jedna od glavnih zadaća crkve uopće i što nema nikakve veze s bilo kakvim ideologijama) za žrtve poraća i Križnoga puta. Pritom je još veći paradoks u tome da je među tim žrtvama bilo pripadnika svih triju naroda koji danas tvore BiH, a najviše nedužnih civila, uključujući i posve malu djecu. Primjerice, na Križnom je putu stradalo višestruko više muslimanskoga življa nego 1995. godine u Srebrenici, a iz nekoga se (jasno, politikantskog) razloga to ne želi priznati i prihvatiti kao povijesna istina, kao da bi ona mogla negativno utjecati na međusobne odnose triju naroda s obzirom na to da oni gotovo da i ne mogu biti gori). I žali tu i Kura’na i Biblije: jer istina takvim vjernicima očito nije važna!

Hrvatska vlada, uz samo nešto više političke volje, mudrosti i odlučnosti, kao i primarnog gledanja svojih, a tek onda zajedničkih europskih i drugih politika (kako, uostalom, to čine i sve druge članice EU-a), po tom pitanju može i mora puno više učiniti (vjerojatno uskoro i hoće) jer je politička i gospodarska elita konačno postala svjesna kako nestankom BiH Hrvata pod ugrozu dolaze i njihovi interesi. A Hrvatska je, ipak, što se međunarodnih integracija tiče, u puno povoljnijem položaju od BiH, čije političke elite njima više ili manje otvoreno teže, ali su od njih još miljama daleko. A  takvima će i ostati, sve dok ne urede svoje unutarnje odnose na način koji je prihvatljiv za sva tri konstitutivna naroda.