BEZGREŠAN? ISTINA JE IPAK U SREDINI! Šest razloga zbog kojih je Plenković u ovom trenutku najbolji izbor za Hrvatsku!

Za Boga dragoga, pa koji je to jezik, što znači metafora, sintagma, izričaj, poezija iz rječnika V. Majakovskoga i iz dosjetki lingvističke ruske avangarde s početka 20. stoljeća: “horizontalni prioritet koji se prožima kroz komponente”? Kako bi to, primjerice, pokojnici poput F. Tuđmana, V. Gotovca, T. Ladana, bilo tko, preveli na hrvatski? Možda kao: “vodoravna prednost koja se prožima tijekom sastavnica”?

Povratak na vlast

Pogledavši malo unatrag, zahvaljujući površnom pregledu koji je sačinila jedna meni draga novinarka (R. Vuković) jednoga meni nekada dragoga tjednika, stvari su u prethistoriji ukratko stajale ovako: HDZ se na vlast vratio s Tomislavom Karamarkom na čelu na parlamentarnim izborima održanima 8. studenoga 2015. iako je njegov blok zajedno s tri mandata dijaspore ukupno osvojio 59 mandata, jednako kao i SDP-ov savez kad im se pridodaju tri mandata IDS-a. Najveće iznenađenje izbora bio je Most nezavisnih lista predvođen metkovskim gradonačelnikom Božom Petrovom. Sa 19 osvojenih mandata predstavljali su ključnu prevagu za sastavljanje nove vlade.
Politički analitičari, kalkulirajući s mogućnošću da tadašnja predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović imenuje privremenu vladu ako ne dođe do dogovora, isticali su tri bitne točke prijepora – pitanje Karamarkove sudbine ako ne postane premijerom, pitanje manjinske vlade te pitanje izbornog zakona općenito. Već tada, pojedini mediji najavljivali su kako bi se na unutarstranačkim izborima za novog šefa HDZ-a mogao kandidirati Andrej Plenković (uz pomoć Vladimira Šeksa?!) te da će novi program stranke pisati Davor Ivo Stier. Plenković je, doduše, odustao od toga da se tada suprotstavi Karamarku, ali je nekoliko mjeseci poslije, kad je Karamarko podnio ostavku, kao jedini kandidat na izborima došao na čelo HDZ-a.
Tijekom pregovora u studenome i prosincu 2015. došlo je do raskola u Mostu jer su jedni vukli prema HDZ-u, a drugi prema SDP-u, u javnosti se otvoreno nagađalo o ponavljanju izbora, a iz vrha HDZ-a poručivali su da su spremni za nove izbore, ali su izražavali i veliko nezadovoljstvo zbog Mostovih uvjeta, tvrdeći kako im je dosta njihovih ucjena i stalnih novih zahtjeva. Između Karamarka i predsjednice Grabar-Kitarović pukla je ljubav jer mandat za sastavljanje Vlade nije htjela dati relativnom pobjedniku, nego onomu tko joj donese minimalno 76 potpisa, a otkriveno je da ni vođa Mosta Božo Petrov i Karamarko uopće ne razgovaraju, da je šef HDZ-a sve slabiji i da članstvo traži njegov odlazak.
U takvom svjetlu, Most se ipak priklonio HDZ-u, a za premijera iznađen je zec iz šešira, Tihomir Tim Orešković, predstavljan kao čarobnjak koji jedva natuca hrvatski, ali tobože može zemlju izvesti iz totalne krize u koju ju je stromoglavila prethodna Milanovićeva vlada uz svesrdnu pomoć prethodnog predsjednika Ive Josipovića. Političku neizvjesnost pratio je tada i pad kreditnog rejtinga pa se Hrvatska probudila u kategoriji “smeća” no na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, u travnju 2016., Karamarko kao jedini kandidat osvojio je još jedan mandat.

Fast forward

Ubrzo će se, međutim, pokazati kako će ne toj poziciji ostati samo dva mjeseca. Karamarko u skandaloznim okolnostima podnosi iznuđenu ostavku i u srpnju HDZ dobiva novog šefa – Andreja Plenkovića. No, u međuvremenu, još početkom ožujka 2016. otkriveno je da novi ministar vanjskih poslova Miro Kovač planira čistku u diplomaciji, da smjenjuje 17 veleposlanika, a najveći rat između HDZ-a i Mosta vodio se za tajnu službu.
Istodobno je jačao utjecaj Tima Oreškovića, što je za posljedicu imalo veliko nezadovoljstvo u HDZ-u. Odnosi s Karamarkom postajali su sve klimaviji, a Orešković je ušao u sukob s predsjednicom Grabar-Kitarović. Razlog je bila afera Lozančić, koja je trajala mjesecima. Grabar-Kitarović je tadašnjeg ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića optužila da je privatni špijun Zorana Milanovića te je zatražila njegovu smjenu. Nagađalo se tada da je pravi razlog njezina zahtjeva bio u tome što je upala u mjere praćenja zbog kontakata i večere s kontroverznim Zdravkom Mamićem. Za smjenu ravnatelja SOA-e potreban je bio potpis i premijera i predsjednice, a Tim Orešković s tom je odlukom odugovlačio, zbog čega je izazvao bijes Grabar-Kitarović.
No, fast backward & forward, trojna vlast Karamarko, Petrov i Orešković neslavno je propala pa su izvanredni parlamentarni izbori održani u rujnu 2016. te su donijeli rezultate po kojima je ponovno Most imao odlučujuću ulogu, a značajan uspjeh postigao je i zapravo cirkusantski Živi zid. Plenkovićev HDZ nakon tih izbora ulazi u koaliciju s Mostom, dok istodobno novi šef SDP-a umjesto Milanovića postaje blijedi Davor Bernardić. Godinu 2017. Hrvatsku su obilježili lokalni izbori, uobičajeni skandali o proslavama obljetnica (Jasenovac, Bleiburg, Oluja, Vukovar…) te niz sudskih procesa – Branimiru Glavašu, Tomislavu Horvatinčiću, Ivi Sanaderu, Božidaru Kalmeti, Nadanu Vidoševiću, Zdravku Mamiću, a konačno se zahuktala i afera Agrokor:
– “lex Agrokor” je protuustavan – poručivao je tada ustavni stručnjak Branko Smerdel, a Plenkovićev ministar Zdravko Marić zbog Agrokora u kojemu je svojedobno radio postajao je sve veći uteg Plenkovićevoj vladi pa u pitanje dolazi i opstanak suradnje HDZ-a i Mosta. Naime, zbog iskazivanja nepovjerenja Mariću, premijer Plenković na sjednici Vlade pred TV-kamerama iznenada smjenjuje Mostove ministre, a nove saveznike (tada začudno, ali će se kasnije vidjeti da to otkriva smisao njegova modusa operandi) pronalazi u svojim tradicionalnim žestokim protivnicima, tj. u HNS-u Ivana Vrdoljaka koji je i sam do tada uporno ponavljao kako “nikad neće s HDZ-om”.

Najveći pritisak

Ulazak HNS-a u Vladu doveo je do niza turbulencija – i u toj stranci došlo je do rascjepa, a u HDZ-u su se razišli Plenković i Davor Ivo Stier, koji je napustio Vladu. Stier je u HDZ-u počeo sloviti i kao neslužbeni novi vođa “desnoga krila HDZ-a”. Ne miruje ni bivši šef Agrokora Ivica Todorić, koji ulazi u otvoreni rat s Vladom i povjerenikom Antom Ramljakom. Todorić je u međuvremenu otišao u London i počeo pisati blog o Agrokoru, dok se u medijima nagađa je li Hrvatska uopće sposobna suditi bivšem vlasniku Agrokora s obzirom na to da domaće sudstvo nije riješilo nijedan veliki slučaj.
Tako se potkraj 2017. Andrej Plenković našao pod najvećim pritiskom od početka mandata – protivnike je ujedinio, a saveznici su mu polako počeli okretati leđa. Glavno je pitanje bilo ovisi li sad njegova sudbina o sudbini Agrokora, a na djelu je i “hladni rat” između predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića, uglavnom u svjetlu teških pregovora između njih dvoje o mandatima tridesetak diplomata. Slijedom tih dvorskih igara, već početkom 2018. izronio je sukob između vođe ličkog HDZ-a Darka Milinovića i Andreja Plenkovića, odnosno njegova odanog ministra Tomislava Ćorića, koji je s Milinovićem zaratio zbog imenovanja novog ravnatelja Nacionalnog parka Plitvice. Sukob je rezultirao raspuštanjem ogranka, a koji mjesec poslije i Milinovićevim izbacivanjem iz HDZ-a.
U prvim mjesecima 2018. Hrvatsku markiraju i raznorodni ideološki i svjetonazorski prijepori, primjerice, tada Plenković osniva famozno Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću kada je iščarobiran “dogovor” da se (ustaški, ili ne?) pozdrav “Za dom spremni” ipak može javno koristiti, ali samo “u posebnim prigodama” i/ili u “iznimnim situacijama”. Naravno, takvih je čarobiranja bilo još, no sve u svemu, prve dvije godine mandata Andreja Plenkovića obilježili su afera Borg, Istanbulska konvencija, tanka saborska većina, sukob s desnicom i zamjenikom Milijanom Brkićem, ali i s predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović te učestale smjene ministara. U ljeto, hrvatska je reprezentacija postigla golem uspjeh na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, a jesen je donijela i nove probleme za Andreja Plenkovića: mladi, ali gotovo karizmatski vukovarski gradonačelnik Ivan Penava najavio je veliki prosvjed u Vukovaru zbog neprocesuiranja (srpskih) počinitelja ratnih zločina, dok su tzv. politički analitičari smjesta počeli analizirati je li taj prosvjed zapravo bio samo paravan za napad na Plenkovića iznutra.

Jedina bitka

Početkom 2019. otkriveno je da su tobože dvije glavne slabe Plenkovićeve točke neposlušna Lika i još neposlušniji Vukovar, no, svakako, bilo je njih itekako još: primjerice, unutarstranačka oporba Stier – Kovač – Brkić, afera s bivšom ministricom Gabrijelom Žalac, sve lošija pozicija Tomislava Tolušića u Vladi, neprestani prijepori oko Agrokora i njegova sljedništva, afera s bivšim ministrom državne imovine Goranom Marićem i misterijem njegova ljetnikovca vrijedna 3,5 milijuna kuna za koji je on u imovinskoj kartici naveo da vrijedi samo 850 tisuća itd., a već tada se procjenjuje kako bi Stier i Miro Kovač mogli biti protukandidati Plenkoviću na unutarstranačkim izborima. Tako je i bilo, no HDZ-ova Opcija za promjene nije uspjela. Na HDZ-ovim izborima u ožujku 2020. Plenković i njegov tim uvjerljivo su pobijedili.
Već potkraj proljeća 2019. postalo je jasno da će se na predstojećim predsjedničkim izborima jedina prava bitka za Pantovčak voditi između SDP-ova kandidata Zorana Milanovića i HDZ-ove Kolinde Grabar-Kitarović, iako se iz sjene već opako šuljao Miroslav Škoro. “Ako pobijedi Kolinda Grabar-Kitarović”, govorilo se tada, “Plenković može računati na krhki mir, pobijedi li Miroslav Škoro, dobit će žestoki rat, a bude li za predsjednika izabran Zoran Milanović, Plenkovića čeka kohabitacija iz noćne more”. Dogodilo mu se ovo treće, pobijedio je Milanović, a kako se vidi, njihova “tvrda kohabitacija” otpočetka je obilježena, u najmanju ruku, neprimjerenim uličarskim prepucavanjima oko koječega što, ionako, u stvarnosti nema nekih osobitih, poglavito ne stvarnih reperkusija na život hrvatskih građana, osim u mjeri u kojoj obojica takvim cirkusarijama gube ugled, kako vlastiti, tako i društveno-državnički.
Protekla godina 2020., međutim, definitivno je – osobito u svjetlu korone – objelodanila nešto zapravo vrlo nedobro: Andrej Plenković jest se možda riješio nepoželjne “desnice” u HDZ-u, međutim, loše je prošao na svim prethodnim važnim izborima (lokalnim, europskim, predsjedničkim), čak i na zadnjim parlamentarnima, nakon kojih je opet stvorio začuđujuću i nelogičnu koaliciju, ovu s etničkim manjincima, prije svega sa SDSS-om. Drugim riječima, sve četiri godine vladavine Plenkovićeva HDZ-a doista jesu godine izgubljenih mogućih reformi. Prispodobe radi, recimo da on svaku tešku zadanu (šahovsku) situaciju rješava tako da povlači neočekivane poteze, što, međutim, znači tek odugovlačenje igre u namjeri eventualnog ishođenja “pata”, neriješene situacije ili dogovora o neriješenoj situaciji.

Pirovski trijumf

Konkretno, 2020. Plenković ne samo da nije unaprijed organizirao preuređenje izbornog zakona (za koji je prigodom svakih parlamentarnih izbora bjelodana notornost da taj zakon i praksa njegove primjene ne valjaju, da nisu dobri, da su nepravedni, konačno, za život društva gotovo pogubni), nego je čak termin održavanja izbora prilagodio uvjetima pandemijske nesreće zvane Covid-19, baš onako kako je to učinio i Aleksandar Vučić u obližnjoj Srbiji, da bi potom slavio “uvjerljivu pobjedu”, iako mu se pobjeda uglavnom sastoji od pirovskog trijumfa nad Škorinim Domovinskim pokretom te u ciničnoj uživanciji da su crveno-zeleni-anarho-jugo-globalisti ruinirali ionako ruinirani SDP i njihove kojekakve prirepke. Pritom, zakazavši i održavši izbore u doba kad je korona u prvom valu harala (i) Europom, zajedno s otvorenim granicama tijekom ljeta, što je polučio? Pa, polučio je spas svojega HDZ-a i donekle spas turističke sezone (od čega RH uglavnom živi), no vidljivo je kako i jedno i drugo dugoročno proizvodi loše efekte, tzv. učinke.
Kontemplirajući na temu “je li, a ako jest, zašto je Andrej Plenković u ovom trenutku najbolji za Hrvatsku”, naravno, autor se ovoga teksta konzultirao i s nekima od utjecajnih ljudi do čijega mišljenja drži, a jedan od njih (inače urednik u jednome značajnom hrvatskom mediju, podaci poznati redakciji) na pitanje kojih bi pet točaka u pohvalu sad već drugomandatnom hrvatskom premijeru izdvojio, rekao je: – Teško je reći, to je pila naopako. U svakoj od tih pet točaka gdje ga se hvali, na kraju ga treba i dobro pokuditi. Prvo, na primjer, Srbijanci, a i naši Srbi, divljaju jače nego ikada, recimo oko Stepinca, a za to vrijeme Plenković postavlja Borisa Miloševića iz kontroverznoga Pupovčeva SDSS-a za potpredsjednika Vlade. Možda je to, međutim, čak i za pohvalu, u smislu da su Plenković i Hrvatska manekeni Europske unije, koja je u ovoj koroni na neki način profunkcionirala. Plenković za svaki slučaj čeka da mu Bruxelles to dopusti. Jer, bez obzira na to što Srbijanci (posljedično, i Srbi prečani, poput naših) rade, u očima Bruxellesa Plenković je faktor stabilnosti na Balkanu (čak i ako se Hrvati na glavu posade tvrdeći da Hrvatska nije na Balkanu). E, sad, pitanje hoće li Plenković tu “regionalnu” poziciju kapitalizirati, ili Vučić to bolje radi, malo s Rusima, malo s EU-om.

Kasnimo pa stignemo

Drugo, potres u Zagrebu i okolici veliki je, ne samo humanitarni nego i politički problem, no čini se da je ovaj u Petrinji još veći. Jest da se u sanaciji posljedica potresa u svemu kasnilo 10 dana, ali Plenkoviću je cilj da sve globalno funkcionira. U prvih 10 dana su pomogli ljudi, svi su se okomljivali na njegovu vladu, no Plenković je valjda čekao da mu iz Bruxellesa kažu što i kako treba raditi, da će dobiti toliko i toliko milijardi eura pomoći, a nakon tih 10 dana, on će profunkcionirati po europskim pravilima, by the book Hrvatska.
Treće, isto je bilo i s koronom: nama se činilo da kasnimo s mjerama barem nekoliko tjedna, ako ne i koji mjesec, a on je slušao Europu, makar je Europa u Njemačkoj uvela drastične sankcije mjesec dana prije. No tada, u vezi s prvim drastičnim valom korone, Plenković je ipak kako-tako izvukao turističku sezonu.
Četvrto, afera Agrokor, što je svakako više od afere, i njegovo baratanje njome, sad zasad čini se OK, no što to znači dugoročno, ne miriše baš na dobro.
Peto, na kraju, ako je to uopće važno, kako se Plenković ponovno uspio zbližiti s verbalno ratobornim Milanovićem (ako jest?!) također je za pohvalu. No, u svakoj od tih tema ga se do pola može hvaliti, a od pola gadno kritizirati.
Jednako tako, konzultirajući se s nekim usputnim promatračima različita rodnoga i političkog opredjeljenja, na upit o ukupnoj ocjeni Plenkovićeva premijerskoga djelovanja gdje bi kriterij bio javni dojam, autor ovoga teksta dobio je donekle začuđujuće, premda ne i nesmislene, odgovore:
a) Plenković dobro govori francuski
b) Plenković je nekada očito bio lijep amaterski košarkaš
c) Plenković je emocionalni eunuh
d) Plenković opstoji i raste na lojalnosti suradnika
e) Plenković opstoji i raste na eliminaciji svake svoje oporbe na svakoj razini
e) Plenković unaprijed zna tko što misli, on je jedna vrsta proroka, ali jedino pod uvjetom da mu se proročki ispravni zaključci o bilo kome/čemu potvrde iz Bruxellesa.
Na koncu konca ipak visi pitanje “je li, a ako jest, zašto je Andrej Plenković u ovom trenutku najbolji za Hrvatsku”. Gdje se nadaju kriteriji za razgovor o tome.
Naime, koji je ovo trenutak? Pa, recimo da je njegov trenutak zadnjih 4-5 godina, a taj mu povijesni (svjetski, europski, hrvatski, civilizacijski, krizni, pandemijski itd.) trenutak nimalo ne ide na ruku. Utoliko ga se doista dade pohvaliti, on se s tim povijesnim trenutkom fakat nosi bolje nego što bi mnogi drugi (pretenderi) na njegovu mjestu. Međutim, promatrajući demokratski trenutak, tj. njegov odnos kako na unutarstranačkoj (HDZ-ovskoj) razini, tako i na interpartijskoj (međustranačkoj), Plenković definitivno propada u nevesele dosjetke Dantea Alighierija i djela “La divina commedia”. Jer, govoreći konjugacijski, tj. u odnosu na “koga/što”, Plenković jest “bolji” u usporedbi s Bandićem, Milanovićem, Škorom, Grbinom i sličnima.

Je li i zašto

Jer ipak, konačno, odgovor na pitanje “je li, a ako jest, zašto je Andrej Plenković u ovom trenutku najbolji za Hrvatsku”, krije se u analizi onoga što je on uspio (ili nije uspio?) polučiti na razini vanjske politike (europske, američko-ruske pa i kineske, pa i one koja se nekada zvala nesvrstanom, a osobito sa susjedima, ponajprije sa Srbijancima, a osobito s BiH, odnosno, u pogledu nevoljna stanja Hrvata u tom međunarodnom protektoratskom eksperimentu), zatim što je uspio polučiti na razini ekonomsko-gospodarske politike (energetske, poljoprivredno-ribarske, vodoprivredne, građevinske, infrastrukturne…), što je uspio polučiti na razini novčarsko-financijske politike (osim što namjerava ukinuti nacionalnu valutu i uvesti globalistički europski dolar), što je uspio polučiti na – Bože sačuvaj! – razini prava i pravosuđa, što je uspio polučiti na razini znanstveno-obrazovne, a ajme!, posebno kulturne politike, te konačno, što je uspio polučiti na razini sigurnosno-obrambene politike, gdje je Hrvatska šuplja, od zrakoplova preko ilegalnih imigranata do potresa i poplava, da ne nabrajamo.
Doista, pitanje svih pitanja krije se u odgovoru svih odgovora: što je amaterski košarkaš koji tu i tamo zabije neku flambojantnu “tricu”, hrvatski premijer Andrej Plenković, u zadnjih 4-5 godina učinio i postigao na razini hrvatskih nacionalnih interesa?