ĐE SI BRE DEŽULOVIĆU: Komedija apsurda

ZAGREB - U svojoj novoj kolumni u Slobodnoj Bosni Boris Dežulović, koju je nazvao „Ko to tamo peva“ po kultnom filmu Slobodana Šijana, obrazlaže događanja na Trgu Bana Jelačića s dočeka naših nogometaša kao svojevrsni remake tog Šijanovog filma, odnosno kao svojevrsnu alegorijsku inverziju događanja u autobusu iz tog filma kojim su upravljali glumac Pavle Vujisić, kao vlasnik prijevozničke tvrtke „Krstić i sin“ tj. njegov sin Miško, dok je autobus s našim nogometašima Dežulović povjerio autoprijevozničkoj tvrtci “Dalić i sin.“

S obzirom kako kultni film “Ko to tamo peva“ nije nepoznanica velikoj većini Hrvata pa ni mojoj malenkosti, jer sam taj film do sada odgledao barem deset puta u cijelosti, i po mom skromnom sudu taj film je odista kultni i spada među najbolje filmove s prostora bivše SFRJ svih vremena, dok je po mom sudu prvi na toj listi “Skupljači perja“ u režiji Aleksandra Saše Petrovića.

Dežulović u svojoj kolumni navodi kako se bus u vlasništvu tvrtke “Dalić i sin“ vozi s međunarodnog aerodroma u Zagrebu koji je nazvan „duhovito“ dr.Franjo Tuđman kreće na svoj 5 sati i nešto dug put sa skupim internacionalnim zvijezdama hrvatske reprezentacije u blještavo srce svjetske provincije (Zagreb), dok su se u rasklimanom autobusu tvrtke „Krstić i sin“ vozili siromašni provincijski slojevi društva u sjajni veliki svjetski grad (Beograd).

Na putu autobusa u vlasništvu tvrtke “Dalić i sin“ se ukrcava „šlager pjevač“ Marko Perković-Thompson dok se u autobus tvrtke „Krstić i sin“ ukrcava šlager pjevač kojeg glumi pokojni glumac Dragan Nikolić, te tako Visković povezuje dva šlager pjevača u svom zamišljenom scenariju kao dvojicu pjevača koji mogu zabavljati tek glupe, zatucane i neuke ljude a nikada neće postići zavidnu glazbenu karijeru.

U daljnjem nastavku svoje kolumne Dežulović navodi kako je film Slobodana Šijana nastao prije 38 godina (1980), baš u vrijeme kada je kako on navodi “Najveći Sin Naših Naroda i Narodnosti“ a tko bi drugi to bio već Tito napustio ovozemaljski svijet nakon čega je nagoviještena tragedija za te narode i narodnosti koji ga „slave, vole i poštuju“ a ona je rat na prostorima te države.

Sada dolazimo do dijela Dežulovićeve kolumne koji je po meni najinteresantniji jer mi upravo on otvara oči i daje odgovor na pitanja što je to tako problematično, fašističko, ksenofobno, obojeno fašističkom ideologijom u pjesmama M.P.Thompsona da bi on bio sve više napadan od neprijatelja svega hrvatskog i evo vam odgovora:

Dežulović navodi kako je Thompson zajedno s nogometašima Hrvatske na bini zapjevao stihove Gena kamenih: ““Loša bila 1945.!? (u nastavku „rasula nas preko svijeta“).“Pa sunce li vam balavo”, rekao bi čiča Aleksa iz filma Ko to tamo peva“, od 23 nogometaša Hrvatske samo dvojica igraju u HNL, a dok njih 21 igraju i zarađuju kruh diljem svijeta a kukaju i leleču kako ih je tragična 1945 rasula preko svijeta?????

Znači Dežulović je premda nesvjesno pisca ovih redaka kao i stotine tisuća Hrvata diljem svijeta tom izjavom uvjerio u nešto što domoljubni Hrvati nisu mogli znati ali su naslućivali. Naime u toj rečenici “Loša bila 1945, rasula nas preko svijeta“ leže temeljni razlozi napada na M.P.Thompsona, na hrvatski narod i sve njegove vjerske, nacionalne, kulturne i tradicijske vrednote od protivnika hrvatske samostalnosti u zemlji i inozemstvu. Hrvatski narod je u toj rečenici prepoznao sebe ali i protivnike hrvatske samostalnosti jer odista završetkom 1945. godine hrvatski narod je dolskom tih tzv. “pobjednika“ bio osuđen na uništenje na svim poljima svog bivstovanja. Dogodio se Bleiburg, dogodila su se mnoga ubojstva nakon 1945. naših svećenika, časnih sestara, intelektualaca, studenata, đaka, radnika, seljaka, odnosno svih onih koji se nisu složili s tim tzv. “pobjednicima“ iz 1945. koji su na tzv. “bijelim konjima“ ujahali i u bijeli Zagreb. Sve one koji su imali i najmanji znak sumnje da su surađivali s tim tzv. “silama osovine“ bili su ubijeni, osuđivani i po kratkom postupku likvidirani, zatvarani, mučeni, proganjani po svim osnovama, nisu mogli dobiti posao niti u jednoj državnoj ustanovi, dok su radnici i seljaci bili osuđeni na šutnju, a da ne nabrajamo koliko ih je ubijeno u inozemstvu po nalogu tog „Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti, Tita“.

Svi smo bili osuđeni na šutnju jer nitko nikada nije smio nešto loše reći o koljačima, partizanima, komunistima, jer su oni bili tzv. “pobjednici“ a svi ostali gubitnici, i gdje je svih ovih 73 godine hrvatskom narodu namatana kolektivna odgovornost fašista-ustaša u zemlji i inozemstvu i s time se moralo računati. S time se moralo živjeti, pa čak i u vrijeme demokratskih promjena u RH i BiH, jer je svaka inicijativa za otkrivanje istine o zločinima tih tzv. “pobjednika“ pod komandnom palicom tog tzv. “Najvećeg Sina Naših Naroda i Narodnosti“ unaprijed bila osuđena na neuspjeh jer sve konce u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti i u demokratskim promjenama su preuzeli u svoje ruke pravni i svekoliko drugi sljedbenici tog zločinačkog komunističkog sustava, i to na lak i jednostavno perfidan način: Samo su preodjenuli svoje odore sa zvijezdom petokrakom u one sa šahovnicama, a hrvatski narod u svojoj naivnosti i dobroti im je to dopustio i sada plaća cijenu svoje dobrote i naivnosti.

U takvim okolnostima velik broj Hrvata je morao napustiti svoja vjekovna ognjišta jer su višečlane obitelji morale živjeti a netko je morao hraniti gladna usta. I stoga su naši očevi odlazili vani trbuhom za kruhom o čemu pjeva M.P.Thompson u svojim Genima kamenim:“Loša bila 1945, rasula nas preko svijeta.“ A odista je ta 1945. godina bila pogubna za hrvatski narod i M.P.Thompson ništa nije slagao već je samo izrekao jednu povijesnu istinu o kojoj se ne smije pjevati evo već 73 godine a on se drznuo pjevati. Drznuli su se to pjevati i izbornik Dalić sa svojim nogometašima na Trgu bana Jelačića zajedno sa stotinama tisuća euforičnih i razdraganih Hrvata koji nisu zaboravili tu lošu 1945. godinu. Godinu u kojoj je hrvatski narod trebao nestati, odnosno postati nitko i ništa. Jedna bezlična, bezimena i nevidljiva jedinka na zemaljskoj kugli. Jedinka u scenariju sotone i njenih slugu čiju riječ zagovara i o kojoj progovara jedan od sotoninih slugu Boris Dežulović a on nije usamljen u tim nastojanjima. Ima njih još koji progovaraju kao i on, od kojih treba izdvojiti tri bezimene, nevažne i periferne hrvatske glumice filmskih šlagera, sapunica za sitne duše, koje više nitko i ne gleda niti o njima vodi računa jer su svoju dušu davno prodale vragu svome: Nataša Janjić, Jelena Veljača i Lana Barić.

Dežulović se kako mu tekst kolumne odmiče kraju sve brže dolazi do klimaksa svojih razmišljanja jer svi znaju kako se autobus s provincijskim stanovnicima Srbije približava Beogradu u kojem je već nastao rat, kaos u kojemu pogibaju svi iz autobusa osim ona dva ciganina koji se iz pogođenog autobusa izvlače i pjevaju „Sviće zora“ koju su hrvatski domoljubi za vrijeme Domovinskog rata pretvorili u pjesmu „Pašće bomba na Beograd, Beograda neće biti.“

U toj zamišljenoj Dežulovićevoj komediji apsurda dolaskom nogometaša Hrvatske sa izbornikom Dalićem i pjevačem M.P.Thompsonom na binu ispred 300 000 Hrvata u deliriju „pogibaju“ svi. Nogometaši, izbornik, Thompson pa čak i svih onih 550 000 Hrvata grada Zagreba s dočeka kao nekoliko milijuna Hrvata diljem svijeta. Pogibaju jer su svi jednako krivi. Krivi jer su se upravo na bini Trga Bana Jelačića drznuli pokakati i popišati na tu „lošu 1945“ i sve što je iz nje poteklo u potocima. A iz nje su potekle rijeke krvi , suza i znoja koje su Hrvate rasule diljem svijeta, a iz kojih rijeka je nastalo more u crvenim bojama šahovnice. Boje koje su u samo jedan dan omotale cijelu zemaljsku kuglu pa ona sada izgleda, pa taman na jedan dan, na nekoliko dana ljepše, pravednije i čestitije nego je ikada izgledala od te loše 1945.

A po scenariju Borisa Dežulovića i njemu sličnih da je kojim slučajem ostvaren pakleni naum protivnika hrvatske samostalnosti pa spriječen ulazak u autobus M.P.Thompsona kao i izlazak na binu Trga Bana Jelačića opet bi pobijedila ta „loša 1945“ i opet bi se slavili cigani, četnici, partizani, odnosno svi oni koji misle drugačije, od ovih „zadojenih“ mržnjom i ksenofobijom prema svima onima koji ne pripadaju razdraganim stotinama tisuća Hrvata koji slave Boga, vjeru, domovinu, obitelj, Marka Perkovića Thompsona, tradiciju koja je održala hrvatski narod na životu tisućljećima, i koji misle kako su oni, ta šaka jada jednakopravniji od milijuna Hrvata diljem svijeta jer imaju novac, pozicije, sredstava priopćavanja, kao i vlast u zakonodavnim i izvršnim organima RH.

Kako se oni koji su direktne sotonine sluge mogu nositi i hrvati s Bogom i njegovim zakonima. Pa zar ih doček našim nogometašima u Zagrebu nije upravo uvjerio u suprotno i dao im jedan od najtežih udaraca od kojeg će se teško oporaviti prije onog konačnog udarca odozgo, a koji će uskoro doći?

Na ogromnu žalost neprijatelja hrvatske suverenosti koja sve više poprima razmjere jedne od najvećih suvremenih tragedija nije se dogodilo da se na trgu bana Jelačića slave neke protubožje, i protukršćanske vrijednosti koje hrvatski narod ne želi niti je ikada želio po uzoru na uništeni autobus iz filma „Ko to tamo peva“, već naprotiv na trgu Bana Jelačića se slavio Bog i svi oni darovi koje je on namijenio onima koji slijede Njega i Njegove zakone.

Kako ne bih zaboravio napomenuti premda se Dežulović trudio u svojoj elgorijskoj inverziji izjednačiti sudbine likova iz dva autobusa nije u mnogo toga uspio jer Marko Perković Thompson nikada nije bio šlager pjevač, pjevač slatkorječivih nota poput onog lika iz filma „Ko to tamo peva“ jer onaj odista „peva“ šlagerske pjesme a Thompson ne. On pjeva o najdubljim i najskrivenijim osjećajima svog katoličkog hrvatskog naroda. O osjećajima koji nisu smjeli izići vani jer im je netko to 73 godine branio. A svatko onaj tko bi se drznuo pustiti te osjećaje vani bio je po starom običaju tih krvoloka iz loše 1945. godine unaprijed bez suđenja okrivljen, stigmatiziran, osuđen, samo što sada nije zgodno biti likvidiran po kratkom postupku, ali diskreditiran i omalovažen svakako.

Isto tako potpuno je pogrešna paralela koju Dežulović vuče između pogibije putnika autobusa iz filma „Ko to tamo peva“ i putnika iz autobusa u kojemu su bili hrvatski nogometaši, izbornik Zlatko Dalić jer njihovim dolaskom na trg Bana Jelačića ne samo da nitko ne pogiba već se naprotiv rađaju novi ljudi. Novo jedinstvo i nova nada hrvatskog naroda. Rađaju se neka nova jutra koja bude hrvatski narod s osmjesima a ne s grčom na licima koja im je u nasljedstvo ostavila ta loša 1945. o kojoj Dežulović piše u svojoj kolumni. I konačno hvala Dežuloviću i takvima kao on koji su se razmilili kao gljive poslije kiše te na sve načine blate M.P.Thompsona i sve one koji ga slave. Hvala im na tome jer su nam svima otvorili oči ukazavši nam zbog čega je nastao toliki jaz između onih koji poštuju svaki stih pjesama M.P.Thompsona i onih koji ga napadaju. Između onih koji čekaju u autobusu svog junaka, svoju nacionalnu himnu i onih koji tog junaka i našu himnu svakim danom pokušavaju ubiti ali bezuspješno.