DRAŽEN PEHAR: Foreign affairs, Timothy Less u našim medijima, i ‘oluja u šoljici čaja’

SARAJEVO - Timothy Less pokrenuo je nešto nove bure oko pitanja daljnjeg opstanka BiH; i kao što je uobičajeno, veliki dio bh javnosti, uglavnom bošnjačke (i „Sarajevo-centrične“), uznemirio se zbog članka kojeg je pročitalo vjerojatno najviše 1% komentatora.

U BiH mnogi se uznemiruju zbog radova objavljenih u jednom stranom časopisu. Međutim, iste te dušebrižnike i metafizičke obožavatelje Bosne apsolutno ne brine što im o ovoj quasi-državici misli najmanje 50% Hrvata i Srba, a i značajan broj obrazovanih i politički svjesnih Bošnjaka. Zato javne reakcije smatram uglavnom najvećim dijelom hinjenim; one su formulirane kako bi zadovoljile taštinu nekolicine znanstvenika, analitičara, i novinara koji se smatraju pozvanima komentirati o navodno ‘ozbiljno uznemirujućem (dapače, skandaloznom) članku.’

Neke od najglupljih komentara čuo sam od svojih tako-zvanih ‘akademskih kolega.’ No, kao što je i uobičajeno, oko ovoga članka neće se razviti nikakva zdrava, posebno ne za BiH korisna, rasprava. Članak će samo poslužiti tome da poznati komentatori, uključujući mnogobrojne ‘znanstvenike’ i ‘eksperte’, ponove svoje manje-više poznate, i dosadne i beskorisne, teze o Bosni i Hercegovini. Koliko vidim, Veleposlanstvo UK već je iskoristilo priliku da osudi i autora članka i ponovi svoju predanost teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, te da zaključi kako ‘daljnjeg prekrajanja granica na Balkanu neće biti.’ Identičan je karakter i svih znanstveno-analitičkih komentara na Lessov ogled.

Dvije je stvari važno odmah uzeti u obzir. Prvo, Foreign Affairs (FA) samo je časopis, zajedno sa Foreign Policy jedan od dva (ne posve) stručna časopisa iz oblasti analize međunarodnih odnosa i politika koji se u SAD mogu pohvaliti nekom vrstom utjecaja na javno mnjenje i mnjenje samih kreatora američke vanjske politike. Postoji mala, ali bitna razlika. ‘Foreign policy’ u nekoj je mjeri skloniji idealizmu i alternativnim, teorijski inovativnijim, pristupima i temama (iako mi je ostao u pamćenju relativno recentan, ali katastrofalan članak što ga je o BiH objavio James Lyon u Foreign Policy u listopadu 2015). FA vrlo je praktičan i uglavnom sklon jednostavnim tekstovima sa vrlo jednoznačnim političko-praktičkim prijedlozima. I istina je da potonjim dominiraju zastupnici realizma i Real-politike. Uglavnom, oba sam časopisa prestao odavno čitati jer, u prosjeku, nisam u njima našao dovoljno sofisticirane akademske argumentacije. Na stranu činjenica da člancima objavljenima u FA uglavnom manjka onaj ‘retorički okvir’ kojeg često vezujemo uz pojam akademskog, ili znanstveno meritornog, časopisa (fusnote, reference na rad kolega, jasan teorijski okvir, teorijska sofisticiranost). Naravno, neovisno o tome, mnogi akademski uspjeli znanstvenici nisu se uspjeli oduprijeti ‘šarmu’ FA zbog ugleda i političkog utjecaja.

Ništa od ovoga ne znači da je članak Timothy Lessa loš ili neuvjerljiv. To naprosto znači jednu činjenicu: iz objektivnog kuta, činjenica da je članak objavljen u FA ne znači ama baš ništa.

Drugo, smatram da je većina komentatora promašila sa interpretacijom članka. Ne vjerujem da je toliko bitno to što Less zagovara podijelu i nestanak Bosne i Hercegovine, ili stvaranje npr. Velike Albanije. Smatram da je mnogo bitnije to što on smatra da taj proces treba biti kontroliran od strane ‘međunarodne zajednice’, preciznije, od takozvane ‘euro-atlantske zajednice’ pod vodstvom SAD; i drugo, smatram da je važna ideološka teza članka, o važnim ograničenjima multietničnosti i multikulturalnosti (Iako, osobno se izrazito suprotstavljam tezi da u BiH imamo posla sa stvarnom multietničnošću na bilo kojoj razini, posebno ne na pravno-političkoj).

No, za bosansko-hercegovačku javnost, dvije su stvari vjerojatno najvažnije.

U BiH, svi su za podijelu, ali…..

Ne znam koliko je bošnjačkih intelektualaca to do sada shvatilo, ali Izetbegovićev rat protiv podijele BiH zapravo je jasno služio svrsi podijele BiH. Naravno, ako su ‘oni’ za podijelu, mi ćemo biti ‘protiv podijele.’ ‘Naša’ politika mora biti suprotstavljena ‘njihovoj.’ Drugo, čim je i bošnjački politički establišment odlučio prihvatiti stanje rata, odnosno, rat kao sredstvo postizanja političkih ciljeva, podijela je bila najvažnija i najjasnija posljedica. Čovjek koji ratuje protiv podijele doprinosi podijeli u istoj mjeri kao i onaj koji ratuje za podijelu. Problem je, naime, u ratu, a ne u deklarativnoj retorici, odnosno, ‘moraliziranju’ koje nas, kao ratnu stranu, čini, u našim očima, moralno savršenijima od naših ‘neprijatelja.’

Srbi u BiH također su imali svoj cilj, i on je za njih bio i moralan i pravedan u istome stupnju u kojem je to bio slučaj sa bošnjačko-muslimanskim ciljevima (u očima potonjih, naravno): oni su branili srpske zemlje od pokušaja „muslimana-poturica“ da ih preuzmu (kako bi se spriječilo ponavljanje povijesti). Dakle, sve je ovo vrlo jednostavna stvar. Ne možete ratovati, a onda očekivati da će vas neprijatelji prigrliti i iskreno pristati na ustavni aranžman u kojemu za njihovu političku autonomiju nema nikakvog mjesta.

Da je Izetbegović zapravo svjestan ovakve situacije, postalo je jasno vrlo rano. Mnoge njegove izjave posebice iz 1993. jasno indiciraju da je on prestao moralizirati, odnosno, da je svjestan činjenice da se oružani sukob u BiH naprosto svodi na rat oko kontrole što većega dijela teritorije. I ništa više. Sve ostalo predstavlja neuvjerljivu i providnu moralizaciju, odnosno, kozmetiku za zadovoljenje vlastite taštine ili pumpanje šupljega ega.

Prisjetimo se da je u rujnu 1993. Izetbegović zapravo bio za usvajanje sporazuma o Uniji Tri Republike, tako-zvani, Owen-Stoltenbergov plan. Plan je propao na dva tehnička detalja: pitanje statusa Neuma, odnosno izlaska na more, i pitanje malog BiH-teritorija u sjeverozapadnoj Bosni. Prema svemu što znamo, odnosno, prema jasnim i validnim dokumentima, odustajanje od dotičnog sporazuma tražili su (i na koncu dobili od Izetbegovića) Amerikanci zbog svojih interesa. Budući da sam te interese opisao na drugome mjestu, ovdje ne želim podrobnije se baviti tim pitanjem.

Ono što je zanimljivo jest sljedeće: i Owen-Stoltenbergov plan otvara široka vrata ulozi međunarodne zajednice u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini; primjerice, BiH „Sud za ljudska prava,“ prema odredbama tog plana, ispunjen je uglavnom stranim sudcima, a plan također predviđa međunarodnu Misiju za nadzor nad poštivanjem ljudskih prava (dakle, OHR u nekome obliku). Zanimljivo je i to da čak i prvi nacrt mirovnog sporazuma za BiH, Kutiljerov, tako-zvani „Lisabonski nacrt,“ predviđao je nazočnost stranih sudaca u Ustavnome sudu BiH (što je, kao važan aspekt nacrta sporazuma, izvrsno uočio Nenad Kecmanović koji je o tome govorio na jednoj od sjednica Predsjedništva BiH u ožujku 1992., pred izbijanje rata.)

Dakle, za BiH-strane, odnosno, različite etničko-kulturalne skupine, vrag je u detaljima. Sve su strane, zapravo, za podijelu jer sve se upravo tako ponašaju: Bošnjaci su za visokog predstavnika, Srbi su protiv, Hrvati ovisno o trenutnim okolnostima; naravno, Bošnjaci su protiv RS, Hrvati su također protiv, ali mnogi nisu; to znači da su Bošnjaci u načelu protiv Daytona, ali, ujedno su za američku interpretaciju Daytona jer im je ona do sada išla ne ruku; dakle, BiH je, u političkome smislu, izrazito podijeljena, antagonistična, i stoga nemoguća i načelno nefukcionalna država; dakle, mi smo iznutra podijeljeni, po svim načelnim stavovima, i otuda i osjećaj zemljopisne distance (naravno, zar trebamo naglašavati da su vehabijske zajednice moguće samo na jednome dijelu teritorije Federacije BIH?).

No, vrag je u detaljima: različiti narodi na različite forme podijele, u specifičnim kontekstima, reagiraju na različite načine jer ih smatraju u bitno različitome smislu pogodnima za sebe, svoje interese i svoje aspiracije. Izetbegović jest prihvatio Dayton, zvanično i formalno, dakle, daytonsku vrstu podijele, ali, pitanje te vrste podijele izrazito je kompleksno. Primjerice, (fiktivna) RS koja bi imala samostalnu ustavnu nadležnost samo u oblasti ‘poljoprivrede’ nešto je bitno različito od RS iz godine 1996., a također i od današnje RS. Gledate li na današnje entitete u BiH kao (barem u nekom nategnutom smislu) ‘multietničke’, onda je to bitno različito od podijele prema kojoj je srpski narod ustavni tvorac RS, a hrvatski i bošnjački narodi su tvorci Federacije BiH.

Dakle, trebamo biti iskreni jedni s drugima. Prestanimo se igrati idejom da je jedna strana važnija od drugih, ili ima veća prava od drugih, zbog tobožnjeg savršenstva svojih moralnih uvjerenja. Ovdje ću podsjetiti čitatelje na jednu Izetbegovićevu izjavu o Daytonu, koja jasno indicira (krivi) smjer u kojem će ići implementacija tog sporazuma: „Mi smo zaključili mir u Daytonu. Za sada je to više odsustvo rata nego pravi mir. Dayton je kompromis, a kompromisi nisu pravda.“ (Olimpijski stadion Gelsenkirchen, 24.08. 1996) Naravno da kompromis nije pravda za one koji misle da su savršeniji od drugih, ali kako uopće društveno živjeti bez kompromisa? I zašto je vodeća bošnjačka politika u BiH danas u tolikoj mjeri zatrovana idejom ‘pravednika-žrtve koja se, jer je fundamentalni narod, neće i ne može prilagoditi drugima’?

Za aktere u BiH, važno je da oni budu subjekti, a ne objekti, procesa

Rat u BiH, od samoga početka, strogo je kontroliran i nadziran. U kauzalnome smislu, vanjski su akteri (uključujući velike sile, i naravno švercere oružja) odgovorni za, otprilike, 70% ključnih događaja. Izetbegovićevo odustajanje od Lisabonskog sporazuma, kao i njegovo odustajanje od Owen-Stoltenbergovog plana, pod izravnim je utjecajem SADa. Istovremeno, narav se mirovnih prijedloga, u ustavnome smislu, u bitnome nije mijenjala. Mala je, skoro beznačajna razlika, u smislu da predlaže federalizaciju kao načelo organizacije države, između Lisabonskog nacrta iz veljače 1992. i Daytonskog mirovnog sporazuma. Mjereno tim mjerilom, netko je ne samo od Izetbegovića, nego i od svih naroda BIH, napravio velike budale tijekom razdoblja od najmanje 3.5 godine.

Stoga se ne slažem sa Lessovom idejom da neki izvanjski akter, on predlaže SAD, kontrolira proces razdruživanja BiH. Mislim da je od izuzetne važnosti da se narodi BiH prvo posve oslobode ideje da Visoki predstavnik donosi neko dobro BiH; i drugo, da u procesu razdvajanja nastupe kao subjekti samoga procesa, odnosno, kao jedini i posve autonomni akteri tog procesa. To je važno jer mirovna će ‘separacija’, o kojoj govori Less, značiti istinski mir i mirovni proces jedino ukoliko bude proizlazila iz iskrenih, dubokih uvjerenja samih strana, i naravno ukoliko same strane budu u potpunosti kontrolirale proces svog međusobnog usklađivanja razlika tijekom implementacije sporazuma. Nazočnost izvanjskih ‘šaptača’ narode je BiH do sada skupo koštala, pogotovo tijekom procesa prividne implementacije Daytonskog mirovnog okvira.

Međutim, premda je riječ o izuzetno važnom aspektu, šanse su u tome smislu za narode BiH posebno male. Opasnosti i prepreke za ovaj aspekt počivaju na činjenici da su pojedinačni narodi u BiH iznutra duboko podijeljeni. Stoga, postoji realna šansa da bi entiteti, koji bi nastali separacijom, zapravo politički i pravno implodirali. Jedno vrijeme rata i poraća bilo bi zamijenjeno drugim; građanski rat između naroda bio bi, nakon jednog razdoblja post-Daytonskog primirja, zamijenjen građanskim ratom unutar naroda. U tome smislu, možda je još uvijek prerano govoriti o bilo kakvom tipu rješenja bosansko-hercegovačkog problema, ne samo onome kojeg zagovara Less. No, sveukupno, poznajući narode BiH, relativno kompleksan i sofisticiran mirovni sporazum kakav smo potpisali u Daytonu nije za nas. Za nas su definitivno jednostavnije i jednoznačnije forme.