KOMENTAR DANA: Izbore je izgubio Plenković, ostane li na čelu HDZ-a izgubit će i parlamentarne!

Autor: Velimir Bujanec (FB) / Dnevno.ba

ZAGREB - Namjerno sam čekao da se stvari slegnu i sada hladne glave, što baš i nije moja karakteristika, komentiram rezultat predsjedničkih izbora. Svi su, već od izborne noći, postavljali pitanje – tko je kriv? Plenković je odmah optužio Miroslava Škoru i njegove birače. Njonjo je rekao da je Kolinda vodila “previše desnu kampanju“. Rojs je optužio Vasu, a Vaso pojedince iz vrha HDZ-a. Kovač je opleo po Plenkiju, Stier je rekao nešto slično, Karamarko pametno šuti i čeka... Već iz opisanog, možemo jasno vidjeti da je Kolinda izgubila najviše zato jer se približila Plenkoviću, protiv kojeg svi u HDZ-u rovare. Samo su naivni mogli vjerovati da s lažnom potporom trenutačnog vrha HDZ-a Kolinda Grabar-Kitarović može dobiti izbore.

Milanović? Smiješni su svi oni koji se usude mojoj malenkosti predbacivati bilo što u svezi njega. Podsjetit ću još samo jedanput: Milanovićev ministar Ostoja Ranković hapsio je mene, a ne one koji su ovih dana po FaceBooku “hrabro“ lajali i unezvjereno tražili “krivce“, zaboravljajući da crni labudovi čuvaju trula jaja na bivšem Trgu hrvatskih velikana. Ostoji sam isplatio 56.000 kuna odštete za istinu o Darku Pajičiću, koju sam prvi objavio. Za to sam dobio jedno veliko “hvala“ od onih, od kojih sam to najmanje očekivao, a koje sam bezuvjetno promovirao, unatoč spoznaji da petljaju s Plenkovićem i da bi nas na kraju mogli razočarati.

Prema Škori su takvi bili radikalniji nego prema Milanoviću, čime su pokazali da im je fotelja i partija ipak važnija od političke korektnosti i prijatelja. Još i danas se vučem po sudovima zbog Gorana Radmana i bitki koje sam vodio protiv Josipovića i Milanovića, a plodove njihova rušenja tijekom proteklih pet godina uživali su uglavnom oni koji su cijelo vrijeme sjedili na dvije stolice i brzo se prešaltali Plenkovićevom HDZ-u. Samo naivci mogu vjerovati “nezavisnim“ komentatorima koji su uz dobre prisavske honorare, preživjeli i Josipovića i Kolindu, a preživjet će i Milanovića. Bujica se ne financira od RTV pristojbe, niti dobivam novac od državnih poduzeća i firmi povezanih s HDZ-om ili SDP-om. I zato mogu biti svoj, bez obzira što netko mislio o meni. Ipak je najveća vrijednost kada možeš mirno zaspati i bližnjima pogledati u lice, bez mučnine u trbuhu i ponosno uzdignuta čela.

Činjenica je da sam prije pet godina bezuvjetno podržavao Kolindu. I opet bih ponovio isto, jer je tada jedino ona mogla srušiti Ivu Josipovića. Međutim, ove izbore ona jednostavno nije mogla dobiti. Niti uz moju pomoć, iako su mi neki njezini savjetnici napisali drukčije. Kolikim je diletantima bila okružena, najbolje govori podatak da ni drugu režiju sa Šešeljem nisu znali izvesti kako treba. Pa su link s njegovom “potporom“ Milanoviću preuzeli iz srbijanskih medija i distribuirali ga tek na dan izbora. Htio to netko priznati ili ne, prije pet godina sam za Kolindu odigrao na mnogo efektniji način. Radio sam to sa srcem, a ovi sada to su radili s mržnjom i za novac. A mržnja kao loš pokretač nije billa usmjerena prema Milanoviću, nego prema Škori.

Mnogi su me pitali, što se to dogodilo između mene i Kolinde? Dogodio se posjet Vučića Zagrebu i točka preko koje nisam mogao prijeći. Izbacimo li sve druge razloge, ostaje makar onaj osobni. Kako bih mogao pogledati u oči vukovarskom dijelu moje obitelji, mojoj supruzi i puncu čija su dva brata poginula junački, u Gradu heroja? Da podupirem Kolindu nakon što je dala ruku Vučiću? Nikako! Otišla je kod Pupovca i govorila da je ulazak Srbije u Europsku uniju “hrvatski nacionalni interes“. Užas! Otišla je na noge Porfiriju koji je pjevao popu Đujiću. Sramotno! Sjedio sam s gospođom i osobno mi je diktirala tekst protiv Joška Pare, tvrdila kako je u Americi pronevjerio pola milijuna dolara.

Nedugo nakon toga, dala mu je vjerodajnice za Bruxelles. Jer joj je tako naložio Andrej Plenković. Ima li ijedno dijete hrvatskih branitelja sa završenom visokom školom i znanjem jezika koje je tijekom mandata Kolinde Grabar-Kitarović imenovano na neku važnu poziciju u hrvatskoj diplomaciji? Nema. Ima li ijedno iseljeničko dijete s kojim se računa u našoj diplomaciji, kada se već toliko kunu u naše iseljeništvo? Nema. Kad smo već kod branitelja, je li ijedan pomilovan u zadnjih pet godina? Nije! Ali zato jesu neki tajkuni, a znamo i kako su to zaslužili, možda i platili… I ono najlicemjernije – je li gospođa bila za Istanbulsku konvenciju. Jest, čak i na sučeljavanjima. Jel’ se jasno izjasnila protiv Marakeša? Nije. Nosila je križ oko vrata i govorila kako treba poštivati odluku suda o tome da parovi istog spola mogu usvajati djecu. Je li to moj svjetonazor? Nije. I kada bih sve ovo, ali i još mnogo toga, zanemario – ipak ostaje najveća Kolindina pogreška, nakon koje joj nitko više nije mogao pomoći; je li nakon kritičkih tonova na račun Plenkovićeve Vlade koju smo svi podržavali na kraju otišla i poklonila se odnarođenom premijeru? Jest. Tko ju je tako savjetovao? Mate Granić? Možda.

I onda kampanja… Užasno prljavo i pokvareno. Punih šest mjeseci upravo iz Kolindina Stožera i laboratorija na bivšem Trgu hrvatskih velikana pljuvanje – samo i jedino po Miroslavu Škoru, njegovoj supruzi, obitelji i najbližim suradnicima. Moram priznati da je u Kolindinom okruženju bilo i onih koji su bili relativno normalni i upozoravali one druge; nemojte ljudi, stvari će otići predaleko, doći će drugi krug i bez obzira tko u njega uđe, samo će Milanović profitirati. Šest mjeseci teška artiljerija nije bila usmjerena prema Zoranu Milanoviću, nego prema Miroslavu Škori. Osobno, navikao sam na tešku artiljeriju, ali najviše su me živcirale praćke. To je bilo doista drsko. Kolindini plaćenici s praćkama u rukama ubadali su me poput dosadnih komaraca. A ja nisam uzimao sprej da ih pošpricam. Strpljivo sam čekao da vani dođe minus – i da pokrepaju sami od sebe.

Došao je i taj drugi krug. Zaogrnuli su se hrvatskom zastavom, proglasili monopolistima domoljublja i strašili nas Milanovićem. Dobro ja znam tko je Zoran Milanović, što sam sve s njim prošao i što nas sve čeka, ali znam i tko su oni koji misle da imaju bjanko zadužnice na naše glasove. Dečki, možemo igrati nogomet, laktariti se, uklizavati jedni drugima… A poslije nogometa – pijemo pivo. No, ako netko uleti na teren s bejzbol palicama i počne tući pojedince iz naše ekipe, nema piva poslije tekme. Ne možete se ponašati kao da se ništa nije dogodilo.

Čime su se sve služili, možda i objavim jednoga dana, ali to je sad ionako nebitno… Koliko su uvjerljivi bili, najbolje govori njihov rezultat. A koliko su vjerovali u svoju kandidatkinju i koliko drže do nje osobno, svjedoči snimka iz Stožera – nakon što su pobrstili gratis delicije, u roku petnaest minuta svi su pobjegli u svoje rupe. Sa Škorom nije bilo tako. Ljudi koji su vjerovali i vjeruju još uvijek u njega, ostali su uz Miru do sitnih sati, pjevalo se i veselilo jer 465.000 glasova nije mala stvar. Kako je uopće Kolinda mogla dobiti izbore, kada su najveći medijski pljuvači njezinog “sukandidata“ osobe od kojih je neke nisu čak niti podržavale prije pet godina?! Jedan od njih honorar za svoju kolumnu prima od Kolindine prijateljice, vlasnice velikog medijskog koncerna i služi kao smokvin list, pišući kolumnu u dalmatinskim novinama, koje uređuju radikalni ljevičari. I njemu bi narod trebao vjerovati? Drugi pljuvači svoj su posao odrađivali hladno, za novac. A bilo je i onih naivnih koji stvarno vjeruju da je Kolinda mogla dobiti Milanovića. Njima najmanje zamjeram, a neki od njih su mi se već javili i rekli da su trebali podržati Škoru i da bi sada imali pravog predsjednika.

Dan nakon izbora mnogi su me prozivali. A ja sam jednostavno otišao u Veneciju i promatrao s minimalne distance sav taj cirkus. Pričekao sam nekoliko dana da ljudi sami vide kako je onima koji djeluju iz pozadine posve svejedno je li na Pantovčaku Kolinda ili Milanović. Već u izbornoj noći Kolinda je Milanoviću čestitala dva ili tri puta. Pozvala ga je na sastanak, zvala telefonom… Dva dana kasnije on njoj javno nudi veleposlaničko mjesto. Pomirljiv je i prema Plenkoviću, a ovaj je ljut i zbunjen. Ljut je zato što shvaća da je nakon europskih, izgubio i predsjedničke izbore, a ostane li na čelu HDZ-a, izgubit će i parlamentarne. Plenković je svjestan da će birači u “tvrdoj“ kohabitaciji njega i Milanovića, prepoznati suradnju kakvu su svojedobno imali Mesić i Sanader, a to bi ga moglo skupo koštati.

Nisam baš siguran da u HDZ-u ima dovoljno hrabrih ljudi koji bi Plenkovića mogli maknuti s čelnog mjesta u stranci prije parlamentarnih izbora. Ako ćemo iskreno, baš me briga! Duboko vjerujem da u Hrvatskoj postoje čestiti, samostalni i pošteni ljudi koji će nastaviti zajedno sa Škorom, tamo gdje smo stali 22. prosinca prošle godine. Moje je mišljenje da nikoga ne smije izgubiti i da njegov pokret treba dodatno osnažiti novim ljudima, ali i onima koji su se već afirmirali i imaju ugled u raznim hrvatskim sredinama. Škoro je smiren i pametan čovjek i on to može. Većina birača to od njega i očekuje. I oni koji su križali listiće u drugom krugu predsjedničkih izbora. I oni koji su, poput mene, izostali s birališta. Čak i oni koji su podržali Kolindu jer su mislili da je “manje zlo“. Svatko je imao pravo postupiti po vlastitoj savjesti i svi oni koji su bili vođeni dobrim namjerama, zaslužuju biti zajedno.

Između dva kruga predsjedničkih izbora dogodilo se i jedno veliko “čistilište“. Ljudi sada još bolje vide tko je tko i tko neće izdati, niti biti bilo čiji “žetončić“ nakon parlamentarnih izbora. Tužno je bilo gledati kako stupovi Plenkovićeve Vlade – Pupovac i HNS-ovci likuju na božićnom mitingu SNV-a zbog pobjede Milanovića. Ako Plenković želi nekog prozivati zbog velikog osobnog poraza i poraza Kolinde Grabar-Kitarović, neka prvo prozove svoje koalicijske partnere! Zamislite licemjerja – proziva Škoru koji mu ništa nije dužan, a ne proziva Pupovca koji mu drži većinu u parlamentu i otvoreno navija za Milanovića. Zar zaista misle da smo baš svi ovce i da ne vidimo kako već sada prosipa priču o “krajnjoj desnici“ kako bi pripremio teren za uspostavu tzv. velike koalicije? Uši njegovih prijatelja, briselskih birokrata užare se čim čuju te riječi, a koalicija koja je potvrdila novu Europsku komisiju lako se može preslikati i u Hrvatsku.

Ipak, nadam se da naši ljudi nisu toliko glupi, ma koliko ih premijer podcjenjivao. Izlaz postoji! Autentične, domoljubne, suverenističke snage zajedničkim nastupom na parlamentarnim izborima mogu odnijeti između 300.000 i pola milijuna glasova. Preračunato u mandate, to bi mogla biti opcija bez koje se neće moći oformiti hrvatska Vlada, utemeljena na stvarnoj narodnoj volji. Velika koalicija može biti njihov odgovor, ali to bi onda bila i potvrda naše teze da su cijelo vrijeme u dogovoru. Hrvatska će u takvom raspletu sigurno izgubiti još nekoliko godina, ali narod će do kraja progledati. Plenković možda Njonju postavi za zamjenika “premijeru“ Bernardiću, a on zbriše u Bruxelles… I to smo spremni podnijeti, bude li potrebno. Ali Hrvatski narod će prije ili kasnije doći na štih i u to sam duboko uvjeren, jer vjerujem u naše ljude. A onda – jao si ga onima koji su nas zlostavljali, bez obzira koje ih je krilo Udbe iznjedrilo – lijevo ili desno.

Autor: Velimir Bujanec (FB) / Dnevno.ba

ZADNJE VIJESTI