KOMENTAR DANA: Kako je Željko Komšić postao persona non grata lijevima

SARAJEVO - Gradovi i općine, netko će posprdno reći, i neka kaže slobodno, sela zapadne Hercegovine i ostalih krajeva gdje su Hrvati u većini, natjecali su se tko će prije proglasiti Željka Komšića nepoželjnim za sresti u tim gradovima, općinama, „selendrama“. Komšićevo poigravanje sa nacionalnim izjašnjavanjem kao Hrvatom (što veze s vezom nema) isticanjem da je najprije Bosanac (što nitko nikome ne smije zabraniti) dobilo je nastavak u njegovoj izdaji lijeve opcije u politici Bosne i Hercegovine. To ne govorimo mi koji s ljevičarima nemamo nikakve veze nego to govore ljevičari. Mogli smo svi vidjeti nedvosmislenu poruku iz SDP-a i NS-a kako je suradnja s DF-om stvar prošlosti, nikada više.

Vjerujemo da u politici postoji naznaka dosljednosti, možda je nekada netko i otkrije, ali su nas političari previše puta razočarali. Surađivali su i lijevi s „desnima“ ali naravno, to je isto stvar prošlosti ili možda konteksta vremena u kojoj su se te suradnje događale. Kontekst u politici Bosne i Hercegovine je, da se razumijemo, vlast pod svaku cijenu. Nema to veze s građenjem budućnosti, stvaranjem života dostojnog sviju bez obzira na naciju i vjeru, poboljšanjem opće životne klime.

Vlast je bitna a do nje se dolazi obećanjima, stvaranjem prividnog straha jednih od drugih (na primjer, strah od Komšića od strane HDZ-a a sada je HDZ s njim u vlasti), stvaranjem istinskog straha od političke slobode izjašnjavanja i tako dalje, sve do trenutka kada se na vlast dolazi i koaliranjem sa neprirodnim partnerima. Kao što su SDA i DF, i to ne stoga što je SDA nemoguć za suradnju već zbog toga što je čelnik DF-a do jučer bio zagovornik svrgavanja nacionalističkih opcija u politici BIH, Izetbegovića, Čovića i Dodika.

Kao slobodnomisleći član ovoga društva, čovjek bi trebao podržati postojanje svake političke opcije koja ne ide za negiranjem istine ili skrivanjem njenih dijelova.Istinu treba, naposljetku, izreći do kraja. Na primjer, kada Dragan Čović kaže da su Hrvati ugroženi u ovoj državi, on sigurno misli na političku volju većine. I u pravu je. Čim jedan narod bira drugome, možemo govoriti o ugroženosti a zna i snijeg iz 2012. da su Bošnjaci izabrali Komšića. No, sve je odjednom podnošljivije kada Hrvati, naravno oni legitimni, dobiju svojih pet ministarstava u Federalnoj vladi i tri u Vijeću ministara među kojima je i resor financija. Treba mijenjati Izborni zakon. Kada i kako, tko to zna. U međuvremenu, neka se DF zadovolji s dva, a neka ne dira hrvatske, unaprijed utvrđene, pozicije.

Tako, s druge strane, tjerajući istinu na vidjelo možemo primijetiti da je Željko Komšić od početka poželjna osoba za SDA. Od svih glasova koliko je dobio na izborima za člana Predsjedništva, više od pola došlo je od birača koji nisu DF-ovi. A SDP je imao svojega kandidata. Dakle, SDA je imao svoju moć da bira ili utječe na izbor dvojice kandidata. I izabrao je. Ali mislili su i na lijevoj opciji da je sve u redu. Možda je među redovima istaknutih SDP-ovaca i bio jedan član koji se nije složio s izborom Željka Komšića na mjesto člana Predsjedništva ispred Hrvata, a i taj jedan je pogledan poprijeko ako je to javno naglasio.

Nešto više od godinu dana kasnije, Komšić i DF ulaze u koaliciju sa SDA, a SDP i Naša stranka ga proglašavaju nepoželjnim za bilo kakvu suradnju u budućnosti. Heroj ili izdajnik? Pa ne bismo rekli da je heroj jer ništa herojskoga nije napravio. Sa 200 i više tisućaglasova Bošnjaka pobijediti Hrvate kojih nije ni izišlo na izbore toliko ne bi se baš moglo nazvati herojskim činom. A vraćanje druga Tita u ured člana Predsjedništva je samo dokaz da prvi on živi u prošlosti a ne okreće se budućnosti koju priziva. Je li onda izdajnik, ako nije heroj? Pitajte SDP i Našu stranku, da ne bi ispalo kako mi, nacionalisti i „klerofašisti“ sa sela imamo nešto protiv njega na osobnoj razini. A imamo, da se razumijemo, nešto protiv. Doduše, ništa učinkovito dok je ovakav zakon.

U današnje vrijeme je postalo sasvim normalno da tzv. lijeve opcije zagovaraju građanski koncept u ovoj državi. Zagovaraju ga, a nitko nije više građanski usmjeren u format jedan čovjek – jedan glas kao sinteza građana ljevičara i bošnjačkih nacionalista koji su na posljednjim izborima zajedno omogućili Komšiću da bude Hrvat i član Predsjedništva. Zamršen je taj koncept u kojem lijevi zagovaraju ono što odgovara nacionalistima. Ili se varamo kada kažemo da su nacionalisti oni Bošnjaci koji su pohrlili dati glas Komšiću? Ne znamo zasigurno, ali metode i ostvareni cilj su nacionalističke prirode. Stoga, treba li nam biti čudno što Komšić i DF hrle u vlast na svim razinama sa SDA pa i u Sarajevskom kantonu?

I eto ga, na kraju dođosmo do kamena spoticanja. Sarajevski kanton. Jer se u njemu krije sva nedosljednost Komšićevog političkog programa i djela. U redu država, shvatili bi i entitet, ali gdje ćeš rušiti vlast u kantonu? Heroj ili izdajnik? Pitajte njih u SDP-u i Našoj stranci.