Pobačaj većinom nije izbor žene, već – okoline

ZAGREB - Mislim da su muževi i okolina i sami zakoni to napravili, okolina ih prisiljava da naprave nešto što kao majka nikada ne bi htjele napraviti, rekao je danas biskup Uznić kod Stankovića u NU2 na temu pobačaja. Koliko je njegovo mišljenje utemeljeno na činjenicama?

Prema istraživanjima, doduše rijetkim, koja su se bavila tom temom, biskup je u pravu. Pobačaj je po nekim istraživanjima u gotovo dvije trećine slučajeva rezultat pritiska okoline, ne toliko odluka same žene: one bi se rijetko na to odlučile, kad ne bi bilo pritiska obitelji, vršnjakinja, oca djeteta, pa i organizacija koje se bave pobačajem i na njemu zarađuju, te feministica koje pobačaj propovijedaju kao dio svoje vjere, odnosno ideologije. Po njoj, on je put do oslobođenja žene. Po statistikama, on je često tek put do traume. Istraživanje na 252 žena koje su nakon pobačaja patile od psiholoških problema pokazalo je da je 53% njih imalo osjećaj da su prisiljene na pobačaj od drugih osoba, 65% da su prisiljene zbog okolnosti. Samo 33% ih je reklo da su slobodno donijele odluku, bez pritiska. Suprotno tome 83% je izjavilo kako bi zadržale trudnoću da su bile ohrabrene da to urade od bar jedne osobe u svom životu, a 84% da bi zadržale trudnoću da su okolnosti bile drukčije. Biskup Conley je jednom rekao, “Pobačaj ne štiti ženu već joj šteti: ne donosi slobodu, već prinudu. Zakonska zaštita prava na pobačaj omogućuje njihovim dečkima, roditeljima, muževima, i poslodavcima, da ih lakše ucjenjuju. Da ih uvjere da, ako žele zadržati vezu, posao, ili brak, moraju žrtvovati svoje dijete”.

Naravno, pro-choice i feministički pokreti tvrde da se radi o oslobađanju žena, o njihovom osnaživanju. Carly Fiorina, bivša predsjednica uprave multinacionalne korporacije Hewlett-Packard, kandidatkinja na predizborima u SAD 2016. za republikanskog kandidata, nedavno je rekla, “Feminizam započinje kao poziv na okupljanje kako bi se žene osnažilo, ali s godinama je devalvirao u ljevičarsku političku ideologiju gdje su žene stavljene u rovove u bitci protiv muškaraca, i koriste se kao političko oružje kako bi se dobilo izbore”. Uglavnom, zagovornici pro-choice politika, to je činjenica, ne žele da se žene neutralno informiraju o činjenicama, i da slobodno izaberu temeljem kvalitetnih informacija o implikacijama ovakvog ili onakvog izbora: oni jednostavno promoviraju pobačaj kao “emancipacijski čin”, iz ideoloških razloga: cilj je osnažiti njihovu ideologiju, ne ženu kao takvu. A tu je naravno i industrija pobačaja u SAD, čiji cilj nije “izbor” već zarada na što većem broju pobačaja. Radi se o milijardama dolara godišnje, i to bez ilegalnih aktivnosti u kojima su lani uhvaćeni, poput prodaje organa.

Zašto bi inače ta industrija pobačaja tako žestoko napadala svakog tko spomene problem prisile i pritiska? Zašto im je tako teško pronaći razumijevanje za mladu curu koja je ostala trudna, koja je preplašena, i koja je od dečka ili mame upravo čula: “Trudna si??? Riješi to ODMAH!”. Ponekad se dečki jednostavno uplaše odgovornosti, i toga da bi idućih 18 godina trebali uzdržavati ikog osim sebe. Ponekad majke jednostavno ne žele “sramotu” i više ih brine što će susjedi i selo misliti nego što je najbolje za kćerku, i što je uostalom moralno uraditi. Na žalost, na majke vanbračne djece se u brojnim zemljama gleda gore nego na one koje su se odlučile na – pobačaj. A i pobačaj je “elegantnije” rješenje, jer selo vjerojatno ionako nikad neće doznati. No to nije u redu.

Pritisak na djevojke zna biti vrlo intenzivan, uključujući prijetnje nasiljem, izbacivanjem iz kuće, napuštanjem, i tako dalje. Mladoj i zbunjenoj ženi koja se nađe u takvoj situaciji vjerojatno najmanje trebaju pro-choice aktivisti koji će je bez puno razmišljanja odvesti do klinike za pobačaje, u ime feminizma, a dečku i njezinoj mami će pasti kamen sa srca (a nogirat će je vjerojatno ionako). A tu su i hormonalne promjene koje prate početak trudnoće – mučnine i slično, uz zbunjenost i šok – koje žrtvu čine još više spremnom da podlegne pritisku.

Koliki su pravi razmjeri toga vjerojatno nikad nećemo doznati – pro-choice aktivisti sustavno minoriziraju problem, no puno djevojaka je progovorilo o tome. Jedna u SAD provedena nacionalna studija Elliot instituta navodi kako je 64% – gotovo dvije trećine – onih koje su se odlučile za poboačaj osjetilo “pritisak drugih da to urade”. Taj pritisak može biti i nasilan. 65% je kasnije pokazivalo simptome traume. U godinama nakon pobačaja, stopa samoubojstava kod žena je 6-7 puta veća nego kod onih koje nisu pobacile. To su ozbiljne stvari o kojima aktivisti nikad ne žele raspravljati.

No ponekad se i u izrazito ljevičarskim medijima poput “The Daily Beast”-a može pronaći tekst poput onog naslovljenog, “Pobačaji pod prinudom: Nova studija pokazuje da su oni uobičajeni”. Tekst je većinom zasnovan na podacima Guttmacher Instituta (koji je inače na strani pro-choice politika) no ipak postavljaju pitanje “reproduktivne prinude”. No i taj tekst je zapravo zanimljiv spin oko koncepta prinudnog pobačaja: umjesto da se bave ženama koje su se na pobačaj odlučile pod pritiskom od strane okoline, oni se bave ženama koje su prisiljene, nagovorene, ili prevarom navedene da ostanu u drugom stanju, a potom prinuđene na pobačaj, koji je spomenut kao “reproduktivna kontrola” (tipičan orvelovski novogovor, inače).

Članak navodi kako je jako malo istraživanja vršeno nakon 2007. – danas nije pametno vršiti ikakva znanstvena istraživanja koja bi se doticala pitanja homoseksualnosti, rase, ili posljedica i uzroka pobačaja, jer možete završiti izopćeni poput nekih srednjevjekovnih znanstvenika-heretika – ali kako je bilo nekoliko studija koje se bave ženama u “nasilnim vezema”. Oni kažu kako je trećina do polovice žena u tim vezema iskusila neki obilik “reproduktivne prisile”, a i 15% žena u normalnim, ne-nasilnim vezama. “Reproduktivna prisila” je u stvarnosti najčešće zapravo prisila da se ode na pobačaj. Kad smo kod tog koncepta – zanimljivo da i zagovornici pobačaja malo rade na promoviranju kontracepcije, i nitko ne želi reći da u današnje vrijeme dostupne kontracepcije i informacija o njoj nema realnih razloga za pobačajem, a isto tako nitko ne spominje ženema mogućnost da dijete daju na usvajanje ako ne mogu ili ne žele brinuti o njemu. Jer, tu femistice pušu u isti rog sa seoskim babama za koje je sve skupa sramota koju je bolje izbjeći i ne pokazati!

Spin se također koristi i u dugačkom izvješću Sofie Resnick, “Zdravstveni stručnjaci preispituju zakone o pobačaju pod pritiskom”. Autoricu brine to što “samo ove godine 11 saveznih država razmatra zakone koji se bave prinudom na pobačaj, prema Americans United for Life, grupom protiv pobačaja iz Washingtona, D.C.” Ona vjeruje da su takvi zakoni tek priprema za to da se pobačaj ženi učini manje dostupnim, odnosno da je u redu štititi nasilnike koji tjeraju ženu na pobačaj, ali nije u redu štititi ženu i dati joj kvalificiranu pomoć oko izbora, odnosno omogućiti joj da ga ne donese pod pritiskom i batinama. “Brojni profesionalci u javnom zdravstvu koji podržavaju pravo na pobačaj protive se takvim oblicima zakona o pobačaju jer tvrde kako politike protiv prinude koje izdvajaju posebno pobačaj zanemaruju važnije i šire pitanje obiteljskog i seksualnog nasilja, za koje brojni vjeruju da je u korijenu tih prinuda”. Drugim riječima, nećemo rješavati problem nasilja nad ženama kad se radi o pobačaju jer nam to nije agenda, nego ćemo to rješavati u sklopu “šireg sagledavanja problema” koji je inače kao takav u potpunosti nerješiv. Odnosno, ako netko prebije kćerku ili ženu zato jer je ostala trudna, na to se nećemo obazirati jer bi se to kosilo s našim tumačenjem “prava na izbor”, čak i kad taj izbor nije stvarni izbor žene nego nekog drugog.

No je li prinudni pobačaj, pobačaj na kojeg je obitelj “nagovorila” trudnicu, često uz prikrivenu ili manje prikrivenu prijetnju, uopće dio problema “nasilja u obitelji u širem smislu” ili problem za sebe, i to važan problem? Članak navodi, “vrlo malo istraživanja se bavi isključivo problemom prinude na pobačaj”, i citira Elizabeth Miller, koja je “istraživala obiteljsko i seksualno nasilje preko trideaset godina” i koja kaže kako “fokus na trivijalni detalj prinudnog pobačaja zapravo skreće pažnju sa stvarno velikog i širokog problema obiteljskog nasilja u cjelini”. Dakle, kao da policija kaže “nećemo se baviti pljačkama banaka jer to skreće pažnju s puno šireg problema kriminala i nasilja općenito”.

Kako Miller uopće zna da je pobačaj pod prinudom “trivijalni detalj”, ako nitko zapravo nije vršio istraživanja, što i sama kaže? Njena karijera je cijela zasnovana na proučavanju obiteljskog nasilja, i jasno da joj sve izgleda kao distrakcija, u skladu s filozofijom “ako ste čekić sve vam izgleda kao čavao”. U stvarnosti, prinuda ne mora imati veze s nasiljem, kamoli obiteljskim. Može se raditi o emocionalnom pritisku, financijskom pritisku, pritisku sredine, društva, zajednice, razreda, poslodavca, bilo koga. Često se trudne žene jednostavno ucjenjuje ovim ili onim ako ne pobace. Često su izložene su traču, podsmjehu, javnom sramoćenju. Bilo jer su mlade, jer nisu udane, jer nemaju stalnog partnera. Takav oblik nasilja često vodi do teške depresije i samoubojstva, i to nije trivijalno, niti je detalj.

No najgora stvar u priči su zapravo ustanove koje vrše pobačaje. One bi trebale biti sigurna mjesta, gdje djevojka ili žena kojoj se desila trudnoća koju nije planirala – ili možda čak i jest, pa je ispalo da drugi nisu planirali – treba biti zaštićena od takve vrste nasilja i pritiska. Gdje bi mogle malo sjesti i na miru, bez pritiska, razmisliti o tome što ONE zapravo žele od svog života – ne mama, ne otac djeteta, ne susjedi. Jer medicinski stručnjaci bi se trebali fokusirati na želje pacijenta, ne očekivanja njegove okoline.

Obično, u slučajevima obiteljskog nasilja kao takvog, medicinske institucije u koje je dopremljena žrtva po zakonu moraju predat izvješće o tome policiji ili socijalnoj službi. To nije opcionalno, to nije stvar izbora, to je zakon. No u slučaju pobačaja, cijela industrija koja se njime bavi će poput parnog valjka prijeći preko svega što zaprijeti njihovom profitu i posve će zanameriti nasilje – ako ono postoji! Uzmite primjer blogerice i autorice nekakve femističke knjige Amande Marcotte. Ona piše:

“Količina usranih teorija zavjere oko Planned Parenthood je u dramatičnom porastu, a Fox News prodaje anti-choice mit da žene ne biraju same otići na pobačaj, nego su na to natjerane od zlih femistica / muških perverznjaka / ginekologa – zavjerenika kako bi ih se učinilo “seksualno dostupnim”. Tvrdnja da žene ne biraju same pobačaj, već na njega odlaze pod pritiskom, je stvorena iz dnevno političkih razloga. Protivnici prava na izbor shvaćaju da bi, kad bi se prihvatila njihova tvrdnja da je pobačaj ubojstvo, tri od deset žena u SAD služile doživotnu kaznu zatvora, ili bile osuđene na smrt.

Da razjasnimo, oni ne vjeruju stvarno da je to ubojstvo (ma hajde, Amanda!). To je tipična desničarska hiperbola koja ih ocrtava kao dobre dečke kako bi se prikrile njihove stvarne namjere… u osnovi, oni ne žele izgovoriti ono što stvarno misle: Žene nisu (ili ne bi trebale biti) zainteresirane za seks. Ako vole seks onda koriste eufemizam i kažu da se ponašaju kao muškarci”

Dakle – ima li išta što feminizam neće na kraju izokrenuti, i itko kog na kraju neće baciti pod autobus? Najednom, žene nikad nisu zlostavljane, nikad nisu ranjive, nikad nisu žrtve “patrijarhata”, nikad nisu prisiljavane na ništa! Ali samo kad se radi o pobačaju. Poput žena sa sovjestskih propagandnih plakata, one su snažna, mitska bića i njima nitko ne govori što će raditi! Osim, jasno, partije – tada, i “liberala” – sada. Istovremeno, te iste femistice govore o “kulturi silovanja” na sveučilišnim kampusima, o ženama koje nemaju novca da plate anti bebi pilule, o tome da moraju biti zaštićene od “mikroagresije”, i da im treba osigurati “sigurne prostore” u kojima mogu gledati filmove s malim macama kako bi se oporavile od šoka prouzročenog govorima Mila Yiannopoulosa. U stvarnom svijetu, međutim, postoji stvaran problem pritiska, nagovaranja, ucjenjivanja, i nasilja. I ne mali dio žrtava su trudnice koje u stvari nemaju “pravo na izbor” zaslugom onih koji se zalažu za “pravo na izbor”. Jer je netko drugi već odlučio u njihovo ime.