PREDSJEDNIČKI IZBORI: Svi se natječu da budu – Franjo Tuđman

ZAGREB - Kampanja za predsjedničke izbore sve više podsjeća na licencni TV show “Your Face Sounds Familiar”, kod nas preveden kao “Tvoje lice zvuči poznato”.

Istina, naši predsjednički kandidati ne oponašaju pjevače, nego se natječu u tome tko je, evo za primjer, veći obožavatelj dr. Franje Tuđmana. Pa onda netko od njih u javnim istupima “zada” neku temu ostalima, pa se idućih dana svi redom izjašnjavaju o tome, kao recimo u slučaju ideje o češćem raspisivanju referenduma, odnosa prema Srbiji ili pitanja svih pitanja – gdje si bio/bila devedesetprve?

Šaraj malo, šaraj

A to će reći da nitko od kandidata zapravo nema od početka konzistentnu i prepoznatljivu kampanju kojom bi nametao i razrađivao konkretne teme važne za život Hrvatske u bliskoj budućnosti. Govori nam to opet nešto, jasno, i o predsjedničkim ovlastima, zbog kojih su kandidati prisiljeni, kako bi ikoga zainteresirali za izlazak na izbore, “šarati” i po tematskim sferama u kojima predsjednik/predsjednica realno malo toga može učiniti u praksi.

Također je jasno da će i nakon ovih, sedmih po redu predsjedničkih izbora 1992. i 1997. godina ostati jedine u kojoj smo pobjednika (dakle, evo nam opet Tuđmana!), dobili već u prvom krugu. To je sada jednostavno nemoguće, jer – sudeći po anketama – glavni favoriti jedan drugom gotovo pušu za vratom.

Jedanaest kandidata na biračkom listiću također nije apsolutni rekord, jer smo 2005. imali njih 13, dok smo 2009. birali između 12 aspiranata na život u idili Pantovčaka. Izlaznost je teško prognozirati, ali valja očekivati da će biti negdje do razine prošlih izbora, kad je u prvom krugu odaziv bio 47,12, a u drugom 59,06 posto birača. Naravno da je potpuno nerealno očekivati rušenje rekorda iz “premijerne”, 1992. godine (kada je u prvom i jedinom krugu na birališta izišlo čak 74,9 posto glasača), otkada odaziv glasača stalno pada.

Populizam, koji je na prošlim izborima tek sramežljivo pokucao na vrata Pantovčaka kroz kandidature Ivana Vilibora Sinčića i Milana Kujundžića, sada lupa šakom.

Kadrovska pustinja SDP-a

Tadašnji nesuđeni predvodnik HDZ-ovih otpadnika i nezadovoljnika svih vrsta (od onih kojima HDZ nije bio dovoljno desno ni pod Karamarkom, pa do frustriranih zbog neispunjavanja osobnih ambicija) Kujundžić je “narastao” u Miroslava Škoru, u kojem krajnja desnica prvi put ima kandidata koji može privući i pokojega glasača drugih opcija, jer “slavonski Balašević” osim šalabahtera za govornicom ipak ima i neupitni šarm kojeg je stekao ranijim estradnim nastupima.

Tu je i Mislav Kolakušić, koji se uklapa u udžbeničke definicije populizma, predstavljajući se kao borac protiv korumpiranih elita i veliki reformator koji će preko noći razbucati političku močvaru. Naravno, ne može se samo tako preskočiti ni Zoran Milanović, kojeg krajnja ljevica ekskluzivistički ne želi uopće ni priznati kao ljevičara (kao ni sam SDP), ali je on u ovom trenutku za SDP as iz rukava jer ta, kadrovski poharana i osiromašena stranka, u ovom trenutku nema niti jednog izglednog kandidata koji bi mogao nadmašiti Milanovićeve verbalne bravure.

U “igru” populista umiješala se i aktualna predsjednica, Kolinda Grabar-Kitarović, valjda računajući da joj samo “naslanjanje” na pozitivne makroekonomske rezultate Vlade ipak neće biti dovoljno za sigurnu pobjedu. Iako (baš kao i Milanović) može računati na mobiliziranje stranačke mašinerije, za pobjedu će joj trebati i naklonost dijela birača centra koji nisu nužno HDZ-ovi.
Kolakušić i Škoro istodobno računaju na daljnju eroziju stabilnosti izborne geografije (uostalom, za razliku od parlamentarnih, predsjednički izbori podrazumijevaju jednu izbornu jedinicu), a priželjkuju i ponavljanje HDZ-ova “crnog labuda” s euroizbora.

Programi? Ma kakvi programi!

Na prošlim smo predsjedničkim izborima već vidjeli tendenciju distanciranja birača od etabliranih stranaka, odnosno, na spremnost sve većeg broja glasača da svoj glas daju donedavno nepoznatim kandidatima koji istupaju sa zvučnim, gotovo “revolucionarnim” idejama, antieuropskim stavovima ili barem s prijedlozima promjene – Ustava.

Sve što je Sinčić (koji je na kraju premašio 16 posto!) lupao o monetarnoj suverenosti, direktnoj demokraciji i prosvijećenom apsolutizmu sa širokim predsjedničkim ovlastima, sada na neki način recikliraju i “razrađuju” Škoro, Kolakušić i drugi populisti koji su prikupili potreban broj potpisa.

Ipak, pritom treba podsjetiti da je, unatoč tome, na prošlim izborima pobijedila kandidatkinja koja je bila za očuvanje postojećih predsjedničkih ovlasti, a nije, primjerice, bila ni za u predizborju uvijek popularno ukidanje županija…

Programi ni ovoga puta neće biti presudni, ali kandidati bi do kraja kampanje trebali itekako povesti računa što govore, jer bi uz ovako male razlike u rejtingu i takve “sitnice” mogle presuditi tko će, uz Kolindu Grabar-Kitarović, čiji prolaz se čini najvjerojatnijim, na megdan drugog kruga.