Ugledni povjesničar brutalno razotkrio Ivu Goldsteina!

ZAGREB - Dr.sc. Vladimir Geiger, hrvatski je povjesničar kojeg se ne može svrstati u takozvane povijesne revizioniste. U institucionalnom kontekstu, Geiger, koji je zaposlen na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, ima legitimitet bavljenja povijesnim istraživanjima, od velikog značaja za Republiku Hrvatsku.

Kao ugledan znanstvenik, Geiger se ne spušta na razinu ideoloških i svjetonazorskih rasprava, već temeljitim i dubinskim istraživanjem daje svoj doprinos cjelovitoj istini o žrtvama Drugog svjetskog rata. Zbog toga, njegova recenzija, odnosno kritika kapitalnog djela Ive Goldsteina „Jasenovac“, svakako posjeduje znanstvenu težinu. U svom osvrtu na Goldsteinovu knjigu, Geiger, bez ulaženja u bilo kakve političke rasprave, zapravo razotkriva Ivu Goldsteina kao poprilično površnog i šlampavog povjesničara i autora. Njegova prva stručna zamjerka kolegi Goldsteinu je siromašna literatura, kojom se Goldstein koristio prilikom pisanja „Jasenovca“. U svom osvrtu, Geiger o tome piše sljedeće:

„Prema Goldsteinu, „glavni i najiscrpniji” objavljeni izvor za povijest jasenovačkog logora su tri knjige dokumenata koje je priredio Antun Miletić [Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, I-II1. Beograd-Jasenovac. 1986. i 1987.] (str. 30.). Tri knjige? Goldsteinu i recenzentima njegove knjige moram ipak došapnuti: četiri knjige, četiri (brojkom 4)! Kako Goldstein četvrtu Miletićevu zbirku dokumenata o logoru Jasenovac ne navodi ni u popisu literature (str. 811.), očito niti ne zna da ona postoji. Da me je priupitao mogao sam mu i posuditi: Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac [1941-1945. Dokumenta], IV (Jagodina, 2007.). Knjiga je vjerojatno poznata i Draganu Markoviću zvanom Palma, ali ne i Goldsteinu. Jer, Svetozarevo je tamo daleko.“

Kako bi dao kredibilitet svom glavnom izvoru podataka, Goldstein Antuna Miletića predstavlja kao hrabrog znanstvenika, koji ni u vrijeme SFRJ, nije pristajao na izmišljenu brojku od 700 000 žrtava logora u Jasenovcu. Geiger i u toj tezi demantira jasnim dokazima.

„Goldstein, koji je, u svojoj vlastitoj skrupuloznosti, „zaboravio” navesti što Miletić piše na stranici 38. prve knjige dokumenata Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. – “Prema tome broj ukupno ubijenih na teritoriji tzv. NDH po različitim izvorima može se zasad ceniti samo na više stotina hiljada”, i što zatim jasno ponavlja i na stranici 42. – “U ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac – Stara Gradiška od avgusta 1941. do maja 1945. prema proceni ubijeno je više stotina hiljada ljudi, žena i dece.” Goldstein ovo ili namjerno prešućuje ili premalo zna, a trebao bi znati znatno više, jer se logorom Jasenovac „bavi već dvadesetak godina” i napisao je o tom logoru „prvu znanstvenu monografiju…Svakome imalo upućenijem jasno je da u sustavnom širenju ,jasenovačkoga mita” značajno mjesto zauzimaju upravo radovi Antuna Miletića, inače pukovnika bivše Jugoslavenske narodne armije, upornog i dugogodišnjeg zastupnika teze da je u logoru Jasenovac život izgubilo najmanje nekoliko stotina tisuća, pa i 700.000 osoba. Za Goldsteina je pak Miletić „skrupulozni istraživač” (str. 211., 781.), što će reći: (lat. scrupulosus) pretjerano točan, krajnje oprezan i savjestan. Za Goldsteina je očito skrupulozan svatko onaj koji potvrđuje njegove osobine“, piše Vladimir Geiger u svom osvrtu.

Inače, „Jasenovac“ Ive Goldsteina, promovirao je i Miljenko Jergović u Jutarnjem listu. On tvrdi da je knjiga vrlo precizna i dokumentirana. Vladimir Geiger misli da je Jergović nije nikakav autoritet za nacističke zločine i holokaust. Što se tiče knjige Ive Goldsteina, Geiger navodi više primjera falsificiranja u knjizi, i to kroz selektivne i skraćene citate. Poznata je priča o leševima iz Jasenovca koji plivaju Savom. Kako bi potkrijepio ovu tvrdnju, Goldstein objavljuje skraćene izvještaje iz arhive tadašnje NDH. Geiger ga i u ovom slučaju beskompromisno razotkriva kao manipulatora kojeg ne zanimaju objektivna istraživanja.

„Goldstein piše da „22. lipnja 1942. Zapovjedništvo III. Domobranskog zbora sa sjedištem u Sarajevu izvještava kako ‘u posljednje vrijeme prima izvještaje od straža na mostovima da u zadnje vrijeme rijekom Savom plivaju leševi ljudi i životinja (…) ovi leševi zapinju za obalu i raspadaju se, okužujući okolinu.(str. 364.). No, Goldstein obmanjuje. Navedeni citat odmah privlači pažnju. Zapovjedništvo III. domobranskog zbora u Sarajevu uopće nije obuhvaćalo dio NDH kroz koji je tekla rijeka Sava, što nas odmah upozorava daje potrebno vratiti se izvoru koji navodi Goldstein. A tu ćemo vidjeti koliko je on spreman iz arhivskih izvora citirati samo ono što mu odgovara kako bi potvrdio svoje tvrdnje. Zapravo je riječ o tome daje Zapovjedništvo III. domobranskog zbora podređenim zapovjedništvima proslijedilo okružnicu Glavnog stožera Ministarstva hrvatskog domobranstva od 17. lipnja 1942. godine u kojoj je navedeno: „Zapovjedništvo II. domobranskog zbornog područja prima izvještaje od straža na mostovima, da u zadnje vrieme plivaju riekom Savom lješevi ljudi i životinja, među kojima ima odjevenih i u domobranske odore. Ovi Iješevi zapinju za obalu i razpadaju se, okužujući okolinu. Ovakav nečovječni i zlonamjerni postupak većinom neprijatelja države, kojim se šire zaraze, valja onemogućiti, zabranom bacanja Iješeva u rieke, nadzorom rieka i obala po upravnim i vojnim obhodnjama, te odredbom za hvatanje i zakapanjem Iješeva na mjestu, gdje su opaženi” (Hrvatski državni arhiv, Zagreb, Fond 1204, Zapovjedništvo 6. pješačke divizije. Taj. Broj: 3067/1942.).Iz navedenog je razvidno Goldstein ili nije valjano savladao „zanat” povjesničara, znanstvenika, ili ne odolijeva patvorenju (falsificiranju, krivotvorenju) izvornika, u namjeri obmane.“

Geiger, u svom argumentiranom osvrtu, navodi i brojne druge primjere manipulacije, selektivnim prikazom dokumenata i izvještaja, ali i nekoliko primjera klasičnog falsificiranja povijesti. Neovisno o tome kakav je nečiji stav prema Jasenovcu, bez ozbiljnog i znanstvenog pristupa ovoj tematici, nikada nećemo saznati punu istinu. Ivo Goldstein, kojem smetaju povijesni revizionisti, ipak bi trebao više paziti u svom radu, jer „greške“ koje čini, dodatno opravdavaju kompletnu reviziju službene povijesti.