VLADO MARUŠIĆ: Proljeće u kosi

ŠIROKI BRIJEG - Nedjelja. Dan 12.03.2017. godine. Upitat ćete se zašto uopće spominjem taj dan i taj datum kada je kao i tisuće drugih proživljenih dana u životu u mom, u vašim životima praktično isto, opterećen svim i svačim. Lošim ili dobrim uspomenama. Danima potpunog ludila ili danima ovjenčanim rijetkim, lijepim trenucima. Spominjem ovaj dan i njegov datum iz jednog isključivog razloga da on bude spomenar meni jednog dana, neke godine gdje sam bio tog dana, kako sam se osjećao i je li se tog dana išta znakovito dogodilo u mom životu. Možda ovo štivo bude interesantno još nekome jednog dana, neke godine tko zna?

Buđenje, potom jutarnja kavica sa suprugom, pogled vani, lijep i sunčan dan uz slabe udare bure. Jutarnja obvezatna zajednička molitva, aktivnosti u kupatilu, potom vijesti na internetu, poneka uznemirujuća a poneka relaksirajuća, izlazak vani. Izlazak u prirodu. Povratak njoj. Raju mom. Proljeće službeno još nije počelo ali kao da jeste. Ljubičice na svakom koraku, kuke još ne vidim. Sjedam na travu i berem ljubičice, mirišući ih i prije nego sam nabrao rukovat za suprugu. Nabrao sam ih kao i jednog dana 1986. godine kada sam je upoznao. Zajedno s njima darovao sam joj i miris Mošus kojeg danas više ne pronalazim na policama parfumerija. Želim osjetiti miris ljubičica jer je njihov miris za mene najljepši miris nekog cvijeta koji osjećaj pamtim još od djetinjstva i nisam ga u svojim pedesetima još promijenio a mislim kako neću nikada. Taj miris u sebi ima sve ono što moje čulo mirisa želi osjetiti.

Čujem ptice, koje se dozivaju i otkrivaju sve više u svojoj prepoznatljivosti, a do sada su se skrivale. Neke od njih nikada ne polete jer im je tako bilo suđeno. I ljudima koji cijeli svoj život čekaju na to ali im bude onemogućeno. Onemoguće im to obiteljske prilike, društvo, slučaj ili gen. Ali svejedno i takvi ljudi su u obvezi živjeti. I takvi ljudi su jednako vrijedni kao i svi drugi ljudi kako se ono kaže „pod navodnim znacima“ od strane uhodanih vladajućih elita. Razmišljam malo o nepravdi dok o pravdi već odavno ne. Nepravda vlada na svakom koraku. Razmišljam o kušnji koju nam daje naš milosrdni nebeski Otac i ona nekada poprimi takve razmjere da postane nepodnošljiva. Sve kušnje ovog svijeta imamo osjećaj kako su natovarene upravo nama na leđa. Nezaposlenost, očaj, pomisao na ovo, pomisao na ono, a usput gledamo oko sebe kako netko uredno odlazi na večere sa svojom obitelji, prijateljima, kako se smiju, kako plešu, kako se raduju.

Nedavno sam u večernjim satima prolazio Gradom Širokim Brijegom u svojem automobilu i slučajno sam kroz vrata jednog poslovnog prostora vidio skupinu mlađih žena i djevojaka kako vježbaju u ritmu glazbe neke pokrete. Svaka je bila u trenirki u majici kratkih rukava. Pomislih: “Bože moj pa gdje ja to živim?“ Nikada u svom životu niti ja a ni moja supruga nismo bili u prilici plesati negdje u ritmu neke glazbe jer mi smo cijeli život plesali u ritmu naših ruku u kojima je bila motika, grablje, vile ili neka druga poljoprivredna ili građevinska alatka.

Konačno pomislim: “Pa za Boga Široki Brijeg je dobio status grada, pa se trebamo ravnati prema tome.“ Ne daj Bože da sam osjetio zavist ili ljubomoru gledajući te mlade žene ili djevojke jer taj osjećaj ne poznajem. Samo sam se upitao u sebi: “Da li sam ja u životu propustio učiniti neke stvari?“ i konačno shvatim kako jesam iako ne toliko svojom krivnjom već životom koji mi je dat i koji sam prihvatio i naučio s njim živjeti. Nikada nisam izlazio na večere sa svojom suprugom osim iznimno, premda sam i za to imao prilike jer ja odista nisam svjedok takvog života a niti u potrebi živjeti takvim životom. Životom plesa i životom večera uz cvijeće i svijeće.

Ja sam svjedok života u kojem nema mjesta takvim životima u plesu, na večerama. Izgleda kako svatko traži i pronalazi sebe na mjestima gdje mu je mjesto. Stoga svim onim mladim ženama i djevojkama koje plešu u ritmu glazbe ili onima koji večeravaju po otmjenim restoranima nije mjesto na njivi. Svima nama netko je odredio mjesto kamo pripadamo. A mi koji smo određeni na takva mjesta ne trebamo žaliti ni za čime. Ovi prvi koji su određeni u plesne dvorane i restorane zapravo ne znaju žaliti ni za čime a kamoli da žale za ijednom večeri u plesnoj dvorani ili restoranu. Ne trebam žaliti ni ja a niti ovi koji zajedno sa mnom plešu u ritmu svojih ruku koje su godinama ogrubjele u svom radu. Ogrubjela su nam i lica za razliku od onih prvih koji su i u tom pogledu superiorniji od nas jer imaju sve mogućnosti ovog svijeta kroz make up-e, Blur, Cold kreme, plastične operacije, stavljanje umjetnih noktiju, :čuj umjetnih noktiju?, jer oni ne poznaju zemlju i kamen. Vidjeli su je ali kao da i nisu. A zemlja je meni i ovakvima majka i ona je moj najbolji make up. Ona je meni najbolja hrana i afrodizijak. Ujedno mi je i majka. A onaj tvrdi kamen koji tučem mi je otac, jer me uči tvrdokornosti i opstanku. Toliko me je očvrsnuo da i ne pomišljam na odlazak s te zemlje i tog kamena, premda me muči a malo mi daje. Međutim daje mi sve.

Odlutao sam tako u tim svojim mislima jer sam prepun emocija koje mi daje ovo ožujsko, nedjeljno jutro. Usput sam pokupio neku suhu granu koja je ostala kao dokaz zimske ljutnje iz koje smo izišli živi. I ja i ptice i drveće ali smo preživjeli. Ovaj dan mi uljepšava smisao mog postojanja. On mi daje dimenziju više u mom nastojanju da zadržim život u svoj njegovoj ljepoti koja mi se nudi. Premda mi se misli roje, na izjave ovog izjave onog, biskupa Perića o Međugorju, Pape Franje o celibatu i višku djece, nebuloze Dragana Čovića o trećem entitetu ili institucionalnom rješavanju krize u BiH, Siriji, Isilu, Merkelici, Trumpu, Plenkoviću, podvali ovoj, podvali onog, egzodusu naših mladih i bijeloj kugi, Zaboravljenim Braniteljima najčasnijim sinovima države BiH, prepuštam se vodi ovog dana da me nosi jer ovaj dan mi daje nadu.

U filmu Zameo ih vjetar, Vivien Leigh, kada je napušta njen suprug Rhett, (u filmu Clark Gable), konačno shrvana u svojoj boli kaže: “Konačno sutra je novi dan!“ pa tako i ja kažem:“Sutra je novi dan!“, premda je ponedjeljak koji ljudi oduvijek mrze poput riječi u pjesmi grupe The Boomtown Rats :“I don,t like Monday“ (mrzim ponedjeljak).

Sutra je novi dan za koji mi nadu daje ovaj današnji. Nastavit ću dalje živjeti kako sam i naučio živjeti. Hodaću uspravno kroz život i neću obarati svoju glavu ni pred kime jer svaki čovjek je jednako vrijedan. Onaj koji pleše u ritmu svojih ruku je jednako vrijedan kao one plesačice s početka ovog teksta. Jednako su vrijedni i svi oni ljudi koji su malo “makli“. Jednako su vrijedni svi oni koji i zimi i ljeti u kanalu zavijaju i odvijaju vodu iz kanalizacije, u rudnicima, po bauštelima, bušotinama, radnici komunalnog, domari, slastičari, pekari. Svi su jednako vrijedni kao što su vrijedni i prosjaci i njihovi sinovi. Vrijedni su svi jednako premda njihove supruge ili kćerke u najboljim godinama nemaju čime otići na večere uz svijeće ili u plesne dvorane uvježbavati plesne korake.

Velika većina njih se nakon teško odrađenih i mukotrpnih dana u tjednu vraća svojim kućama okruženim drvećem na kojima se gnijezde ptice nebeske. Mnogi od njih će poput mene kada dođe sveta nedjelja prije ili poslije svete nedjeljne mise prošetati krajolicima oko svoje kuće, slegnuti se i ubrati svojim suprugama ili kćerkama kiticu ljubičica i darovati im je s ljubavi. A njihove će supruge i kćerke premda svjesne okolnosti njihovog života znati zahvaliti. Sjajne iskre iz njihovih očiju će poput najhladnijeg izvora vode koja protječe tik pored njihovih kuća udarati u kamen koji se otvara. Kamen koji nije otvrdnuo premda je tvrđi od kamena. Kamen koji ima srce.

Taj će kamen u tu sjajnu zemlju koja će plesati u njihovim rukama uskoro u svoja njedra primiti dragocjena sjemena iz kojih će za nekoliko mjeseci izrasti sve ono što tom kamenu treba. A njihove djevojčice ili djevojke će sa cvijećem u kosi hodati naokolo bose ali slobodne. Plesati će svoje plesove života u ritmu prirode i nesputane slobode.