KOMENTAR DANA: Zlatan Mijo Jelić je nevin, a od Hrvata prave agresore na Mostar

MOSTAR - Podizanje optužnice protiv Zlatana Mije Jelića za zločine nad Bošnjacima u Mostaru u svojstvu zapovjednika 1. djelatne bojne Vojne policije HVO-a, te 1. lakojurišne bojne VP HVO, te zapovjednika koji je pod kontrolom imao sve postrojbe HVO-a na području Mostara, uklapa se u već ranije razrađenu strategiju koja za cilj ima podizanje optužnica protiv visoko-pozicioniranih časnika HVO-a, ali i HV-a.

Međutim, iz ove, ali i ranije optužnice podignute protiv Mile Puljića zapovjednika 2. bojne 2. brigade Hrvatskoga vijeća obrane stiče se dojam kako se ide na teoriju da je zapravo HVO bio apsolutni agresor u Mostaru koji je napadao ne birajući sredstva. Iako, svjedoci vremena, ali i dokumenti HVO-a jasno pokazuju kako je zapravo Armija provocirala i isprovocirala prve sukobe u Mostaru, a političko rukovodstvo radilo na etiketiranju HVO-a i Hrvata kao agresora.

Također, Armija je imala i razrađeni plan zauzimanja cijelog zapadnog dijela grada koji bi se uklopio u matricu kakva se primjenjivala u gradovima središnje Bosne s izmješanim pučanstvom. Osvajanjem Vranice ti su planovi Armije i definitivno propali, a ubrzo nakon toga uspostavljena je već poznata linija razgraničenja u gradu koja se nije značajnije mijenjala.

No, u optužnicama se da zaključiti kako je sustavne napade poduzimao jedino HVO, pa tako kod Puljića stoji da je na području općine Mostar postojao široki i sustavni napad HVO vojske, Vojne policije HVO-a i dr. na civilno muslimansko stanovništvo. U Jelićevoj pak optužnici imamo iste navode kako su “u okviru širokog i sustavnog napada snaga HVO-a i Vojne policije HVO, na bošnjačko civilno stanovništvo na području Mostara, počinjeni zločini nad žrtvama bošnjačke nacionalnosti”.

Ne sporeći činjenicu kako je zločina nad bošnjačkim civilima i zarobljenicima bilo kategorizacija o sustavnom napadu izaziva najviše kontroverzi budući se iz nje lako iščitava kako je prema organima gonjenja HVO bio agresor. Isto se uklapa u već razrađenu tezu Haškog tribunala kako su zapovjednici HVO-a zapravo organizirano provodili udruženi zločinački poduhvat.

Za isto vrijeme, brojni zločini Bošnjaka nad Hrvatima u Mostaru, odnosno cijelom području općine gotovo se ne istražuju više. Grabovica koja ima sve odlike totalnog istrebljenja civilnog pučanstva ostala je negdje u arhivima nakon nekoliko pojedinačnih presuda za pojedinačna ubojstva. Zapovjedne odgovornosti nema. Jedini sudski slučaj je onaj u kojem se na Sudu BiH za zločine nad Hrvatima u Mostaru, odnosno Potocima sudi Enesu Ćuriću, Ibrahimu Demiroviću, Samiru Kresi, Habibu Čopelju i Mehmedu Kaminiću.

U optužnici se navodi da su optuženici: Enes Ćurić, u svojstvu pripadnika 49. brdske brigade Armije RBiH i upravnika zatočeničkoga objekta u Osnovnoj školi i drugim zatočeničkim objektima u Potocima, Ibrahim Demirović, kao pripadnik Armije RBiH, a od 13. rujna 1993. godine u svojstvu komandanta 47. brdske brigade, Samir Kreso, kao pripadnik Armije RBiH u svojstvu načelnika saniteta vojne jedinice Brdske brigade koja je djejstvovala na području Bijelog Polja, Habib Čopelj, u svojstvu pripadnika 49. brdske brigade Armije RBiH i Mehmed Kaminić, u svojstvu pripadnika Armije RBiH, bataljona Vojne policije, u vremenskom periodu od 30. lipnja 1993. godine do 02. prosinca 1993. godine za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanoga sukoba između Armije RBiH i Hrvatskoga vijeća obrane na širem području općine Mostar sudjelovali u protupravnome lišenju slobode i zatočenju civila hrvatske nacionalnosti koji su bili izloženi teškom tjelesnom i psihičkom maltretiranju i smješteni u neuvjetnim prostorijama.

I to je sve što je do sada urađeno od strane sudskih organa, a podsjećamo kako je na području Mostara zabilježen veći broj zločina nad Hrvatima. Izdvojimo napad na Rodoč u kojem su stradali civili, protjerivanje Hrvata s lijeve obale grada, kao i korištenje zarobljenika za prisilne radove na prvim linijama.