TEMA TJEDNA: Nije lako biti križonoša (FOTO DOKAZ)

MOSTAR - „Meni je jasno da moram nositi taj križ predvođenja hrvatskog naroda i odgovarati za svoje postupke i ako se tu nekome nešto ne svidi tu nema ljutnje niti narušavanja odnosa”.

Ovu rečenicu izgovorio je Dragan Čović, hrvatski član predsjedništva BiH, predsjednik HDZ-a BIH i HNS-a BIH. Očito, i križonoša. Ovo je rekao komentirajući navodne narušene odnose vrha hrvatske politike u BiH, odnosno HDZ-a BIH, i katoličke crkve.

Čović predvodi hrvatski narod u Bosni i Hercegovini kao predsjednik najveće stranke Hrvata u Bosni i Hercegovini. Na taj način postao je i član predsjedništva a ujedno je i najmoćniji, najutjecajniji i najodgovorniji hrvatski političar u BIH. Dok je tako, dok većina Hrvata koji izlaze na izbore vjeruje njemu i stranci koju vodi, svi Hrvati Bosne i Hercegovine, bez obzira na to daju li glas njemu i njegovoj stranci ili nekome drugome, dijele istu ili podjednaku sudbinu i to u dva pravca. U jednom pravcu, podjednaku sudbinu dijele u smislu regionalne različitosti jer ne žive svi Hrvati u jednoj županiji pa ni u jednom samo entitetu. A istu sudbinu dijele u smislu ukupnih prava unutar granica BiH, dijeljenja demografske ukupne slike i slično.

U drugom pravcu, svi Hrvati, bez obzira na mjesto u kojem unutar Bosne i Hercegovine žive, pokazala je praksa na terenu, dijele se na članove HDZ-a BIH i sve simpatizere, one koji pohode predizborne skupove, daju donacije i savjete, prikupljaju glasove, nalaze se na listama i rade sve drugo što će se kad tad isplatiti te na sve druge Hrvate koji navedeno ne rade a čak se ponekada drznu kritizirati uhodani mehanizam vladanja.

U prvoj skupini nema potpodjele. Savjest je mirna svima koji su dali stranci, malo ili mnogo, a zauzvrat dobili makar i više nego su zaslužili. U drugoj skupini, u onoj koja nije HDZ, ima jedna potpodjela. Jedni marširaju zacrtanim vlastitim putom neopterećeno jer su se snašli iz drugih izvora a drugi, nesigurni u vlastitu budućnost, produžuju putovnicu i priznaju da su se trebali učlaniti u HDZ.

No, da se vratimo citatu Dragana Čovića s početka teksta. Čovjek uistinu iznimne i zavidne menadžersko-prosvjetno-političke karijere. Predsjednik stranke koja s punim legitimitetom i legalitetom predstavljanja narod i političar koji s istim pravima obnaša dužnost člana predsjedništva. Ali nema aspolutno nikakvih indicija da je on, kao i bilo koji trenutni ili prošli politički visoki hrvatski dužnosnik u Bosni i Hercegovini, došao iz bilo koje stranke ili koalicije koja vlada ili je vladala, za svoj narod postavio ramena na način da mu taj križ ureže svoj otisak. Ili je do križa ili je do dobre podloge na ramenu. Rekli bi naši stari kada netko od mlađih pođe u brdo po drvo koje će snijeti na ramenu: „Stavi kakvu ‘rutoljinu’ na rame da te ne nažulja“. Dakle, ili je križ lagan ili je narod taj podoslonac, ublaživač težine i trenja, „rutoljina“.

Ako već Čović, kako sam kaže, nosi križ predvođenja hrvatskog naroda ili, rekli bismo, križ hrvatstva u BIH (šta reče i ostade živ, op.a.), onda treba preispitati najprije težinu toga križa. A težina je onakva kakvom je čovjek sam sebi zada. Hrvatski križ u BiH je satkan od nepostojanja nekih prava, ma ne nekih već osnovnih, za koja bi jedan konstitutivni narod trebao biti predodređen.

Ta prava su, recimo, televizijski kanal na vlastitom jeziku, biranje vlastitih predstavnika zakonodavne vlasti i sva ona druga prava toliko puta spomenuta u javnosti. Ali bi u ta prava trebalo ubrojiti i pravo svakoga Hrvata pojedinačno na ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnom životu, tržišnoj ravnopravnoj utrci za dobivanje zaslužene prilike u smislu zapošljavanja, iznošenja stavova odnosno nesmetanoga razmišljanja vlastitom glavom i sve ono što bi jedan pripadnik jednoga konstitutivnog naroda u demokratskom društvu trebao uživati a da za to ne bude kažnjen i prekrižen od vlastitog naroda samo zato jer se ne želi pokoriti pa misliti isto.

Nadalje, o težini križa koju bi mogao predvodnik nositi. Nije dovoljno učiniti ga težim isključivo onim problemima koji odgovaraju u datom trenutku. Svi mi znamo da su nam Bošnjaci svojedobno birali Komšića i da to nije u redu. To nam je dio te težine križa koju predvodnik nosi. I uporno se pokušavamo otarasiti te težine koja pritišće rame. I uspijevamo pomalo, tako je odlučio i Ustavni sud nedavno. Zahvaljujući i Boži Ljubiću i HNS-u. Ali, recimo, što je sa spomenutim tv kanalom? I tv kanal na našem jeziku je jedna težina križa koja pritišće i usporava nam hod. No, ona je poželjna tek u predizborno vrijeme a čim prođu izbori, tv kanal sam sklizne sa toga križa s povratnom kartom do slijedećih izbora.

Sve ovo podsjeća na jednu latinsku izreku koju je davno rekao, čini se, nije sigurno, Luj 11. „Tko se ne zna pretvarati, ne zna ni vladati“, glasi.

Pa to je bogohuljenje. Spominjati križ a ne osjetiti istinsku njegovu težinu. Mali čovjek, onaj obespravljeni Hrvat koji ne zna što sutra, onaj koji razmišlja o odlasku s vlastitog ognjišta, bio sam ili imao suprugu i djecu, e, taj, taj. Taj ima urezan otisak križa na ramenu ali i ožiljke od bičevanja po leđima, ako ćemo već o metaforičkim stvarnim životnim i uveličanim vladarskim problemima prenesenima iz Biblije.

Samo neka svatko pogleda gdje, tko i na koji način živi, koliko je se istrzao da bi pomogao svom narodu, drugom čovjeku, ovisno o položaju i funkciji koju obnaša ili ne obnaša ništa. Naravno, križ svoj svatko nosi. Ali, kada pogledamo, na primjer, demografsku sliku Hrvata u Posavini s desne obale Save prije rata i danas, zar se stvarno usudimo spominjati vlastiti križ?