SPORTSKI KOMENTAR: Nitko ne treba na silu biti što nije

GRUDE - Na televiziji je bio prijenos meča polufinala Wimbledona između Kevina Andersona i Johna Isnera. Rekoh tijekom trećega seta da bi se ovo moglo igrati „do ponoći“ poznajući činjenicu da obojica imaju sjajne servise i čvrsto drže vlastiti a Isner sa Mahutom ionako drži rekord u dužini meča na najvećem turniru u tenisu koji je 2010. godine trajao 11 sati i pet minuta. Tako da u tom trenutku nije bilo jasno kada će na isti teren, po završetku ovoga meča, izići Đoković i Nadal.

Reče mi komšija sa susjednog stola da će navijati za Đokovića, onako bez pitanja otkri svoga favorita. Nimalo nužno sam se nadovezao i rekao da ne bih imao ništa protiv da i Nadal prođe u finale jer se radi također o istinskom sportašu, legendi tenisa, ma ne treba trošiti riječi. Ali ne bi bilo loše ni odužiti se Novaku zbog javne potpore Hrvatskoj na svjetskom prvenstvu. No, ruku na srce, to je priča za sebe, to o temi tko za koga navija.

Ne mogu i ne moram navijati za Srbiju samo zato što su susjedi. Ili obrnuto. Nitko ne treba na silu biti što nije i što ne može. A ako bilo tko želi, bio Hrvat ili Englez, može navijati, za koga god hoće. Ali isto tako ne moram ni mrziti Srbe jer nisu svi Šešelji a ni Karadžići. S druge strane, ne treba Hrvatima podrška ni Bošnjaka, ni Srba, ni Argentinaca ni Nijemaca ali jest, eto, lijepo čuti da netko navija za istu stvar jer je to znak da si prepoznat u svijetu ili, što je daleko teže, tu, blizu vlastitog dvorišta, a uvijek je u vlastitom okruženju teže nego negdje drugdje.

A to što jedan Srbin komentira na jednom od portala da će u nedjelju Francuzi dobiti Ustaše, samo može izmamiti osmijeh na lice. Dobar, imaš li još jedan. Ti i takvi ljubomorni na uspjeh Hrvatske ne mogu od jada pogledati ni sportske rubrike ni pregled programa. Šešelji i Vučići, Vulini i slični samo pokazuju još jednom koliko su u ljudskom smislu jadno dno od dna. Da igraju Srbija i Engleska, osobno, ne bi me bilo briga. Da igraju protiv Irske (igrali su), Škotske, Njemačke, navijao bih protiv Srbije kao da igra protiv Hrvatske, iskreno. I za Trinidad i Tobago. Ali ne bi bilo dobro javno iskazivati jad zbog njihovih pobjeda. Koliko smo samo puta mi Hrvati stoički, s nutarnjom boli naravno ali muški, podnijeli poraz od susjeda u vaterpolu dok konačno nismo slavili?

Takvi smo mi ljudi. No, s druge strane, grozno mi je i tužno kada se dogodi bilo kojem Srbinu nesreća, kada se u rijeci utopi dječak za kojim zapomaže brat i nemoćno sa ujakom gleda tu prokletu bujicu vode koja ga skrivenog odnosi u dubinu. I žao mi je. Dječaka, obitelji, sela, nesreće. Suosjećam.

Mi smo sposobni od svega napraviti kamuflažu, istaknuti nešto što ne pripada danom momentu pa tako i u sportu skrenuti sa navijačke putanje. I ako je netko povikao „nož, žica, Srebrenica“ tijekom utakmice protiv Engleske, to njemu „služi“ na sramotu, ta morbidnost problem je njega osobno i njegovih odgojitelja. I ako netko psuje Bosnu jer je Hrvatska njegova domovina, opet ću se sjetiti kolege iz Travnika koji kaže na to „nemoj mi dirati Bosnu jer je ona isto moja domovina“ a nosi hrvatski dres jer je Hrvat. Radije ću se pozabaviti gledanjem fotografije na kojoj navijač u Hrvatskom dresu na leđima ima ispisan natpis „don’tforget Srebrenica“ i to će mi biti okidač za trnce i rosne oči, radije nego nebuloznost također jednog pojedinca, ne samo zbog sudbine Srebrenice već i zbog toga što ima i drugih koji suosjećaju. To i činjenica, ne pomisao već činjenica, da u Hrvata ima daleko više onih, ma svi su skoro, koji na jednak način tretiraju nesreću Srebrenice kao i nesreću Vukovara, Škabrnje…

I dok razmišljam o ovoj temi na ekranu laptopa gledam dokumentarac o rijeci Moravi. Rijeci bez granica sa svojim naplavnim vodama koja je nekada, ne davno, i sama dijelom bila više od prirodne granice, dijelila Čehoslovačku i Austriju, istočni i zapadni blok, dok je u glavama ljudi podjela bila u Churchillovim riječima izrečenim u Fultonu o željeznoj zavjesi. U jednom dijelu toga filma orao hvata mužjaka tekunice koji priprema leglo svojoj ženki koja uskoro treba donijeti mlade na svijet. I ubojica orao svoju žrtvu nosi u svoje gnijezdo da bi prehranio vlastite mlade. Životni krug, borba jačega i slabijega. Instinkt.

Sve su granice prohodne ako je čovjek normalan. Samo ljudska glupost i svemir nemaju granicu, veliki fizičar je bio u pravu. Svemir je onakav kako ga je Bog stvorio. I čovjek je, sa svojim manama i vrlinama. I Bog nam je, za razliku od životinja, dao razum. Moral. Da ne moramo biti ni orao ni tekunica. Dao nam je mogućnost da spoznamo Njegovu svemoćnost i vječnost. Mi ljudi nismo svemoćni ali ako nismo ogrezli o glupost, možemo biti vječni. Samo to je dovoljno, okaniti se gluposti. A vrlo je glupo radovati se tuđoj nesreći jer ne znaš nikada iza kojega kuta čeka tvoja vlastita. Jer nesreća je nešto što čovjek ne traži, što je dijametralno suprotno onome što sam iziskuje.

I opet, kako god završilo finale na svjetskom prvenstvu, Vučić može samo sanjati da sjedi u svečanoj loži pored Infantina. Jadnik koji bi dao otkaz komentatoru na televiziji zbog otvorenog navijanja za Hrvatsku.