SPORTSKI KOMENTAR: Hrvatska “bubamara” leti nisko!

ZAGREB - Remi Hrvatske s Finskom(1:1) na Riječkoj Rujevici u kvalifikacijama za SP u Rusiji 2018. godine doveo je do smjene izbornika Ate Čačića i imenovanje novog Zlatka Dalića. Digla se opet po tko zna koji put neviđena medijska prašina tko je i zašto kriv pa hrvatska nogometna reprezentacija od gotovine napravi veresiju a sve je imala u svojim rukama. Poznati nogometni stručnjaci, igrači, selektori, novinari, svaki sa svoje točke gledišta iznose svoje viđenje aktualnog trenutka u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji koje nije dobro a to je vidljivo i starima i mladima. Mnoga razočarenja je doživjela hrvatska nogometna reprezentacija kao i njeni obožavatelj i navijači od Svjetskog prvenstva u nogometu 1998. godine u Francuskoj kada smo osvojili pod komandnom palicom Ćire Blaževića „čudesnu broncu“ nakon pobjede nad Nizozemskom od 2:1 premda mnogi smatraju kako je ona „zlatna reprezentacija“ u kojoj su igrali maestralni igrači, Šuker, Boban, Jarni, Vlaović, Asanović, Soldo, Stanić, Šimić, Bilić, Štimac, Ladić..., dok je Bokšić zbog ozlijede propustio prvenstvo, a veliki doprinos toj reprezentaciji dali su i Prosinečki i Jurčić, mogla igrati i u finalu tog prvenstva.

Na čelu HNS-a dugo godina je bio „vječni i nezamjenljivi“ Vlatko Marković koji je poznat kao „persona non grata“ – „nepogrešiv“ u razgovoru s novinarima, dok s navijačima nije nikako komunicirao, osim s onima koji su mu podilazili. Održavao se vješto na vlasti uz podilaženje Zdravku Mamiću, i uz pomoć njegovih i svojih „obliguza“ u skupštini HNS-a pa otud odgovor kako se mogao onoliko dugo održati na vlasti. Dok je „predsjednikovao“ na poziciji predsjednika HNS-a pokupio je sva moguća međunarodna priznanja sklapajući poznanstva sa svim vodećim ljudima FIFE, UEFE, te svih drugih sportskih asocijacija ovog svijeta, pa eto odgovora otkud onolika mjera njegove samouvjerenosti, arogancije i prepotentnosti do neprepoznatljivosti.

S usana tog čovjeka se nikada nije čulo: “Kriv sam“, jer te dvije riječi su nesvojstvene takvom liku omotanom plaštom narcisoidnosti i samouvjerenosti stečene iz stečenog bogatstva kojemu podrijetlo nitko nikada nije utvrdio a opće je poznata činjenica kako je HNS zlatna koka koja nesi ta jaja samo nitko ne zna gdje ta jaja završavaju. Pod vodstvom Vlatka Markovića smjenjivali su se izbornici a od osnutka HNS-a na čelu hrvatske nogometne reprezentacija od 1990. godine bili su ovi izbornici: Dražen Jerković, Stanko Poklepović, Vlatko Marković, Miroslav(Ćiro) Blažević, Tomislav Ivić, Mirko Jozić, Zlatko (Cico) Kranjčar, Slaven Bilić, Igor Štimac, Niko Kovač, Ante Čačić i sada novoimenovani Zlatko Dalić.

Među njima je dosta dobrih stručnjaka od kojih bih posebno apostrofirao jedno ime a on je Niko Kovač koji je imao strast, autoritet i ugled među igračima a i navijačima, iako je Ćiro Blažević selektor koji je jedino nešto s tom reprezentacijom osvojio ali o tome ćemo poslije. Kroz nogometnu reprezentaciju Hrvatske prošli su mnogi svjetski poznati i priznati igrači koji su ostvarili impozantne igračke i trenerske karijere, međutim nisu uspjeli ništa osvojiti od one zlatne Ćirine generacije iz 1998. godine. Nakon Vlatka Markovića na njegovo mjesto dolazi Davor Šuker koji se od najveće nogometne ikone, veličine i idola navijačkih masa pretvorio u jednog od najvećih krivaca i „mrzaca“ tih istih navijača hrvatske repke. Navijači koji su živjeli s tom reprezentacijom 1998. godine, koji su zajedno s igračima plakali, radovali se, vrištali, preko noći počeli su mrziti taj HNS na čelu s Vlatkom Markovićem i ta mržnja se nastavila i do dan-danas i usmjerena je prema svemu i svakome tko predstavlja HNS, i bilo koju sportsku asocijaciju na samom vrhu Hrvatske.

Navijači koji dolaze sa svih strana „lijeve naše“ i sa istoka, zapada, sjevera a poglavito s juga, pri samom spomenu na Davora Šukera, Damira Vrbanovića, Zdravka Mamića, pa čak i spomen na najbolju sportašicu RH svih vremena – jednu, jedinu i neponovljivu Janicu Kostelić, aktualnu državnu tajnicu Središnjeg državnog ureda za šport (SDUŠ), su spremni izvrijeđati i izviždati na Supetru zbog čega je od njih 12 pripadnika Torcide pet dobilo petodnevne zatvorske kazne.

Tu se opet javljaju određeni „dušobrižnici“ iz vrha HNS-a, Hrvatskog olimpijskog odbora, javni meanstrim mediji u rukama Davora Šukera i njegovih „obliguzana ili uvlačiguzana“ svejedno koji oštro osuđuju vrijeđanje i necivilizacijsko ponašanje navijača Torcide a nitko od njih ne dotiče samu srž problema koja je dublja i kompleksnija a navijačima i Torcide, BBB, Armade i svakoj drugoj navijačkoj skupini i svim osviještenim i nepotkupljivim navijačima je ona potpuno jasna.

Davor Šuker kao brat blizanac Vlatka Markovića, opijen prethodnom igračkom slavom, poznanstvima sa svim i svakim iz svijeta nogometa jedri po skupocjenim jahtama u društvu odabranih ljepotica, lumpujući po kasinima diljem svijeta, posebno Londonu i Münchenu, među najvećim mafijašima ovog svijeta, trošeći nemilice novce i svoje i HNS-ove, preuzeo je lik i karakter svog prethodnika Vlatka Markovića jer i on kao i Vlatko preko usana ne mogu prevaliti ove dvije riječi: “Kriv sam“. Nikada ne daje inetrvjue osim pomno odabranim uz prethodno dogovorena pitanja, nikada se na da uvući u vode u kojima ne zna plivati u dosta ih ne zna, koji prepotentno i svisoka gleda sve koji mu se obraćaju a to navijači i javnost i te kako dobro pamte, držeći se one: “tko visoko leti nisko pada“.

I upravo zbog te dvije riječi koje su analogne onim Biblijskim: “Oprosti mi“ Davor Šuker, Vlatko Marković kao i svi budući predsjednici tog i takvog HNS, kao i sva ona „potrčkala“ i piskarala pored njih poput Zorislava Srebrića, Damir Vrbanovića, svih onih silnih skupštinara „uvlakača“ i „klimoglavaca“ i „dupelizaca“ po županijskim skupštinama diljem Hrvatske koji ih umjetno održavaju na životu mimo volje dobronamjernih i istinskih navijača u RH i diljem svijeta, a sve to čine zbog vlastitog probitka, stana, uplate na tajne off shore račune, ljetovanja, plaćenih kurtizana po najskupljim mondenim ljetovalištima u zemlji i inozemstvu, koje im omogućavaju Šuker ili Marković, uz pomoć svoje „sive eminencije“ Zdravka Mamića iz pozadine, svi rukovodeći ljudi HNS-a i svih drugih sportskih organizacija RH će bilo gdje i bilo kada doživljavati uvrede, poniženje, i vrijeđanje bilo gdje da se pojave, poput Janice Kostelić ili nekog drugog. Jer ovdje nije u pitanju Janica Kostelić ovdje je u pitanju personifikacija onog što ona ili bilo tko drugi njenog ranga predstavlja. A oni predstavljaju jedan totalitarni i nakaradni sustav odlučivanja bez ikakvih vrijedonosnih kriterija koji se gadi svim dobronamjernim ljudima a kamoli navijačima hrvatske nogometne repke koji žive za trenutke kada će ta reprezentacija igrati koju međunarodnu utakmicu kako bi joj poklonili svoje srce i dušu.

Uzaludna su sva prozivanja s tribina Markovića, Šukera, Vrbanovića i Mamića jer oni ostaju i opstaju na vlasti kao da ne čuju bilo ovog naroda. Zar je bitno drugačije u odnosu i na predstavnike svih političkih vlasti u RH od rata na ovamo,uz dužnu počast rijetkim trenucima stvaranja neovisne RH kada je pokojni i prvi Predsjednik RH na Trgu Bana Jelačića držao govor u osvit stvaranja „lijepe naše“?

Kada je na Kninskoj tvrđavi stisnutih pesnica izustio: “Imamo Hrvatsku“, ili kada je donesena oslobađajuća presuda hrvatskim Generalima, Gotovini, Čermaku i Markaču kada su sva srca udarala kao jedno. Kada su i navijačke skupine zajedno s ushićenim građanima RH slavile rađenje nekih novih zora. Međutim sve drugo što se događalo od svih političkih predstavnika u RH ravno je nuli i identično je sa samim vrhom HNS-a i rukovodećim ljudima tog saveza kao i sa rukovodećim ljudima svih sportskih saveza u RH. I vaterpolo, košarkaškog, rukometnog, odbojkaškog, kajakaškog, boksačkog da ne nabrajamo dalje. Svud i uvijek takve saveze vode ljudi bez kompetencija a ukoliko kojim slučajem (a slučajan može biti samo slučaj) na takvo mjesto dođe neki kompetentan i pošten čovjek sportski djelatnik brzo ga se ove strukture riješe i on postaje prošlost koju više nitko ne spominje.

Što se tiče nogometnih događanja i ja sam od malih nogu bio zaljubljenik u nogometnu loptu koju nisam mogao nabaviti jer sam živio na selu, pa sam uz pomoć svojih prijatelja i svoje pokojne majke načinio jednu krpenu loptu od krpenih traka koja bi se pri kotrljanju po kamenitom tlu, jer se po livadama nije smjelo igrati imajući u vidu kako se svaki centimetar koristio za kosidbu ili ispašu,svako malo odvezivala, i gdje sam naučio prve nogometne korake. Kasnijih godina nas nekoliko bismo skupili novce i zajednički kupovali naše prve nogometne „bubamare“ i svaki slobodan trenutak smo koristili kako bismo je šutali po livadama čija se prvotna namjena godinama umanjila, odnosno nestala imajući u vidu kako sada u selima nema niti po par krava ili drugih mliječnih životinja.

Odrastao sam navijajući za Dinamo,gledajući ga u svakoj prigodi,i dok sam studirao u Mostaru na utakmicama s Veležom pod Bijelim Brijegom. Svaku utakmicu Dinama u Mostaru od one nepobjedive Ćirine momčadi iz 1982. godine kada su pokorili Jugoslaviju ja sam gledao. Međutim niti jedna momčad nije imala takvu moć kao ta Ćirina. Oni su gazili sve pred sobom i to ne zahvaljujući sposobnosti Ćire Blaževića jer je on za mene jedan običan demagog, već njegovom sposobnošću motivacije i dizanje euforije među igračima do najvećih visina. Kakav je god bio s tom momčadi Dinama iz 1982. godine u kojoj su igrali Vlak, Zajec, Kranjčar, Bručić, Deverić, Cerin, Mustedanagić, Mlinarić, Boro i Zvjezdan Cvetković takav je bio i ostao i sa „zlatnom hrvatskom reprezentacijom“ na SP-u u Francuskoj 1998. godine.

Ta momčad je u valovima napadala i gazila sve pred sobom i to ne samo zahvaljujući takvim klasnim igračima već i s Ćirinom moći dizanja adrenalina i motivacijom. Uz takvu igru, igrače i Ćirinu moć manipuliranja navijačkim skupinama stvarala se sinergija između navijača i igrača pa i svekolike javnosti u RH. Tako je bilo i u vrijeme 1998. godine kada smo osvojili broncu na tom SP. Tada nitko nikoga nije pitao tko je načelu takvog HNS jer su igrači i navijači živjeli u sinergiji uspjeha.

Međutim kada se svanulo novo jutro nakon tog SP na scenu stupaju ponajprije sitni, a kasnije sve više i više krupniji interesi vodećih ljudi HNS-a, jer su ubrzo uvidjeli kako se kroz taj i takav HNS može jako dobro zaraditi,steći trajan ugled i priznanje ponajprije u sportskom svijetu a potom i u političkim krugovima. Taj mentalitet od Vlatka Markovića je naslijedio Davor Šuker i ne može ga se osloboditi nikako jer je u međuvremenu opijen slavom i moći oglušio i oslijepio na sve vanjske podražaje, bez obzira što su navijači sve glasniji, što im je retorika na transparentima sve žešća, premda mediji u njegovim rukama nikada ne prikazuju protivnike njega i njegove politike, i zbog čega kao kolateralna žrtva ispašta Janica Kostelić a ispašta će i mnoge druge žrtve koje nisu ništa krive??? Ili možda pak jesu? Pa kad malo razmislim Janica Kostelić koja je dobila mjesto državne tajnice Središnjeg ureda za šport je morala i trebala već reagirati a ne davati izjave zamotane u celofan jer ne smije đonom na Šukera i takve uštogljene likove s kojima joj je jako dobro. Rijetki su oni koji će i po cijenu svoje vlastite karijere u političkim vodama izići na sunce i reći istinu ogoljenu do kosti pa taman nestali na javnoj sceni poput jednog od mnogih anonimusa.

Rijetki su takvi a Janica Kostelić premda jedna i jedina još uvijek nije spremna stati na granicu istine a istina joj je jako poznata kao i svim građanima i navijačima RH. Istina je poznata i sjeveru i jugu jer ovi potonji koji se umjetno održavaju na vlasti uvijek guraju tezu kako je opet na dijelu: “antagonizam sjevera i juga“ a ja sam potpuno drugačijeg uvjerenja odnosno ubjeđenja kako i sjever i jug žive i dišu jednako premda se ponekad sačekaju na jugu u Dugopolju ili Čapljini, Širokom Brijegu i poštenski se „nalemače“.

Isto misle navijači i sjevera i juga kada se izvrijeđa i izvižda Janica Kostelić u Supetru jer ovdje nije u pitanju Janica kao Janica već istina kojoj ovi vlastodršci ne daju na svijetlo dana. Imajući sve to naprijed iznijeto potpuno je nebitan Ante Čačić premda nije imao autoriteta,lucidnosti i odlučnosti za najveće domete,nebitan je i Slaven Bilić, Igor Štimac, Otto Barić, Tomislav Ivić ili Mirko Jozić jer su oni svi sa svoje strane dali najviše što su imali u okviru svoje struke.

Ono što se traži i što će se uvijek tražiti je jedinstvo i vjera koju će navijači i sva javnost RH imati u svoje predstavnike političke vlasti i u svim sportskim organizacijama,koji će biti birani i razrješavani na temelju određenih unaprijed utvrđenih kriterija, a ne voljom tih moćnika koji uopće ne razmišljaju o svojoj smjeni jer su se učahurili sa svih strana od njihovih „obliguzaca“. Tek tada kada javnost i navijači budu upoznati sa transparentnošću u radu, biranju, odlučivanju i smjenjivanju svojih predstavnika u HNS-u i svim drugim organizacijama imenovani izbornik će imati svekoliku podršku od svakoga i moći će raditi u miru i tišini. Moći će voljeti ono što radi u tišini a navijači će u bodrenju naših repki biti sve glasniji brojniji.