BRANKO KOLOBARIĆ – Glavni strateg Čovićeve grupe koji sve radi u rukavicama!?

MOSTAR - Nakon imenovanja Dragana Vrankića za glavnog revizora u Federaciji BiH mnogi su se odmah sjetili njegove prošlosti, odnosno dosadašnje političke karijere i krenuli s - prozivkama. I nije sigurno Vrankić neko cvijeće, ali ovom prilikom postavljamo pitanje - zar su cvijeće bili oni koji su prije njega obavljali tu dužnost? Recimo Branko Kolobarić.

On je zamjenik generalnog revizora Ureda za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, kum Dragana Čovića, glavni je strateg Čovićeve grupe, diplomirani je ekonomist i priznati financijski stručnjak s dugogodišnjim radnim iskustvom, koje je stekao dok je radio u Sokolu za vrijeme Jugoslavije. Prije imenovanja na funkciju zamjenika generalnog revizora Ureda za reviziju institucija u Federaciji Bosne i Hercegovine, obnašao je mnoge funkcije u privredi, financijama, upravljanju i menadžmentu.

Posjeduje certifikate iz oblasti računovodstva, financija i revizije, a sudjelovao je u nizu stručnih simpozija iz oblasti ekonomije i revizije i smatra ga se intelegentnijim od Dragana Čovića, jer Branko sve radi u rukavicama i iz sjene kao pravi jugoslavenski beogradski operativa, dok Dragan Čović u svakom trenutku želi da javnost vidi – tko je glavni – prava stara ruska škola sa sirovom moći, tako da ove dvije kombinacije moći uspješno varaju hrvatski narod punih 25 godina, a predstavljaju se kao njegovi zaštitnici.

Svoja profesionalna iskustva prenio je Kolobarić i u Ured za reviziju institucija u Federaciji BiH, koji je formirao zajedno s generalnim revizorom, s kojim obavlja dužnosti iz nadležnosti Ureda za reviziju institucija u Federaciji BiH za sve godine njegovog postojanja i djelovanja.

Kolobarić – najbitniji čimbenik Soko grupe

Branko Kolobarić, za kojeg se kaže da je šef i Draganu Čoviću, te siva eminencija, rodom je iz Mamića (Široki Brijeg), odakle je i pokojni Jozo Martinović, nekadašnji ministar financija Republike Hrvatske, koji je transferirao jugo dinare u Hercegovinu, koje su pokrale tadašnje hercegovačke firme. Kolobarić je u Sokolu prije rata radio s Čovićem, Antom Vidačkom, Miroslavom Ćorićem, Vjekoslavom Bevandom (ministar financija u Vijeću ministara, omladinski i partijski aktivist), kao i spomenuti mu kolege, uz Prlića i Tomića.

Kolobarić je poslije rata, preko Prlića i Tomića, tada visokopozicioniranih dužnosnika u Vladi HR HB-a, postavljeni za rukovoditelja Sokola, pa su strojevi koji su ostali netaknuti nakon odlaska JNA rezervista, transportirani za Pančevo. Imali su odličnu koordinaciju s Brunom Stojićem (UDBA), Antom Jelavićem (KOS), Slobodanom Božićem (UDBA), braćom Lučić (SIS), Valentinom Ćorićem (Vojna policija), te su mogli raditi što su htjeli i kako su htjeli. Prodavali su rezervne dijelove za boeing, dijelove za helikoptere, avione tipa galeb, tj. sve što su imali proizvedeno za poznate naručitelje. Novac je lijegao na njihove račune u inozemstvu, a koristili su ga za otvorenje novih firma iz raznih branši, pa su ih protežirali i štitili preko institucija u kojima su radili. Bile su to firme Optima, Oliveti, Auto kuća Jelić, Grafotisak, Polićtrans, Meleifico, Interinvest, Primorka, Keš, Kladionice Bet-shop, Derby, Premier i skoro sve velike firme.

U jednom trenutku došlo je do neslaganja između financijskih klanova Prlić i Jelavić. Kolobarić i Čović su se “priklonili” Hercegovina holdingu i Jelavićevoj ekipi (o ovome postoji ogroman dokazni materijal i u rukama pravosuđa), a u biti su bili uvaljani njemu kao – trojanski konj. Tako je Kolobarić postao predsjednik Nadzornog odbora Hercegovačke banke, žena mu Ankica, direktorica poslovnice Mostar, brat visokopozicionirani djelatnik banke. Oni su, zapravo, pratili rad i razvoj banke i javljali stanje Prliću, Tomiću i Kutli. Kad je Hercegovačka banka pokupila poslovno-financijsko tržište, oni su pokupili što se dalo pokupiti i dali signal Prliću, Tomiću, Stojićima, da s visokim predstavnikom Wolfgangom Petritschem napadne banku i uništi je! Danas je Kolobarić u Sarajevu u Državnoj agenciji za reviziju, brat mu je u Hypo banci, a žena i dalje pri Hercegovačkoj banci.

Za vrijeme rada Sokola, od 1994. godine, s ekipom je sustavno pljačkao imovinu firme i obezvrijeđivao je. Žena Ankica Kolobarić je radila u Croatia banci u Metkoviću, na čiji račun su prebacivali novac na osnovu divljih, izmišljenih faktura (npr. 800.000 DEM za konzalting usluge za inž. Bevandu!). Tako su 1996. “sokolaši” i grudska logistika dogovorili proizvodnju minobacačkih granata za vojsku. Bruno Stojić je imenovan za šefa vojne proizvodnje.

Preko Prlića i Tomića organizirana je firma Eurobus za proizvodnju autobusa, ali su proizvodnju autobusa od japanske donacije dobili Turci, a u Sokolu niti jedan nije proizveden. Vlasnik Eurobusa je postao tajnoviti Rus, koji je bio i suvlasnik Croatiabusa Zagreb. Uglavnom sama pljačka i prijevara – mozak u Beogradu, u centrali KOS-a, a ovi spomenuti Hrvatibili su samo izvršitelji koji su se pljačkom obogatili i stekli moć kojom kontroliraju političku situaciju u BiH.

Privatizacija Sokola je odrađena kao i ostale “privatizacije”, preko bezvrijednih certifikata, uz obezvrijeđenu vrijednost firmi. Npr., dvije hale Sokola su „privatizirane“ za 300.000 KM u certifikatima, zatim „založene“ kod banke. Banka ih „procijenjuje“ na 20 milijuna KM i toj firmi na osnovu hipoteke daje 10 milijuna KM kredita! Osnivači Soko grupe su Dragan Čović, Branko Kolobarić, Ante Vidačak, Mila Gadžić (tadašnja direktorica Agencije za privatizaciju, današnja dekanica Ekonomskog fakulteta u Mostaru i kažu da je u zadnje vrijeme siva eminencija Sveučilišta u Mostaru i da sve kontrolira preko Miroslava Ćorića, zvanog Baba Broja i Ovan!!!), Dragan Gadžić, Tina Marinčić, Ilija Đolo, Miroslav Ćorić, Vlado Čuljak, Vencel Pralas-Valo (Rupčićev šurjak, Jelavićev komercijalist), Ljubo Bešlić (logistika Grude u ratu, danas gradonačelnik Mostara) itd, itd.

Pored ovih velikih poslova, Kolobarić je radio i sitnije, kako bi zadovoljio svoju “pješadiju”, ali i pojačao osobne financije. Tako je firma Jastreb, u vlasništvu Stjepana Kolobarića, švercala cigaretama na terenu, uz dogovor s Marijanom Primorcem zvanim Prndelj, vlasnikom firme Primorka d.o.o. Široki Brijeg, i u ratu na tom poslu zaradila oko 500 milijuna maraka. Dok su ostali Hrvati ratovali za obranu hrvatskih prostora, Primorac je skupa s Kolobarićevim pulenima na tom istom hrvatskom teritoriju zarađivao milijune – o Primorci postoje kubni metri dokaznog materijala, a firmi Jastreb je utvrđena utaja poreza od 9 milijuna KM, ali su se preko suca Salema Mise i pune torbe novca za podmićivanje – izvukli. Isto kao i za Kobako Posušje, Polićtrans Posušje, Volvo kamioni – servis i prodaja, hotel Mostar, nezakonitu prodaju Sokolove imovine (npr. TUŠ Mostar, kojeg je opet preko firme Ante Vidačka odradio Dragan Čović)…

Novac za u za likvidacije hrvatskih emigranata

Dakle, od 1996. godine član Upravnog odbora Sokola i Komisije za procjenu vrijednosti imovine poduzeća, istodobno i jedan od osnivača-suvlasnika i direktor Soko Vita, kasnije preimenovane u Primius, a potom suvlasnik Soko Group, u rujnu 2000., odlukom Parlamenta Federacije BiH, imenovan je za zamjenika glavnog federalnog revizora, a mandat mu je produžen u svibnju 2006. godine.

Đurica Novica Srbin iz Beograda, bivši direktor mostarskog Sokola, skupa je s Brankom Kolobarićem i Draganom Čovićem slao novac firme Soko na rezidentne račune za KOS u inozemstvu za likvidacije hrvatskih emigranata. Novica i sada kontrolira Čovića i ekipu.

Soko Vit d.o.o. Mostar osnovan je 11. prosinca 1997. s temeljnim kapitalom u iznosu od 20.000 DEM, dvanaest dana prije nego što je društvo uložilo iznos od 500.000 KM u osnivanje Hercegovačke banke. Direktor te tvrtke bio je Dragan Čović. Vlasnici poduzeća su Soko d.d. Mostar, Zdravko (Ivana) Lončar (Mostar), Marijan Skopljak (Vitez) i Branko Kolobarić (Mostar). Prvi direktor društva bio je Branko Kolobarić, a njega je u travnju 2000. godine zamijenio Dragan Perić.

Pri osnivanju je društvo registrirano za proizvodnju i projektiranje naoružanja i vojne opreme (oružje, streljivo, eksplozivi i ostala sredstva prema programima i potrebama oružanih snaga), te za veleprodaju, maloprodaju i usluge prijevoza. Soko Vit je jedan od šest osnivača dioničara Hercegovačke banke. Soko Vit/Primus AD je kupio dionice Hercegovačke banke od 2 milijuna maraka u prvoj i drugoj emisiji dionica. Sve uplate omogućene su priljevima od HVO-a, a Soko Vit je postao jedan od osnivača Hercegovina osiguranja 1998. godine.

U srpnju 1998. Soko Vit je dobio kredit koji je odobren zajedno, po redoslijedu, s još pet kredita izdanih u vezi s osnivačkim kapitalom Hercegovina osiguranja. Naziv društva Soko Vit d.o.o. Mostar je 20. rujna 1999. promijenjen u Primus AD Mostar. Ovo se dogodilo nakon prijenosa vlasništva nad poduzećem na Euro Consulting (40 posto) i Croherc AG (60 posto).

Croherc je bio u vlasništvu Hercegovina gradnje. Kao rezultat ove transakcije, Hercegovina gradnja je neizravno dobila većinski udio, a time i kontrolu nad poduzećem Primus AD. Dana 11. srpnja 2000., tri mjeseca prije nego što je preneseno s Hercegovina gradnje na Hercegovačku banku u zamjenu za dug, društvo Croherc AG je prebacilo svoj vlasnički udio u poduzeću Primus AD na Herc MB d.o.o. Mostar, čime je to društvo postalo većinski vlasnik (60 posto). Branko Kolobarić je u odličnom odnosu i sa sucemFfederalnog suda Ignaciom Dodigom.

Dodig je po nagovoru Brane Kolobarića, Dragana Čovića i Bariše Čolaka osudio Ivana Vukšića zbog fizičkog obračuna sa SFOR-om 2001., a po Dodigovom nalogu i sudac Vjenceslav Lovrić je presudio protiv Vukšića. Zanimljivo, Kolobarić se pretvara dobrim prijateljem Ivanu Vukšiću, no prema našim provjerenim saznanjima tu nema prijateljstva!