JE LI BIHAĆ TREBAO PASTI: Otkrivamo pozadinu ubojstva hrvatskog generala!

Autor: Marin Vlahović

BIHAĆ - Kantonalni sud u Bihaću potvrdio je optužnicu za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, protiv Hamdije Abdića zvanog Tigar, inače federalnog zastupnika SDA-a stranke. Tu informaciju, medijima je prenio predstavnik suda Džemal Jodanović. Osim Abdića, Tužiteljstvo je podignulo optužnice i protiv Dede Karabegovića, Jasmira Topala, Indijana Alibegovića te Ramiza Ružnića, i to zbog istog zločina.

Optužnice su podignute u tajnosti

Optužnice su formalno podignute nekoliko mjeseci ranije, ali pravosudne institucije, obavijestile su javnost tek 15. siječnja ove godine. Ta višemjesečna šutnja pravosudnih organa Bosne i Hercegovine, ukazuje na sumnju, kako su i dalje otvorene sve kombinacije. Drugim riječima, usprkos optužnicama, još se ne nazire kraj ove mučne pravosudne trakavice, na koju veliki utjecaj ima bošnjačka politika, ali i obavještajna zajednica.

Za bolje razumijevanje tematike, potrebno je elementarno znanje o zbivanjima u Bosni i Hercegovini, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Prije svega, nužno je suočiti se s činjenicom, da su armiju BiH osnovali, organizirali i rukovodili oficiri indoktrinirani jugoslavenstvom, koje u svakoj varijanti negira pravo Hrvata na posebni nacionalni, kulturni i politički identitet. U već postojeće jugoslavenstvo, isti krugovi su postepeno ugrađivali prve oblike islamskog fundamentalizma.

Kako Bošnjaci za vrijeme SFRJ, nisu željeli, ili imali potrebe isticati svoju vjersku pripadnost, tijekom procesa raspada bivše Jugoslavije, imali su velikih problema da preko noći oblikuju snažnu i zaraznu ideologiju, politički program koji će njihovi sunarodnjaci slijediti. Nisu imali političku bazu, niti jaku i složnu emigraciju. Doduše, Alije Izetbegović, što se vidi iz njegovih radova i pisanja, imao je neku grubu i poprilično isključivu viziju budućnosti Bosne i Hercegovine.

Gdje su bili i što su radili bošnjački oficiri JNA 1991?

Nespremnost Bošnjaka za nadolazeće promjene, najbolje se očitovala kroz pasivan odnos prema ratnoj agresiji na Hrvatsku. Oficiri i rezervisti JNA bošnjačke narodnosti, nisu ništa češće napuštali tu velikosrpsku armiju, od Srba i Crnogoraca. Veći broj „legendarnih“ zapovjednika armije BiH, poput Nasera Orića, Atifa Dudakovića i drugih, služili su kao sredstvo očuvanja stare ili stvaranja neke nove, ako je moguće, još gore Jugoslavije, kojoj bi na čelu bio Slobodan Milošević kao neka vrsta vrhovnog srpskog vožda, pod čijom vlašću trpe svi narodi.

Čudne su biografije tih ljudi. Naser Orić, krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, izvršavao je specijalne zadatke protiv Albanaca na Kosovu, a onda je postao i tjelohranitelj Slobodana Miloševića. Atif Dudaković, ratni je zločinac protiv Hrvata, i to prvo u Republici Hrvatskoj. Zapovjedio je napad na Lovinac i okolna zadarska mjesta. Tih dana, u napadima su poklane desetine Hrvata, spaljena su sela i tisuće prognanih, spas je tražilo bijegom kroz šumu, preko samih vrhova Velebita. Isti čovjek, 06.08.1995, našao se s generalom Marekovićem na koranskom mostu u Tržačkoj Rašteli, i tako postao dio povijesti.

Možda zvuči grubo, ali uistinu je nevjerojatno, koliko su toga Hrvati oprostili Bošnjacima. Ne samo da nam 1991 nisu oružano pomogli, već su mnogi i sudjelovali u agresiji na Hrvatsku. Isto tako, Alija Izetbegović, nikada nije ponudio, niti pružio utočište Hrvatima, koji su bili prognani sa svojih ognjišta. Dakle, nisu zakazali samo politički i vojnički, nego su pali i na ispitu temeljne humanosti.

Vlado Šantić ima ozbiljan povijesni značaj za Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu

Ovim uvodom, pokušavam dočarati kakvi su motivi doveli do brutalnog i kukavičkog ubojstva generala HVO-a Vlade Šantića. Obavještajni krugovi, uz logističku pomoć dijela međunarodne zajednice, proširili su priču po kojoj je general Šantić trgovao naftom i oružjem s Ratkom Mladićem.

Htjeli su ga prikazati kao prljavog psa rata, koji nije niti zaslužio bolju sudbinu. Zamislite, generala koji im je obranio Bihać. Vlado Šantić je povijesna ličnost, čiju ratnu ulogu u Bosni i Hercegovini, moraju podjednako poštovati i valorizirati obje države. Naime, kronološki gledano, prije Oluje, koja je otvorila put prema konačnoj i potpunoj deblokadi ovog grada, dogodila se jedna druga važna vojna operacija.

U siječnju 1995, general Šantić i njegove postrojbe HVO-a, uspjeli su povratiti važna dijelove Bihaća, i to bez prave pomoći Armije BiH. Bez tog uspjeha, Oluja bi vjerojatno stigla prekasno. Ta pobjeda, predstavlja i jedan od glavnih motiva njegovog ubojstva. Teško je procijeniti, koliko je tisuća Bošnjaka bio spreman žrtvovati Alija Izetbegović i je li možda general Šantić, pomrsio neke njegove planove. Ono što sigurno znamo jest da mu je zahvalio likvidacijom i maksimalnom zaštitom počinitelja ubojstva.

Sin generala Vlade Šantića, Duje Šantić, godinama se bori za istinu o sudbini svog oca. Istupao je više puta u medijima i nije se ustrčavao optužiti sam politički vrh SDA-a kao nalogodavce ubojstva. Jednom prilikom, rekao je i sljedeće:

„Ja se pitam zašto slučaj nisu poslije rata pokrenuli. Ja razumijem da je stari bio žrtvovan jer su se pripremale operacije Bljesak, Oluja, Maestral. Ali mogli su poslije reagirati, a ne da ja moram gledati onoga ubojicu Atifa Dudakovića i Hamdiju Abdića Tigra u dokumentarcima na HRT-u kako se rukuje na mostu s generalom Marekovićem, kako Gotovina staje na njegovu stranu.

Mi smo sami protiv države, ne jedne, nego dvije. Ja znam da neću pobijediti, ali idem do kraja kao i moj otac.“

Nažalost, Duje Šantić govori istinu. Republika Hrvatska, ili bolje rečeno njeni predstavnici, nisu učinili dovoljno da se rasvijetli ovaj slučaj. Kako su se odnosili prema hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, takav su stav zauzeli i prema ubojstvu Vlade Šantića, pazeći uvijek da ne provociraju bošnjačke političare, koji i dalje imaju obraza optuživati Hrvatsku za ustaštvo i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Bitka za istinom, prepuštena je generalovoj obitelji, koja se sama mora nositi s prijetnjama, premlaćivanjima i raznim oblicima podmetanja i zastrašivanja.

Neovisno o tome kako će priča na sudu završiti, i koliko će se daleko i visoko ići s optužnicama, Duje Šantić je pokazao kako se treba boriti za pravu i istinu o našim herojima. Jedino što odzvanja glasnije od njega je višedesetljetna hrvatska šutnja, kao jedina konstante naše politike. Ta hrvatska šutnja ima razne oblike, ali njen rezultat je uvijek isto poniženje. Ništa se ne čuje, a opet nas zaglušuje. Ta hrvatska šutnja ima razne oblike, ali njen rezultat je uvijek isto poniženje.

Autor: Marin Vlahović

ZADNJE VIJESTI