KOMENTAR DANA: Kako to Bog zapovijeda?

KNIN - Danas 05.08.2018. godine u Kninu se obilježava 23 godišnjica veličanstvene vojno-redarstvene akcije Oluja, kojoj je prethodila ista takva akcija Bljesak, kada je oslobođen velik prostor RH, čime su stvoreni svi preduvjeti za stvaranje samostalne i suverene RH, osim oslobođenja Istočne Slavonije koja je kasnije mirno reintegrirana u ustavno-pravni poredak RH. Na svakoj obljetnici Oluje u Kninu, pa tako i na ovoj se pojavi cijeli državni vrh, te mnogi drugi dužnosnici iz javnog i političkog života, koji biranim riječima slave tu akciju, dok okupljeno mnoštvo s aplauzom odobravanja ili pak zvižducima i povicima neke od tih govornika nagradi sukladno njihovim zaslugama. A zaslužiti aplauz je malo teže u odnosu na zvižduke koje su zaista zavrijedili mnogi.

Ove godine na obljetnici Oluje pored hrvatskih generala koji su nezaobilazna pojava u svakoj obljetnici, rado viđen i iščekivan gost je izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić. Ove godine je posebno ponosna gošća i predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i to s razlogom. Još su uvijek svježe emocije koje je ona kao predsjednica pokazala na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji kada je izgrlila i izljubila sve hrvatske i francuske nogometaše, čelnika FIFE Giannia Infantinija, te francuskog predsjednika Emanuela Macrona, čime je pobrala iskrene simpatije cijele Domovinske Hrvatske ma što o tome netko mislio. Jer uvijek onaj tko u sve unosi istinske domoljubne emocije pa bio on na najvećoj državničkoj funkciji svoga naroda mora biti od istog tog naroda obljubljen.

Na obljetnici Oluje se miješaju emocije. Od ushita, radosti, tuge pa do razočarenja. A taj koloplet emocija može osjetiti samo istinski domoljub, bio on Branitelj ili netko tko živi i diše za samostalnu i suverenu Hrvatsku cijelim svojim bićem. Među okupljenim mnoštvom mnogo je onih koji tu odista ne pripadaju jer ničim nisu zaslužili biti tu osim želje za osobnom promocijom koju uvijek i iznova podgrijava njihova nutarnja potreba biti viđen i vidjeti nekoga. Biti predstavnik kiča i špice. Ima tu i istinskih Branitelja koji su živi sudionici Oluje. Onoga dana kada su slavodobitnički ušetali u Knin s 23 godine manje na svojim plećima, kovrčave i kao ugalj crne kose, zamišljali su i dosanjali svoj san suverene i samostalne RH koju su predali u ruke onima za koje su mislili kako će je nastaviti čuvati i njegovati kako to Bog zapovijeda. Pa im se u trenu pomiješaju emocije. Emocije ponosa što su i sami bili dio te priče, priče iz osporavanih topničkih dnevnika, koje nezaobilazno prate emocije tuge za poginulim prijateljima.

U sjećanja im naviru uspomene na zajedničke akcije s njima dok se preko razglasa u daljinu šire poruke mira, tolerancije, suživota, zajedništva, ponosa koju šire predstavnici aktualne političke vlasti RH na čelu s premjerom Plenkovićem, predsjednikom sabora, Gordanom Jandrokovićem, te predsjednicom Kolindom G.K. Veliku većinu tih riječi, poruka preko razglasa velika većina Branitelja ne čuje, odnosno ne može i ne želi čuti jer su opterećeni ovrhama, blokadama cjelokupne imovine, preteškim životnim bremenima, koji im ne daju disati, koji im ne daju živjeti životom dostojna Branitelja. Životom dostojnim Veterana Domovinskog rata. Ubrzo se u njihovim glavama stvara kaos opterećen tim nagomilanim problemima koji ne traju od jučer već duži niz godina, pa počinju glasno mrmljati i negodovati na svaku izgovorenu riječ, tih Njonja, briselskih konjušara, dupelizaca, ulizica, mazohista, koji za nekoliko Judinih škuda radije pretrpe milovanje svoje guze od napaljenih briselskih pedofila, da bi konačno iz mnogih od njih progovorio glas čovjeka i Branitelja koji na nepravdu ne može šutjeti.

Njihove povike, zvižduke pa čak i psovke s vremena na vrijeme prekine neki govornik koji dolazi iz reda Generala ili neke javne osobe koja se ne uklapa u koncept tih hrvatskih političara, ili pak slučajni nailazak nekog ratnog kolege. Odlaze konačno na nekoliko točenih piva i evociraju uspomene koje ne blijede jer one odista u njihovom ionako jadnom životu jedino vrijede. Uspomene koje ih još održavaju u životu. Uspomene u kojima ima mjesta samo za one koje su živjeli i vjerovali u Hrvatsku. Uspomene na prvog hrvatskog predsjednika dr.Franju Tuđmana na Kninskoj tvrđavi kada je ljubeći hrvatsku trobojnicu stisnutih pesnica izustio: “Imamo Hrvatsku!“

Veličanstveni doček hrvatskih Branitelja na Trgu Bana Jelačića, ushićenje domovinske i iseljene Hrvatske pobjedom okrunjene ulaskom u Knin. Ta vojna pobjeda je trebala biti praćena pobjedama u miru. Pobjedama koje će zajedno s pobjednicima u ratu izvojevati predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti u RH kojima će Branitelji i cijeli hrvatski narod dati povjerenje u miru. Sve lijepo zamišljeno da su ti kojima su Branitelji kao pobjednici u ratu dali mandat u miru postupali kako to Bog zapovijeda. A Bog je zapovjedio kako je moderna i suverena hrvatska država utemeljena na dva stupa i to:

1.Na stupu Svete Katoličke i Apostolske crkve u Hrvata,

2.Na Domovinskom ratu.

Nikako na temeljima zločinačke antifašističke ili komunističko-fašističke borbe svejedno.

Ali na veliku žalost ogromnog broja hrvatskih domoljuba moderna hrvatska država, premda je voljom Božjom bila zamišljena izgraditi se na ta dva stup,a to se nije dogodilo. Kako je svima poznato svi Hrvatski Branitelji, odnosno ogromna većina njih je za cijelo vrijeme Domovinskog rata na svom vratu nosila krunice, kao simbol kojemu su vjerovali, simbol koji ih je štitio od pogibelji. Simbol koji uvijek pobjeđuje. Simbol koji će konačno uvijek pobijediti jer je to simbol ljubavi koja je u odnosu na mržnju uvijek u prednosti, premda ponekad izgleda suprotno. Konačno to i nije simbol, jer simbol uvijek nešto predstavlja, a Isus Krist na vratu hrvatskog Branitelja je živi dokaz vjere i ljubavi, jer on to jest. I upravo zbog tog živog dokaza vjere i ljubavi izvojevana je pobjeda u Domovinskom ratu, u operacijama Bljesak i Oluja, te svim drugim vojnim pobjedama hrvatskog naroda u RH i BiH.

Konačno kada je u ruke političkih predstavnika Hrvatske stvaranjem neovisne i suverene države predano živo i rođeno čedo, hrvatski Branitelji su očekivali kako će to čedo biti odgajano u duhu katoličke vjere i Božjih zakona, jer je tako oduvijek bilo i jer tako mora biti. Čedo koje će odrasti a od kojeg će poteći potomstvo brojnije od zvijezda na nebu, od zrnaca pijeska na nepreglednoj morskoj obali. Potomstvo koje će živjeti od plodova svojih ruku kojima će ih Bog obilato nagraditi ukoliko budu nastavili put koji su im utrli Branitelji. Znači nedjeljiva je pobjeda hrvatskih Branitelja u Domovinskom ratu od vjere u Boga i to je činjenica. Tom stazom su trebale krenuti sve generacije hrvatskog naroda od završetka Domovinskog rata na ovamo.

No, dogodilo se upravo suprotno. S te staze skrenuli su svi hrvatski političari jer umjesto zahvale Bogu, za darove kojima ih je obilato nagradio počeli su slaviti „zlatno tele“ kojemu su se počeli klanjati svi, a za njima su krenuli mnogi. Pa čak i neki koji su sebi nazivali“Braniteljima.“ Iz plemena tih od Boga odmetnutih ljudi rodile su se nove generacije koje se vole kititi hrvatskim šahovnicama u prigodama, vole pohoditi svete mise, obljetnice vojno-redarstvenih akcija, sve druge javne i kulturne manifestacije kojim se veliča pobjeda hrvatskih Branitelja, samim time i dokaz Božje uloge u tim pobjedama, a da nikakve veze nemaju s pobjedom u Domovinskom ratu i Božjom prisutnošću u svemu tome. Te „prigodničarske“ generacije hrvatskog naroda se vole kititi tuđim perjem a sve što umiju je širiti mržnju, laž i psovku. Cijeli njihov život je omeđen sa te tri teške riječi.

Oni u stvari nikada nisu ni željeli suverenu i samostalnu RH. Možda je i jesu željeli, no na potpuno drugačijim temeljima nego što su to zamišljali i željeli hrvatski Branitelji. Dobar dio tih protivnika samostalne i suverene Hrvatske nije takvu Hrvatsku želio nikako jer je njima Jugoslavija bila otac i majka, pa su se na brzinu morali transformirati iz ljutih protivnika takve Hrvatske u one koji su je morali prihvatiti, te su se zahvaljujući svojim udbaškim metodama preko noći transformirali u nove snage kojima je „Hrvatska u srcu“, a zapravo im je oduvijek bila u džepu.

Takvim inicijativama su pogodovali uvozničko-izvoznički lobiji kojima je jedino mjerilo stvari novac, svijet u kojemu caruju sve one vrednote u kojima nema mjesta za Boga. Pa je tako onaj Bog utjelovljen u krunici koju su na svojim vratovima za vrijeme Domovinskog rata zamijenjen s novim a on je novac.

Zbog zamjene Bogova u hrvatskom društvu se počinju događati teške i bolne promjene u životima hrvatskog naroda. Događaju se sustavni progoni hrvatskih generala i Branitelja, izbacivanje raspela Isusa Krista iz svih javnih institucija, legaliziranje protubožjih i protuprirodnih Zakona, pravo na abortus, legaliziranje istospolnih zajednica, rodne ideologije utemeljene u Istanbulskoj konvenciji, degradiranje Domovinskog rata, hrvatskih Branitelja, Katoličke i Apostolske crkve u Hrvata, javno omalovažavanje svih katoličkih, domovinskih i kršćanskih vrednota u hrvatskom Saboru, upravo od onih koji su u vojno redarstvenim akcijama trebali nestati s lica zemlje. Vlast su u svim sferama preuzeli plaćenici Sotone kojima je za cilj uništenje svih Božjih vrijednosti koje su hrvatski narod održale na životu tisućljećima.

Napada se obitelj kao temeljna zajednica muškarca i žene i na mala vrata uvodi rodna ideologija, koja je u suštini suprotna od nauma stvoritelja neba i zemlje. Neskriveno se slave i veličaju tekovine tzv. “antifašističke“ borbe, odnosno komunističke ideologije a one su u stvari tekovine NOB-e u kojoj su koncem II svjetskog rata na izrazito brutalne i svirepe načine ubijene stotine tisuća hrvatskih Branitelja, hrvatskih svećenika i časnih sestara, civila, staraca, žena, djece, za čije se mnoge grobove još uvijek ne zna. Svaka inicijativa usmjerena u tom smjeru u startu biva stigmatizirana, devastirana i zaustavljena jer protivnici Božje istine i žive Božje riječi u rukama imaju sve. Od medija, do zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. A da ne govorimo o svim značajnijim javnim, gospodarskim i kulturnim funkcijama i namještenjima.

A za to se hrvatski Branitelji u Domovinskom ratu nisu borili. Oni su se upravo borili protiv neke druge zvijezde petokrake koja je doduše imala istu krvavo-crvenu boju kao i ona iz NOB-a ali je njeno izvorište isto. Izvorište na kojemu obitava Sotona i njene sluge. Zbog svih tih razloga hrvatski Branitelji kao moralna vertikala po kojoj se sve računa i mjeri padaju u napast da sebi ili nekome drugome učine zlo a upravo je to namjera sotone jer zna ona od kuda prijeti najveća opasnost.

Mnogi Branitelji su upravo zbog tih razloga dezorijentacije u koju ih je uvela napast preobučena u hrvatsku šahovnicu, digli ruku na sebe. Mnogi iza sebe imaju upropaštene brakove, uništen život, sve više pobolijevaju, od najtežih bolesti dok ih dobar dio mijenja boje iz šahovnice u neke druge boje i odlazi ostavljajući Kninsku tvrđavu tek u svojim uspomenama. Mijenjaju je za neke druge tvrđave i građevine sagrađene rukama nekih drugih pobjednika diljem EU, i cijelog svijeta. Za njima ili pak ispred njih boje šahovnice su zamijenili na tisuće hrvatskih mladića i djevojka koji od demagogije i pustih obećanja ne mogu živjeti. A svi su željeli u samostalnoj i suverenoj RH živjeti jedan san u kojemu se slavi Bog, njegove vrednote i svi oni plodovi kojima Bog nagrađuje ustrajne.

I bez obzira na sve padove i posrnuća hrvatskog naroda Bog taj brod, kojim plovi hrvatski narod kroz sve bure i nevere, nikada ne zaboravlja i ne ostavlja pa ga s vremena na vrijeme podsjeti kako ga nije napustio. Počasti ga svojom živom prisutnošću. Jedanput je to oslobađanje hrvatskih Generala, Gotovine, Markača i Čermaka, drugi put je to izbor Kolinde Grabar Kitarović za predsjednicu Hrvatske, treći put je to srebro hrvatskih nogometaša na svjetskom prvenstvu u Rusiji, te veličanstveni doček naših nogometaša u Zagrebu gdje se u sinergiji preko 500 000 Hrvata slavio Bog, Hrvatska, te sve domoljubne i katoličke vrijednosti hrvatskog naroda predvođeni jednim i jedinim, neponovljivim domoljubom i hrvatskim biserom Markom Perkovićem Thompsonom, doček hrvatskih nogometaša diljem Hrvatske , četvrti put kao i svake godine Mladi fest u Međugorju kada se slave pobjede iseljene i Domovinske Hrvatske. Dani kada hrvatski narod u sinergiji sa svim drugim ljubiteljima Boga i njegovih vrijednosti iz cijelog svijeta živi kao jedan. Dani slave, ponosa i pobjede. Dani od kojih boli glava sve one koji slave neke druge Bogove. Dani kada hrvatski narod kida barijere i granice i vraća se svom izvorištu.

Izvorištu tajni za ljude koji ne žele upoznati Boga i njegove vrednote. Izvorištu na kojemu su mnogi našli duhovnu i tjelesnu okrjepu poput Blanke Vlašić te milijuna drugih ljudi posrnulih na stazi života kojom hodamo svi, tražeći ljubav, radost i mir. A kada konačno nađemo istinski i pravi put koji vodi k Njemu, napojimo se s izvora Njegove žive vode, jer tada ožednjeti nećemo nikada više.