KOMENTAR DANA: Nema tu ni lijevo ni desno, samo kronična želja za vlašću

MOSTAR - Vlast mora netko obnašati, a taj „netko“ je skupina pojedinaca, građana okupljenih u političke stranke a nadalje su stranke okupljene u koalicije koje iznjedre vlast. Nema u 'planu i programu' odnosno u političkom životu BiH, prijevremenih izbora, i što će nam, a ni tehnički mandat trenutno vladajućih nije poželjna forma ako mislimo naprijed. Ne smije se dozvoliti u Federaciji ili u županijama, pardon, kantonima u kojima još nije dogovorena vlast, novi „Mostar“. Netko će morati sjediti na funkcijama na kojima se odlučuje o budućnosti većeg entiteta i tih kantona gdje nova vlast još nije zaživjela. Tko, vidjet ćemo. Izgleda prema odlukama stranaka i stranačkih čelnika da dosljednost Fahrudina Radončića i SBB-a nema cijene, a „lijevi“ se misle, nećkaju, osluškuju i razmatraju ponudu SDA. Ponudu nakon koje će, možda, prekršiti predizborno obećanje i ući zajedno u vlast poradi, čuli smo to već, „spašavanja“ države, entiteta, neke županije/kantona.

Možda u kojem političaru ove države i čuči pritajeni spasitelj, onaj koji bi svojim postupcima doprinio miru i blagostanju, ekonomskom napretku kroz gospodarske reforme, izjednačavanju nacionalnih prava u domovima naroda, pokrenuo proces progresa na putu pridruživanja euroatlantskim organizacijama koje su nam potrebne da se spasimo od sebe samih. Možda ulicama naših gradova Bosne i Hercegovine hoda netko, i Sarajevom i Prijedorom i Širokim Brijegom, i lijevom i desnom stranom ulice, koga zanima čovjek a ne nacionalna, vjerska, stranačka ili ideološka pripadnost. Ma sve su ove pripadnosti važne, pristup im je slobodan, trebalo bi biti moguće reći tko si i što si, pri tom ne lagati radi funkcije ili prevare, i kao takav, dopustiti drugom da to isto kaže, bez straha i nelagode. Ali su ideološki podijeljene stranke međusobni smrtni neprijatelji, a ne suradnici, sve dok ne ugledaju prigodu da sastave vlast radi „spašavanja“ stvari.

Dakle, kroz stranačku pripadnost se dijele ljudi prema ideološkim afinitetima, a onda unutar svakoga naroda, na podobni i nepodobni kadar kojega se različito tretira kada su u pitanju podjele poslova. A ideološki obojene stranke koje pobijaju volju drugoga, to rade različitim tumačenjima istih stvari. Tako je „lijevima“ negdje dobro izbaciti Hrvate iz vlasti, kao u Zeničko-dobojskom kantonu a drugdje je poželjan popis stanovništva iz 1991.

Nije uopće loše živjeti u ovoj državi, kao ni igdje drugdje na svijetu, ako, logično, imaš posao, za taj posao primaš plaću, a s plaćom možeš živjeti. No, slika govori više od tisuću riječi a slika našeg društva kaže da se svakim danom, unatoč „velikim naporima političara“, pakira sve više ljudi i odavde odlaze. A u običnim razgovorima s tim ljudima, koji ne prate statistiku države ni entiteta već samo žele živjeti i raditi, negdje, a ako ne mogu na vlastitoj zemlji onda idu drugdje, kada im se spomene da je, na primjer, prosječna plaća u Federaciji skoro 900 maraka, gledaju u čudu, ne vjeruju, pitaju pa kako kada sve prodavačice, radnici na benzinskim crpkama, u kladionicama, konobari, svi rade za manje. Onda se referiraš na razliku između bruto i neto, i da nije baš tako, i spomeneš kolike su plaće političara. Rijetki ju i zarade i zasluže, čast onima koji jesu, ali oni nam dižu prosjek.

Nisu svi političari pohlepnici, ali plaće političara su nekima mamac da se njome bavi. I tako svatko tko nađe priliku za bogaćenje ili barem poboljšanje imovinskog stanja jer preko politike, kad-tad, sva se vrata otvaraju i jednom ćeš nekome trebati. Tu onda vidimo ljude kojima nije mjesto u foteljama preko kojih se odlučuje o ključnim stvarima u državi, bilo da su one od nečije nacionalne važnosti ili se radi o gospodarstvenim pitanjima. U tom poslu i ako pratimo što rade političari, doživimo i upoznamo velike razlike. Od onih elokventnih ljudi koji uistinu rade svoj posao i cijeli su život među ljudima i s ljudima, otvorenih vrata i karata, do nekih koji su u politiku ušli tamo negdje pred kraj rata pa se prometnuli u čelnike čije se mišljenje i ne poštuje uvijek, ali ih se mora, naravno šutke, slušati. Nadalje, u politiku su ušli i drugi preko kadrova koji su ih nagovorili, trebali su za popunjavanja kvota pa sad nam odlučuju o sudbinama, a zapravo će tek dignuti ruku za ono za što im kaže predsjednik kluba zastupnika jer sami i ne znaju o čemu se i na koji način radi i odlučuje. Ne zna nas mnogo pa nas barem manje boli… glava.

I ponekada, kao sada, dođemo do situacije u kojoj se sve ideološke razlike brišu, predizborna obećanja zaboravljaju, a dojučerašnji smrtni ideološki neprijatelji postanu partneri koji se barem dogovaraju oko sastavljanja vlasti. Kako su jedni o drugima jučer pričali, rekli bi da neće sjesti za isti stol za sto godina, a kamoli danas. Nema tu pravila, mogu govoriti ideološke floskule, istinska ideologija je ustupila mjesto želji za vlašću pod krinkom onog spašavanja države, entiteta, kantona, bilo čega gdje se ugleda prilika za sudjelovanje u vlasti. Jer, imali smo priliku svi biti na nekom predizbornom skupu prije nekoliko mjeseci. Čuti što govore o onima s kojima se danas potpisuju sporazumi ili dogovaraju koalicije. Dojučerašnji detektirani krivac za ovakvo stanje postao je poželjan partner, pa onda, gospodo, dijelite krivicu, kada ćete dijeliti i blagodati tih udruženja. Blagodati ih sigurno zanimaju, krivica za ovakvo stanje se svakako prebacuje na drugoga, a za opće stanje ni njih ne zaboli… glava.