Milanović ima velike šanse, a ima jer ga je kritizirala Vesna Pusić!

ZAGREB - Vesna Pusić je u objavi na svojoj Facebook stranici detaljno obrazložila zašto će glasati za Zorana Milanovića. Objavu Vesne Pusić prenosimo u cijelosti.

“Ishod prvog kruga predsjedničkih izbora 2019. bio je neizvjestan na više razina. Kampanja je krenula polako i nevoljko. Milanovića nije bilo dovoljno u medijima; Grabar Kitarović je stalno odlagala objavu i početak svoje kampanje, a kad je konačno krenula pokazalo se da su za to odlaganje postojali vrlo dobri razlozi; Škoro se pojavio glasno i agresivno, od početka djelujući umjetno ,više kao neki laboratorijski projekt nego stvarni kandidat. Nagađalo se da bi u drugi krug čak mogli ući Grabar Kitarović i Škoro, ili da Grabar Kitarović uopće neće ući u drugi krug. Ta neizvjesnost, a i zasićenost depresivnom situacijom u hrvatskoj politici, motivirali su građane da u većem broju nego ranije izađu na predsjedničke izbore i time u prvom krugu donesu relativnu pobjedu Zoranu Milanoviću.

Ja sam u prvom krugu glasala za Milanovića. Nisam glasala ni “taktički” ni preko volje, već pri punoj svijesti da je najbolja politika, umjetnost na granici mogućega. Dakle, ona politika koja sa sobom nosi nešto novo, neki napredak, a istovremeno ima realne šanse pobijediti na izborima. To ne mora biti svačija logika i apsolutno prihvaćam da se može misliti i drugačije. Hrvatski građani koji po svojim stavovima i svjetonazoru pripadaju centru i lijevom centru, imali su među kandidatima u prvom krugu još najmanje tri dodatne mogućnosti: Daliju Orešković, Katarinu Peović i Daria Juričana. Pritom je Juričan od početka davao do znanja da je njegova kandidatura drugačija, Monty-Pythonovska kritika hrvatske politike i korupcije. Desetak posto birača odlučilo se za jednu od tih opcija, bez obzira što je bilo očito da nitko od njih neće ući u drugi krug. No ni ja, glasajući za Milanovića, nisam bila sigurna kako će taj prvi krug na kraju ispasti.

S Milanovićem sam imala prilike blisko surađivati više od četiri godine. Trebalo mi je nešto vremena da pronađem pravi način za uspješnu suradnju. Naučila sam cijeniti njegovu inteligenciju, obrazovanost i sposobnost donošenja odluka. Nikad se nisam navikla na njegovu brzopletost i mladenačku bahatost, proizašlu iz nesigurnosti koju je donio nagli uspjeh. U međuvremenu, više nije toliko mlad, a u svojoj političkoj karijeri doživio je dovoljno neuspjeha i udaraca koji ga nisu dotukli, već učinili boljim liderom pa i simpatičnijim čovjekom. Čini se da je Milanović jedan od onih ljudi čijem sazrijevanju koriste nepovoljne okolnosti i koji je sposoban učiti iz pogrešaka. U kojoj mjeri je to stvarno tako pokazati će se tek kada i ako ga hrvatski građani izaberu za predsjednika. No ono što je neupitno je da je u ovom trenutku njegov izbor neophodan za početak ozdravljenja hrvatske politike i hrvatskog društva. Ta njegova funkcija proizlazi ponajviše iz činjenice da njegov izbor razbija puzajuće jednostranačje koje se proširilo Hrvatskom. Od našeg oduševljenja višestranačjem, koje je naznačeno 1990., a stvarno započelo u praksi 2000., danas imamao HDZ predsjednicu, HDZ Sabor, HDZ Vladu, HDZ većinu župana, HDZ kontrolu nad raspodjelom društvenog bogatstva … Za zdravlje hrvatskog društva neophodno je poslati poruku da postoji i nešto drugo osim HDZ-a, da svaka politička pobjeda nije samo i jedino rezultat zahuktale, bogate političke mašine, da postoji alternativa, da ljudi u Hrvatskoj još mogu nešto sami izabrati.

Mnogo se nagađa kome će se prikloniti građani koji su u prvom krugu glasali za Škoru. Danas je već uglavnom svima jasno da je projekt “Škoro” bio u prvom redu uperen protiv Andreja Plenkovića. Plenković je doveden na čelo HDZa od onih u toj stranci koji su razumjeli da HDZ ne može pobijediti oslanjajući se iskuljučivo na desnicu i da mu je za pobjedu potreban dobar dio birača centra. No desnica vrši kontinuirani pritisak na Plenkovića i time poništava njegovu sposobnost da privuče politički centar. Teško je reći u kojoj mjeri je Škoro projekt desnice, a u kojoj tajkunski projekt, no svakako je uspio dovoljno prestrašiti Plenkovića da se on javno obratio desnici za pomoć, dodatno poništavajući svoje centrističke potencijale. Ali Škorini birači, a naročito Škorini projektanti nisu prvenstveno glasali protiv Milanovića. Oni su prvenstveno glasali protiv Plenkovića. Njih ne muči druga strana, već “prokletstvo malih razlika”, nered u vlastitim redovima. Zato u drugom krugu neće glasati za Milanovića, ali neće glasati ni za Grabar Kitarović. Ostati će kod kuće, jer ih to približava cilju prema kojem su krenuli u prvom krugu.

Mogućnost Milanovićeve pobjede leži u rukama onih 50% birača koji nisu izašli na izbore u prvom krugu. Samo jedan dio njih može s lakoćom prenijeti Milanovića preko magičnih 50% koliko mu je potrebno za pobjedu. Ali sada to i više nije prvenstveno pitanje Milanovića. On je samo instrument kojim Hrvatskoj možemo dati šansu za raznolikost, za politički pluralizam, za širenje prostora slobode i odgovornosti samom činjenicom da postoji više od jedne političke opcije. Glasom za Milanovića, glasamo za Hrvatsku šire lepeze političkih stavova i mišljenja. Ne za završetak, već za novi početak”, napisala je Vesna Pusić.