Hod za život u Bleiburgu i Republici Hrvatskoj

BLEIBURG - Dvije izjave, premda dijametralno potpuno suprotne, naizgled identične, izrečene iz usta osoba koje po svom duhovnom, mentalnom, političkom pa i biološkom genskom kodu nisu ni po čemu slične,oslikavaju svu dubinu stradanja hrvatskog domoljubnog i katoličkog puka od završetka II svjetskog rata pa sve do dana današnjeg. Prva izjava je u nekoliko navrata izrečena iz iskrivljenih usta Nenada Stazića saborskog zastupnika, kojemu su se na društvenim mrežama priključili i neki njegovi istomišljenici ili fanovi kako im drago čuti, poput neke stanovite gđe. iz Splita koja je na svom facebook profilu ponovila Stazićeve riječi kako 1945. godine nije završen posao. Ona je naime još agresivnije izjavila kako ih: “Stari ih nije dovoljno pobio“ misleći pri tome kako ih Tito nije na Križnom putu dovoljno pobio. S druge pak strane pukovnik hrvatske vojske u mirovini Ivica Glavota je prije nekoliko godina na obilježavanju obljetnice Oluje u Kninu pred cijelim državnim vrhom izjavio slijedeće: “1995. godine nismo završili svoj posao,i sada nam se svim to vraća kao bumerang“.

Kada se izjavama Stazića i te gospođe pridodaju izjave bivših predsjednika RH Mesića, koji je u više navrata izjavljivao kako su u Jasenovcu stradali nevini dok su na križnom putu stradali krivci, kao i izjave također bivšeg predsjednika RH, kako su fratri na Širokom Brijegu bili legitiman vojni cilj jer su oružjem zajedno s Nijemcima i ustašama branili franjevački samostan te su stoga u tim borbama ubijeni (metkom u potiljak, u popodnevnim satima kada su borbe završene), davnog 07.veljače 1945. godine, čemu se imamo nadati na obilježavanju komemoracije Bleiburga ove godine. Čemu se imamo nadati kada se povampireni antifašisti=komunisti,propinju na zadnje noge i rigaju vatru iz svih artiljerijskih oruđa i oružja na sve one koji su imali namjeru pohoditi Bleiburg kao prvu križnu postaju stradavanja preko 500 000 nevinih žrtava hrvatske regularne vojske, ustaša, domobrana, staraca,žena i djece, koji su brutalno bez suđenja ubijani na križnom putu od tog polja stradanja do Dravograda.

Čemu su se imali nadati sudionici komemoracije na Bleiburgu kada je koruška biskupija na čijem je čelu biskup Guggenberger zabranila hrvatskim biskupima slavljenje svete Euharistije na Lojbaškom polju kao i svih prethodnih godina od završetka Domovinskog rata u RH. Čemu su se imali nadati kada nitko od službenog državnog vrha RH ove godine nije imao državničke hrabrosti i drskosti, te domoljubnih vrednota pohoditi Bleiburg, pri tome misleći na Njonju (Gordana Jandrokovića), Plenkija (Andreja Plenkovića) ili Barbiku (Kolinda Grabar Kitarović). Uzalud im je bilo slati svoje izaslanike na komemoraciju jer oni predstavljaju državu RH i hrvatski narod je od njih s pravom očekivao sudjelovanje na ovogodišnjoj komemoraciji kada je hrvatskom narodu najteže. Čemu se nadati kada stanovita veleposlanica RH u Beču Cvetković na sve napade oživjelih antifa, komunista ili socijalista na ovogodišnju komemoraciju u Bleiburgu kurvanjski šuti umjesto da odmah po svom veleposlaničkom mandatu oštro reagira, što nedvojbeno potvrđuje kojoj strani ona pripada.

Gore navedene izjave koje su izrečene u kontekstu „ne završenog posla“ u potpunosti oslikavaju svu slojevitost hrvatskog društva. Prve izjave izrečene u manirama partizanskih zlikovaca koljača, koji ništa drugo nisu znali raditi osim bez svirepo i brutalno ubijati bez suđenja sve one koji nisu pripadali njima i njihovom bezbožničkom sustavu. Sustavu koji se mogao jedino održati onoliko godina na vlasti ukoliko je po kratkom postupku lišavao života sve one koji samo progovore koju riječ protiv tog sustava. Čak i ako pomisle nešto protiv tog sustava,jer taj sustav je imao ljude koji su zamislite“znali što protivnik misli protiv njih“. Glavne vedete tog sustava su bile paranoične, hladnokrvne, višestruke ubojice duha i tijela čovjeka. Mnogo Hrvata i Muslimana domoljuba je završilo svoj ovozemaljski život u njihovim kazamatima kojih je bila prepuna bivša SFRJ, dok su članovi njihovih obitelji bili zauvijek stigmatizirani u svom “hodu za život“ kojeg se nisu odrekli nikada premda su ih gazili na svakom koraku.

Kada smo kod hoda za život, aspirantica na mjesto budućeg predsjednika RH Dalija Orešković je sve one koji su sudjelovali u ovogodišnjem „hodu za život“ u Rijeci nazvala fašistima jer podržavaju „najgori oblik fašizma, odnosno one koji Hrvatsku žele pretvoriti u najgoru ustašku tvorevinu“. I takva se osoba želi kandidirati za predsjednicu RH. Imajući sve gore pobrojano u vidu, kada je sudionike ovogodišnje komemoracije u Bleiburgu dočekalo mnoštvo austrijskih policajaca, s helikopterima i psima, zaštitarima kako netko od tih sudionika ne bi kojim slučajem rekao nešto što asocira na fašizam ili ustaštvo, kako netko od sudionika te komemoracije ne bi istaknuo neko obilježje koje je po austrijskim i hrvatskim zakonima zabranjeno,čovjek se s pravom upita da li su hrvatski branitelji 1995. godine završili svoj posao kako to lijepo reče pukovnik HV-e u mirovini Ivica Glavota? Da li su završili svoj posao kada ih vode i predvode upravo oni protiv kojih su prolijevali svoju nevinu krv kao i nevine hrvatske žrtve na križnom putu,od kojeg je Bleiburg prva postaja? Pa zar nisu hrvatski domoljubi u vrijeme NDH isto kao i hrvatski branitelji iz Domovinskog rata željeli samostalnu i suverenu RH u kojoj nema mjesta bezbožničkom komunističkom sustavu sa zvijezdom petokrakom koja je ista i u vrijeme 07.veljače 1945. na Širokom Brijegu, u Vukovaru, Srebrenici, Prijedoru, Sarajevu, Škabrnji, Gospiću, Dubrovniku i ova na zelenom traktoru pored Lojbaškog polja ove godine? Pa zar ta zvijezda petokraka nije ista i na obilježavanju AVNOJ-a, ZAVNOBIH-a, ili Kumrovca kada se slave neke od „značajnjijih obljetnica“ onog propalog zločinačkog komunističkog sustava?

No ,od svega je najindikativniji doček sudionika ovogodišnje komemoracije na Bleiburgu određene minorne skupine antifašista iz Slovenije, RH, i Austrije kojima se priključila skupina od kojih 10 do 20 pripadnika tzv. “radničke fronte“ pored zelenog traktora na kojem se slobodno vijorila zastava SFRJ. Aktivistica te tzv. “radničke fronte“ Katarina Peović, indoktrinirana i mržnjom zadojena jugonostalgičarka je riječima izrečenim u maniri sovjetskih KGB-ovaca pozivala i prozivala sudionike ovogodišnje komemoracije nazivajući ih revizionistima povijesti, revanšistima, fašistima, a nije štedjela niti državni i politički vrh RH, pa čak i Austrije što nisu zabranili ovogodišnji skup u Bleiburgu.

Vrhunac njezinog govora je prozivanje Vijeća EU koje je 2009. godine donijelo nekoliko Rezolucija kojima se izjednačavaju svi bivši totalitarni sustavi, Nacional-socijalizam, fašizam i komunizam, (premda se nikada i nikako ne mogu ne smiju izjednačavati fašizam i komunizam jer je od fašizma za vrijeme II svjetskog rata stradalo ukupno 20 milijuna ljudi, premda su i te cifre dvojbene, dok ih je od ruke komunizma u svijetu stradalo preko 100 milijuna), gdje su sve bivše socijalističke države EU pozvane izvršiti lustraciju u svojim državama što su sve učinile osim Slovenije i Hrvatske. Ova aktivistica je navela kako se ne mogu i ne smiju izjednačavati žrtve fašizma i komunizma jer je to neusporedivo. “Ovdje se ne može govoriti o nevinim žrtvama“ ponovila je riječi Stjepana Mesića. U maniri svojih duhovnih, mentalnih, političkih pa čak i bioloških krvnika, Bleiburških egzekutora, pozivala je na neku novu socijalističku revoluciju u kojoj se ona jadna nada“ završiti ono što nije završeno 1945 godine“.

Zanimljivo je pak kako austrijska policija nije prekršajno ili kazneno prijavila sudionike te tzv. “radničke fronte“ ili antifašiste koji slobodno vijore zastavama nepostojeće, propale tvorevine, koja je po svemu zločinačka i antidemokratska, osuđena upravo od Vijeća EU a Austrija je odavno članica te EU, a sudionike komemoracije u Bleiburgu je spremna kazniti čak i za isticanje hrvatske zastave s prvim bijelim poljem ili ne daj Bože zastave s natpisom starohrvatskog pozdrava (ZDS-Za Dom Spremni). Kakvi aršini-kakva pravila od strane tzv.“članice“ EU.

Gledajući onu zastavu bivše totalitarne SFRJ sa zvijezdom petokrakom kako se vijori na vjetru pored Lojbaškog polja, te one zamotane narkiće koji skrivaju svoje lice pod sunčanim naočalama, premda pada kiša, pod zastavama na kojima piše: “Tito nisi završio posao, obnovi Jugoslaviju“ ili „živjeli antifašisti, četnici i ustaše zajedno ste bježali“ doista se u svakom mišiću i u svakoj, pa i najmanjoj koščici domoljuba i rodoljuba osjeti bol dok promatra te nakarade, sluge sotone koji su za šaku Judinih škuda došli opet i to po tko zna koji put bljuvati i pucati na nevine hrvatske žrtve. Koji su došli gaziti po njihovim nevinim kostima od kojih je dosta svoj križni put započelo upravo na mjestu na kojemu stoje s onim zelenim traktorom na kojemu se slobodno vijori najgora zastava u povijesti čovječanstva sa zvijezdom petokrakom, dok ih čuva kordon policije sa svih strana, budno pazeći kako se netko od sudionika ovogodišnje manifestacije kojih je bilo uobičajen broj od 15 000 ne bi drznuo onu zastavu s zelenim traktorom poslati na smetište povijesti kamo odavno pripadaju. Na krvavo smetlište povijesti iz kojeg dopiru krici i jauci njihovih nevinih žrtava koji im ne daju mira ni danju ni noću. Koji im nikada neće dati mira dok se istina ne otkrije. Tko je i pod čijim nalogom ubio tolike nevine žrtve a da pri tome nije odgovarao?

Stoga ovdje nikako nije u pitanju povijesni revizionizam ili revanšizam već otkrivanje istine koje se zlikovac boji pa stoga na sve načine pokušava tu istinu zatrti, sakriti, blokirati, zacementirati poput stotina Hudih jama ili Jazovki diljem Slovenije, RH, Srbije i BiH iz kojih i dan danas dopiru krici i jauci nevinih žrtava od kojih su najglasniji krici mladih curica sa zlatnim pletenicama, koje su samo željele živjeti u hodu za život i ništa više. Stoga se protivnici komemoracije u Bleiburgu i protivnici „hoda za život“ mogu u potpunosti identificirati i izjednačiti jer i jedni i drugi ubijaju život a taj se život ubiti ne da. Jer život uvijek i svugdje pobijedi premda prividno izgleda kako kultura života u današnje vrijeme gubi bitku s kulturom smrti. Ali ovo odabrano “stado malo“ koje živi i ljubi život oduvijek zna kako kultura smrti uvijek zaostaje u hodu s kulturom života. Jer tako je bilo,tako jeste i tako će biti.