Branko Đurić: ‘Toni Cetinski je jedan od rijetkih boraca protiv neistina koje nam se serviraju’

Biografija Branka Đurića jednako je zanimljiva kao i uzbudljivi život ovog rasnog glumca, oskarovca i jednog od najomiljenijih umjetnika na području bivše države.

Davne 1981. Đurić se pokušao upisati na novoosnovanu Akademiju scenskih umjetnosti, na Sveučilištu u Sarajevu, ali je bio odbijen. Pridružio se zatim grupi sarajevske mladeži koja je radila “Top listu nadrealista”, 15-minutni segment emisije “Priče i muzika subotom”, na Radio-Sarajevu, te je upisao studij novinarstva na Filozofskom fakultetu. Na TV Sarajevu se zaposlio kao scenski radnik. Zabranjeno pušenje, bend koji je pripadao supkulturi novog primitivizma, izdaje svoj prvi album “Das ist Walter”, a Đuro dobiva sporednu ulogu u spotu za pjesmu “Neću da budem Švabo”.

Tijekom snimanja videa, upoznao je redatelja Ademira Kenovića, te mu je ispričao o teškoćama u vezi s upisivanjem na ASU, na što je Kenović poslao svoga prijatelja Vuka Janića da pomogne Đuri pripremiti materijal potreban za audiciju. Đuro je, napokon, iz četvrtog pokušaja prošao.

Početkom 1984., na drugom kanalu TV Sarajeva počela se emitirati “Top lista nadrealista”. Doživjevši naglu popularnost, Đuro, kao student ASU-a, dobiva uloge u reklamnim spotovima za promicanje turizma na planinama oko Sarajeva – poput Jahorine i Bjelašnice – ovaj put s uzrečicom “Joj razlike, drastićne”, izrečene s jakim sarajevskim naglaskom. Spomenuti spotovi postali su značajni također zbog melodije nalik na jingle, koju je komponirao Goran Bregović koji s Đurom pjeva o planinama. Ista se melodija kasnije pojavljuje u pjesmi Bijelog dugmeta “Hajdemo u planine” koju pjeva Alen Islamović.

Iduće godine, 1985., Đurić je postao član “Audicije”, komedijske emisije u kojoj su studenti ASU-a glumili likove koji apliciraju za mjesto na akademiji. Đuru je, na prvoj godini, te 1985., izabrao Kenović za glavnu ulogu u TV drami “Ovo malo duše”, a uslijedile su i uloge u seriji “Znak” (TV Sarajevo) i filmu “Vanja” (TV Novi Sad). Potom je uzeo odmor, sve dok nije dobio ulogu u filmu Emira Kusturice “Dom za vješanje”, prvu u dugometražnom filmu. Činjenica da je to bio Kusturičin prvi dugometražni film, nakon Zlatnom palmom nagrađenog “Oca na službenom putu”, priskrbila je puno pozornosti na prikazivanju na Filmskom festivalu u Cannesu. Iako je Đurina uloga u filmu tek omanja (igra jednog od talijanskih Roma), ipak je ostavio dobar dojam, što mu omogućuje otvaranje mnogih vrata u svijetu filma.

Godine 1989., kao već vrlo tražen glumac u Jugoslaviji, Đuro je igrao pomoćnu ulogu u “Kuduzu”, Kenovićevu dugometražnom filmu, i sudjeluje u filmu “Kako je propao rokenrol”. Sredinom 2000-ih režira seriju “Brat bratu”, kao slovenski pandan “Mućki”. Međutim, prestala se emitirati nakon 13. epizode. U veljači 2007. Đuro se pojavljuje na srpskoj televiziji B92 s reklamom “Đurine žute emisije”, malo drukčijom verzijom nadrealističkog skeča “Đurinih kućnih čarolija”.

Godine 2011. igrao je ulogu srpskog vojnika u filmu Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”. Ovo je bila njegova druga uloga u nekom filmu o ratu u BiH, a prva je bila u Oscarom nagrađenom filmu “Ničija zemlja” iz 2001. Danisa Tanovića. U njemu je pak glumio bošnjačkog vojnika.

Okušao se i u više bendova. Prvi su bile Ševe, iz ranih 80-ih, koje je osnovao s prijateljem iz djetinjstva, Nedimom Babovićem. Poslije se, 1983., priključuje pankerskom SCH-u, ali je onda ipak prešao u Bombaj štampu, gdje se ponovno priključuje Nedimu. Glazbena karijera počela mu je zauzimati istaknutije mjesto, iako je aktivnost u bendu bila većinom sporadična. Tek su 1987. izdali prvi album, premda poznati postaju još puno prije. Bombaj štampa je snimila još dva albuma, od kojih zadnji 2011., na kojem je hit-pjesma “Nedim”, čiji spot na Youtubeu ima gotovo dva milijuna pregleda. Godinama živi u Sloveniji sa suprugom, glumicom i redateljicom Tanjom Ribič, a što sve radi u Hrvatskoj, govori za 7dnevno.

Kako i zašto ste se s Reneom Bitorajcem odlučili preurediti staro zagrebačko kino Mosor u moderno kazalište?

Rene i ja smo prijatelji još od snimanja filma “Ničija zemlja” i već odavno smo maštali o tome kako bi bilo lijepo jednom imati svoje kazalište. Prije pet godina se ukazala prilika jer je Rene saznao da se prodaje kino Mosor u Zvonimirovoj. Nazvao me je, došao sam u Zagreb i odluka je pala vrlo brzo. Obojica smo imala viziju kako bismo voljeli da to jednog dana izgleda i danas još ne možemo vjerovati da nam je to i uspjelo. Imamo kazalište o kakvom smo nekada maštali.

Kako je u 2,5 godina zaživio taj novi kulturni prostor Luda kuća i s obzirom na epidemiju?

Krenulo je odlično jer je publika prepoznala i razumjela naš koncept. Mjesto u kojem će svi moći uživati u kvalitetnim komedijama i osjećati se opušteno i neopterećeno prije, za vrijeme i nakon predstave. Sjediti za stolovima u kabaretskoj postavci i pijuckati piće i grickati kokice sa svojim prijateljima za vrijeme predstave, a pritom gledati “drama free” i “seljana free” predstave Lude kuće… Mislim da je to nešto zbog čega nam ljudi dolaze u tako velikom broju. Naravno da je današnja situacija sve obrnula naglavačke, ali zahvaljujući našoj vjernoj publici, koja i u ovakvim uvjetima dolazi gledati naše predstave, mi nekako uspijevamo i nadam se da ćemo uspjeti proći i preživjeti ovu krizu.

Kako provodite ove dane korone?

Ne mogu se požaliti. Luda kuća još radi s jako smanjenim kapacitetom, imam vremena za pisanje nekih novih stvari, sviram više nego ikada, za svoju dušu, naravno i, kao i svi vjerojatno, čekam kraj ovog tamnog perioda pa da ponovno prodišemo punim plućima. Ljudi se danas boje, mediji, nažalost, dosta pridonose tome, i taj strah akumulira jako negativnu energiju u njima. Nadam se da će ljudi, kad ovo prođe, znati u sebi ponovno naći onaj prekidač za sreću.

Koliko je teško voditi privatno kazalište?

Posao je zahtjevan i, moram priznati, rizičan. Voditi kazalište koje je ovisno isključivo o vlastitoj zaradi i bez državnih subvencija, to je vrlo ozbiljna zabava. Imamo izvrstan tim koji se formirao u ovih par godina i to nam zasad uspijeva.

U čemu je tajna velikog uspjeha predstave “Bračna terapija”, prema tekstu Daniela Glattauera, čije se adaptacije i režije prihvatila vaša supruga Tanja Ribič, a osim nje glume Janko Popović Volarić, Saša Buneta i Vedran Mlikota? Ta predstava u Sloveniji igra već pet godina, a u Zagrebu je premijerno izvedena…

Cilj nam je birati i igrati kvalitetne komedije, koje ne podcjenjuju nivo percepcije naše publike. Sudjelujemo s vrhunskim glumcima, koji, kako sami kažu, vole igrati u našem prostoru, iako je većina u ansamblima drugih gradskih kazališta. “Bračna terapija” je pogodila ukus naše publike i postala jako tražena predstava zbog svog odnosa prema stvarima koje svi prepoznaju kao citate iz vlastitih životnih situacija. Par koji dođe psihologu da bi riješio svoju bračnu krizu preuzme potpuno drugačiju ulogu – to je situacija koja, uz salve smijeha, drži pažnju publike od početka do kraja.

Vaša stand up komedija “Đurologija” dobila je laskave ocjene kao najgledanija komedija na ovim prostorima s čak 300 tisuća gledatelja. Kakvim se temama bavite u toj stand up komediji?

Jednostavno govorim samo o stvarima koje me u životu živciraju. Sitnice koje ljudi u svom životu gotovo i ne primijete, postanu im jako smiješne kad ih upozorim na to. Već se bliži 500. predstava, a ljudi još s istim zanimanjem, neki od njih i po nekoliko puta, dolaze vidjeti “Đuroloigiju”. Možda će zvučati neskromno, ali mislim da je ta predstava na neki način fenomen. Ni sam na mogu vjerovati da sam napravio nešto što već petu godinu tako zabavlja publiku s nesmanjenim intenzitetom.

Još od mladih dana i slavne “Top liste nadrelista” bavite se humorom. Zašto su svi svjetski humoristi, od Chaplina nadalje, govorili da je humor najteži posao?

I sam vrlo često kažem kako je osmisliti kvalitetnu komediju jako ozbiljan posao. Lako je sakriti se iza vela “hiperumjetnosti” koju (kao) razumiju samo rijetki znalci, ali napraviti komediju koja ne podcjenjuje publiku jeftinim sredstvima, a drži njihovu pažnju i tjera ih na smijeh cijelo vrijeme, to je, vjerujte, jako ozbiljan posao.

Tri puta ste upisivali glumu. Zašto niste uspijevali?

Primljen sam iz četvrtog pokušaja! Do tada sam studirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti. U oba slučaja sam bježao od matematike.

 Tko su bili vaši glumački i redateljski idoli u mladosti?

Charlie Chaplin u svakom pogledu. Ni jedan drugi filmski umjetnik, po mom mišljenju, nije imao takvu lepezu talenata kao on. Scenarij, gluma, režija, montaža, glazba… Mnogi i ne znaju da je on pisao svu glazbu za svoje filmove. Pjesma “Smile”, koju su pjevali Nat King Cole, Sinatra, Michael Jackson…, djelo je velikog Charlieja Chaplina.

Ostvarili ste svjetsku slavu. Kako ste se osjećali kada je “Ničija zemlja” 24. ožujka 2002. osvojila Ocara i čime je po vašem mišljenju taj film toliko utjecao na svjetsko mnijenje?

Bilo je kao da sanjam. Dugo poslije te večeri provedene u takvom društvu i s takvim razlogom nisam mogao vjerovati da nam se to stvarno dogodilo. Bilo je ludo zabavno i uzbudljivo, ali nitko od nas nije očekivao da ćemo se u hotel vratiti s Oscarom.

Među ostalim, glumili ste u “Domu za vješanje”. Što danas mislite o tom filmu?

Snimanje “Doma za vješanje” bilo je nezaboravno iskustvo. Trajalo je gotovo godinu dana i snimali smo u Skoplju, Beogradu, Prištini, Ljubljani, Milanu, Rimu… Mnogo toga sam prošao i naučio snimajući taj film. Bila je to, na neki nači, i filmska i životna škola za mene.

Jedan od filmova s kojim ste probili granice gledanosti je “Kajmak i marmelada”. Što je ključ uspjeha tog filma?

Dobra priča, dobar scenarij, dobri glumci, dobra ekipa i režija koja ne pokvari to sve previše, mislim da je to recept.

Kako se vi I supruga nadopunjujete u novim projektima, kako zajednički radite?

Jedno drugomu smo oslonac u svemu što radimo, zajedno ili pojedinačno, svejedno.

Već dulje vrijeme ste vegetarijanac, a svaki dan počinjete meditacijom. Koliko vam to pomaže u poslu?

Već 15 godina sam vegetarijanac i redovno meditiram isto tako dugo. To mi pruža neku sigurnost, mir, koncentraciju… Uživam u tome i u poslu kojim se bavim. Zahvalan sam što mogu živjeti od onoga što volim raditi.

Šokantno ste kasnih 80-ih ih s “Top listom nadrelista” i u skečevima najavljivali rat. Kako je došlo do toga da humorist predvidi sav taj užas rata?

Živjeli smo u zemlji u kojoj je sve bilo moguće, pa čak i to da se ostvare predviđanja grupe mladih autora, koji su se zabavljali stvarajući nadrealne slike o mogućoj budućnosti koja nas čeka. Čudno i nevjerojatno je sve to, kad danas razmišljam.

Koliko je rat i danas u BiH ostavio traga, odnosno, što mislite o političkom stanju u BiH?

Ne bavim se politikom i ne pratim situaciju dovoljno da bih se usudio komentirati sve to. A kad bih to i činio, mene nitko ne uzima za ozbiljno.

Komercijalne televizije doslovno su preplavljene jeftinim humorom. Što mislite o tom fenomenu, kako to utječe na publiku? 

Danas u kulturi, kao i u svemu drugom, primjećujemo totalnu polarizaciju. S jedne strane su djela koja se kriju iza “visoke umjetnosti” koju mislim da ne razumiju ni njezini autori, a s druge strane, jeftine komedije koje zadovoljavaju najniži sloj “nezahtjevne” publike. Kao i u svemu, gubi se ona kvalitetna sredina. Umjetnost i kultura kojoj je cilj da zabavi publiku ne podilazeći joj jeftinim trikovima, ali i ne prepadajući je nekim odbojnim “pseudoumjetničkim zahvatima”.

Smatrate da je ženama u filmskom i kazališnom svijetu teže nego muškarcima? Možete li to objasniti?

Gluma je težak i stresan posao i malo nas iz svega toga izlazi bez većih posljedica. Ovaj posao zahtijeva dosta snage, psihičke i fizičke. Zato mislim da je samo jedno zanimanje teže od glumca. To je – glumica!

U jednoj emisiji odlično ste imitirali Tonija Cetinskog, no on je jako loše reagirao. Je li se još netko naljutio na vaše imitacije?

Tonija jako cijenim i poštujem i mislim da se nije naljutio. Mediji su to sigurno napumpali. Ovih dana ga vidim kao jednog od rijetkih boraca protiv neistina koje nam se serviraju na svakom koraku.

Nitko kao vi ne može se pohvaliti japanskim klubom obožavatelja – sve što izađe na intrenetu vaša japanska obožavateljica Masako Doyi prevede na svoj jezik. Kako je vaša slava dospjela do Japana?

Ma to je duga priča. Sve je, naravno, počelo s Oscarom za “Ničiju zemlju”. Malo poslije toga mi je moja agentica iz Amerike pisala da su u Japanu otvorili moj fan club i poslala mi je link za njihov website.

Međutim, film “Kajmak i marmelada” doveo vas je i do Tokija. Upoznali ste Masako. Kako je vaš susret izgledao?

Poslije nekoliko godina bio sam u Japanu na festivalu s “Kajmakom i marmeladom” i upoznao sam predsjednicu kluba Masako Doi koja je bila tako uzbuđena zbog moje prisutnosti da su je dvije hostese držale da se ne sruši. Mislim da se takvo nešto može dogoditi samo u Japanu. Dugo je trebalo da ona tu večer dođe k sebi, a ja još ne mogu razumjeti što se dogodilo da od tada taj fan club više ne postoji.

Ne odvajate se od srebrnog privjeska kojeg nosite oko vrata. Što simbolizira?

Om. Najkraća mantra i zvuk kojim sve oko nas vibrira. Na neki način centar moje svakodnevne meditacije. Taj me je privjesak pronašao na nekom ljetnjem sajmu u Imoli, gdje sam tada snimao film “Amatemi”.

Vaš sastav Bombaj štampa prestao je s radom početkom rata, no prije deset godina ste se opet okupili s albumom “Neka DJ odmah dole CJ”. Što dalje planirate na glazbenom području?

Bend je još aktivan i prošle godine smo dosta koncertirali po regiji. Ove godine smo, naravno, morali otkazati sve zakazane koncerte. Sada spremamo novi album za Croatia Records i ovih dana nam je izašao singl “Udari me nečim”. Nadam se da ćete nas već ovo ljeto ponovno moći vidjeti i čuti na nekom koncertu.