KAKVI SU TRENERI ADŽEM I SABLIĆ: Sve učestalija božja davanja u Premijer ligi BiH!

SARAJEVO - Da se igralo još tri dana Željezničar protiv Širokog Brijega ne bi mogao drugačije dati gol osim na onaj jedinstven način - lucidnošću i majstorstvom centarfora Vedrana Kjosevskog, koji je u maniru Hriste Stoičkova lobovao golmana gostiju. Rekao bi neko, u svome stilu.

Istu glupost koju je Željezničar napravio protiv Zrinjskog, Široki je učinio protiv Želje. Kod nas je skoro tradicija da ne razbiješ protivnika kada ti on to svesrsdno ponudi, a razlog ne leži ni u čemu drugom osim u ziheraškom, bojažljivom pristupu.

Nakon utakmice s Radnikom oni ljubitelji Željezničara koji, osim što su navijači, ujedno ne pristaju biti slijepi, i koji vide da se igra zasniva na čekanju ofanzivaca hoće li im neko nabiti loptu kako treba, mogli su osjetiti da tu nešto ne štima.

Svaka čast, pobijedili su nakon šokantne završnice u Mostaru, ali da propustiš razvaliti protivnika kad možeš iščekujući posljednji zvižduk trepereći i dršćući poput pruta, jednostavno nije optimistično. Sugerilala je prošla utakmica da ni protiv Širokog neće biti puno bolje. Jer to je matrica i ne misli niko ništa da mijenja, da utiče.

Istu glupost koju je Željezničar napravio protiv Zrinjskog, Široki je učinio protiv Želje. Kod nas je skoro tradicija da ne razbiješ protivnika kada ti on to svesrsdno ponudi, a razlog ne leži ni u čemu drugom osim u ziheraškom, bojažljivom pristupu koji podrazumijeva iščekivanje posljednjeg sudijskog zvižduka.

Čekao ga je Željo u Mostaru identično energično kao Široki jučer.

Predstavljen je jučerašnji remi u režiji Vedrana Kjosevskog kao vraćanje za tri primljena gola u šest minuta par tjedana ranije. Da, isto je to. Ne dešava se često i jednako je glupo primiti i tri gola za šest minuta i primiti gol s centra. No, evo, vidimo u našem slučaju da je to slučaj svakih par tjedana.

Prečesto da bi ikakvog utjecaja na igru imali trener i igrači. Ispade ovako, šta ćeš, desilo se. I što je najgore od svega, prema onome što ispričaše vajni treneri pripadnicima sedme sile nakon utakmice, niti Sablić osjeća ikakvu odgovornost što njegov tim nije dobio makar tri razlike, niti Adžem smatra da je išta kriv jer mu ekipa ne može uvezati tri dodavanja.

Sve se svodi na priču o neiskorištenom potencijalu koji je zapravo pod isključivim intrinzičnim utjecajem (šta naši treneri znaju šta je intrinzično, psihologija je njima ubleha koju koriste neuki prozapadno-nerazvijeni sportski kolektivi), no uvijek je to kod nas priča o sreći, pukom slučaju, vanjskim faktorima, slučajevima x. Potpuno pogrešno, anahrono.

Znate ono naše, toliko izlizano, “boba nam je falila”. Želji je boba falila da dobije Zrinjski, Širokom je boba falila da savlada Želju, a na koncu ishode je tobože odlučilo – božje davanje. A trebalo biti tri razlike i za jedne i za druge, da su ozbiljni.

Što je bilo između, što se treniralo, šta se radilo i analiziralo to nije bitno.

Idu sve teže i teže utakmice svim klubovima koji se za nešto bore, a teške su te utakmice i bit će sve negledljivije samo zato što te momčadi imaju imperativ. I niko među ljudima u tim klubovima, koji imaju ikakvog mozga, ne vidi ništa indikativno.

Ma, ja. Svakako će božja volja skrojiti konačan poredak. Adžem, Sablić, Slišković, Musemić su svakako obični pijuni. Treneri koji su to samo zato jer su nekad bili igrači. A njihovi igrači… Nek se zagriju malo bolje, svakako ni o čemu ne odlučuju.