Psiholozi otkrili načine kako po djetetovom ponašanju shvatiti da je zlostavljano, ovo su neki znakovi

Uvrede, ponižavanja, ruganje zbog izgleda, ogovaranje, udarci… Svaki slučaj vršnjačkog nasilja digne javnost na noge i onda kreću pitanja, što radi obitelj, što radi škola, zašto se vršnjačko nasilje ne prijavljuje. Na sva ta pitanja treba dati odgovore, no njih ne dobivamo dok se ne dogodi ekstreman slučaj i tada se nešto pokrene, ali svi ostali koji trpe vršnjačko nasilje trpe ga u tišini, što ostavlja dugoročne posljedice.

Kako se definira vršnjačko nasilje, pitali su sa Zagreb.info psihologa Vanju Oparnicu iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. “Da bi određena ponašanja mogli okarakterizirati kao vršnjačko nasilje, stručnjaci smatraju da mora biti prisutno nekoliko obilježja. Prije svega, mora postojati namjera da se drugo dijete povrijedi, odnosno da mu se nanese neki oblik štete (fizički ili emocionalno).

Znakovi zlostavljanja

Posljednji slučaj vršnjačkog nasilja iz Splita pokazao je koliko ono može biti nasilno. Naime na snimci koja je dospjela u javnost vidi se mlada djevojka koja kleči na ulici, iznad nje je druga djevojka koja je šamara i traži da se ispriča za to što je nekome govorila loše o njoj i drugim maloljetnicama. Od nje traži da joj vrati 30 eura koje joj je navodno posudila. Nasilnice nesretnu djevojku udaraju, vrijeđaju, ponižavaju i iživljavaju se na njoj.

Video je postao viralan, a nasilnice se od nedjelje navečer nalaze na kriminalističkom istraživanju. Ovo je bio ekstreman slučaj koji je dospio u javnost, no kako prepoznati žrtve vršnjačkog nasilja? Roditelji često nemaju pojma što se događa, u školi se većina takvih nasilnika ne sankcionira i stvari se odužuju, a žrtva sve više pati.

Psiholog Vanja Oparnica kaže kako postoje znakovi po kojima se može prepoznati da je dijete zlostavljano. Kao primjere tih znakova navodi depresiju, anksioznost, sniženo samopoštovanje i samopouzdanje. Isto tako, neka djeca žrtve vršnjačkog nasilja mogu pokazati iznenadne emocionalne ispade, poput ljutnje, tuge ili frustracije.

Povlačenje, strah…

Iznenadne promjene u ponašanju, poput povlačenja, straha ili nevoljkosti da idu na određena mjesta, poput škole, također mogu ukazivati na zlostavljanje. “Isto tako, djeca žrtve vršnjačkog nasilja mogu izgubiti interes za aktivnostima u kojima su nekoć uživale, primjerice izvanškolske aktivnosti.

Fizički simptomi zlostavljanja mogu biti neobjašnjive ozljede, modrice, ogrebotine, kao i poderana odjeća ili uništena imovina djece poput torbe, mobitela, knjiga i slično”, kaže Oparnica.

Dodaje da su tu i somatski simptomi – glavobolje, trbobolje ili druge psihosomatske tegobe, kao i pad školskog uspjeha – lošije ocjene, poteškoća s koncentracijom na satu, česti izostanci iz škole. Treba obratiti pažnju i na promjene u obrascima spavanja ili prehrane, kao što su nesanice, noćne more ili promjene u prehrambenim navikama poput preskakanja obroka ili prejedanja.

Škole moraju biti sigurno okruženje

Često na žalost kada je u pitanju vršnjačko nasilje roditelji govore kako nema potpore od strane škole ili da škola sve te događaje gura pod tepih. Tek nakon što neki slučaj dospije u javnost kreću postupci i nešto se pomiče s mrtve točke, no pitanje i dalje ostaje isto što škole mogu učiniti u pogledu vršnjačkog nasilja?

U slučaju vršnjačkog nasilja, od strane škole je najvažnije pružiti podršku učenicima koji su žrtve. Škole pak imaju odgovornost stvoriti sigurno okruženje za sve učenike, što uključuje učinkovito rješavanje slučajeva vršnjačkog nasilja, upozorava psiholog Vanja Oparnica.

Važno je stvaranje pozitivnog ozračja u školi u kojem se zlostavljanje ne tolerira te bi se svi učenici trebali osjećati sigurnima, poštovanima i uključenima. Kao preventivnu mjeru škole bi trebale komunicirati jasne politike i procedure za rješavanje nasilničkog ponašanja između vršnjaka.

“Ove bi politike trebale definirati što je sve vršnjačko nasilje, istaknuti posljedice za počinitelje te pružiti smjernice o prijavljivanju i postupcima intervencije. Isto tako, škole trebaju educirati učenike, roditelje, ali i stručno osoblje, o različitim oblicima nasilja, kako isto prepoznati, utjecaju koje ono može imati te imati pripremljene strategije za prevenciju i intervenciju”, pojašnjava Oparnica.

Škole trebaju poticati prijave nasilje

Nakon što se vršnjačko nasilje dogodi, škole trebaju poticati ne samo djecu, već i roditelje, da prijavljuju slučajeve nadležnim osobama. Sve prijave vršnjačkog nasilja treba shvatiti ozbiljno te po potrebi u rad s počiniteljem uključiti i druge sustave poput zdravstva, socijalne skrbi te policije, kaže psiholog Oparnica.

Često se zaboravlja kako i počiniteljima vršnjačkog nasilja treba pomoći i to na način koji često nadilazi sposobnosti i resurse koje ima škola, ali i cjelokupni obrazovni sustav.

Unatoč tome što i počinitelju nasilja treba pružiti pomoć i podršku, važno je tog počinitelja držati odgovornim za postupke, primjerice primjenom odgovarajućih pedagoških mjera, upozorava psiholog Oparnica.

Papa Franjo na prvoj misi u 2024. osudio nasilje: “Svijet se mora ugledati u majke i žene”

Empatija je izrazito važna

No kako pomoći počiniteljima vršnjačkog nasilja? Ako se reagira, onda to obično biva ovako: ravnatelji ili ravnateljica kaže kako je upoznata sa slučajem, da su majka ili otac bili na razgovoru i onda se uključuje stručna služba, uz to sigurno će se provesti pedagoške mjere. I tu nekako sve stane, dijete žrtva i dijete napadač ponovno se nalaze u istom razredu i možda se situacija na neko vrijeme smiri, no nakon nekog vremena sve počinje ispočetka.

Nasilnik bi trebao znati da to što radi je loše, no nekako se čini da smo tolerantni ili zatvaramo oči na probleme koje se događaju s našom djecom, jer je teško priznati da naše dijete treba pomoć i da radi nešto loše. Kroz preventivne mjere edukacije i podizanja svijesti treba pomoći svoj djeci da razumiju utjecaj svog ponašanja na druge kroz učenje o različitim oblicima nasilja, posljedicama koje ono može imati na žrtve te važnosti empatije, poštovanja i pozitivne komunikacije, kaže psiholog Oparnica.

Empatija je izrazito važan čimbenik kojeg treba poticati i kao preventivnu mjeru, ali i u kasnijem radu s eventualnim počiniteljem nasilja. Kroz razvijanje empatije, djecu počinitelje nasilja treba poticati da razmotre osjećaje i perspektive drugih kako bi spoznali moguće posljedice svog ponašanja.

Nova studija pokazala: Pretila djeca imaju velik rizik razvoja ove opasne bolesti

Reagirati na poteškoće kod djece

Počiniteljima nasilja treba pristupiti s empatijom, razumijevanjem i vjerom u njihovu sposobnost promjene, smatra naš sugovornik. Počinitelje nasilja treba naučiti alternativnim načinima rješavanja sukoba i upravljanja svojim emocijama bez pribjegavanja nasilničkom ponašanju.

“Kroz interakciju sa skupinama vršnjaka pozitivnog i poželjnog ponašanja, počinitelje treba usmjeravati prema pozitivnim uzorima, umjesto odvajanja počinitelja od ostatka kolektiva. Počinitelji nasilja često se nose s poteškoćama kao što su nisko samopoštovanje, pritisak vršnjaka, obiteljski problem ili teškoće učenja. Takvoj djeci treba ponuditi savjetovanje i podršku kako bi im se pomogli u učinkovitom rješavanju problema“, kaže psiholog Vanja Oparnica.

Pojačanim praćenjem te komunikacijom s ostalim dionicima u odgoju škola može osigurati pravovremene reakcije na pojavu spomenutih teškoća kod same djece koja pokazuju nasilnička ponašanja. Također, pojačano praćenje počinitelja nasilja sprječava pojavu novih slučajeva nasilničkog ponašanja.

„Na kraju, komuniciranjem s roditeljima počinitelja škola treba iste uključiti u rasprave o intervencijama i podršci njihovoj djeci te ih potaknuti da jačaju pozitivno ponašanje kod kuće. U slučaju da počinitelji nasilja teško ili višekratno ugrožavaju drugu djecu (ili sebe), u rad s počiniteljem treba uključiti i druge sustave poput zdravstva, socijalne skrbi te policije“, zaključuje psiholog Oparnica iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.